'GOVORILI SU DA JE NEMOGUĆE' /

Košarkaš napravio zaokret i postao nogometni menadžer: 'Bio sam uporan i puno su mi pomogli Klasnić i Bokšić'

Maks Kovačević gost je specijala Net.hr-a Karijera nakon karijere

Silvijo Maksan

Sport naš svagdašnji nije samo fraza. Na Net.hr-u od 2014.

Svi članci autora >

31.3.2026.

7:35

Maks Kovačević/Privatna arhiva

Maks Kovačević je Zadranin koji je u mladosti igrao košarku za KK Jazine, a koji je u životu napravio zaokret i odlučio slijediti svoje snove. Maks Kovačević je okrenuo novu stranicu i svoj put usmjerio prema nogometu. Zahvaljujući dobrim kontaktima koje je godinama gradio i velikoj upornosti koju ima u sebi, odlučio se okušati u nogometnom menadžerstvu. I sad gradi svoju priču...

Karijeru nakon karijere svakog utorka čitajte na portalu Net.hr.

Potpuni zaokret

Malo tko bi očekivao da će put jednog prvoligaškog košarkaša, koji je s 18 godina debitirao u legendarnim zadarskim Jazinama, završiti u surovom svijetu nogometnog menadžmenta. Upravo to je priča Maksa Kovačevića koji danas, sa samo 27 godina, uspješno pliva u vodama u kojima su mu mentori bile istinske legende hrvatskog nogometa, Ivan Klasnić i Alen Bokšić. Maks Kovačević gost je specijala Net.hr-a Karijera nakon karijere u kojem otkriva kako je košarkaški dres zamijenio telefonom koji ne prestaje zvoniti i zašto vjeruje da su rad, poštenje i upornost jedini put do uspjeha...

"Hvala vam puno na pozivu u specijal Net.hr-a Karijera nakon Karijere. Već dvije godine sam nogometni menadžer", kaže u uvodu Maks Kovačević.

'PLANIRAM ZAPOŠLJAVATI' /

Olimpijski i svjetski prvak napravio zaokret: 'Ne bavim se rukometom, ovo mi je zanimljivije'

Od grada košarke do bolne odluke

Kovačevićeva sportska priča započela je u Zadru, gradu košarke. Kao mladi igrač KK Jazine Zadar, drugog kluba po snazi u gradu, osjetio je čari igranja u Prvoj ligi...

"Da, taj moj put iz košarke u nogometne menadžerske vode je zanimljiv. Igrao sam na prvoligaškoj razini. Bilo je to predivno iskustvo za mladog momka poput mene. Sa 18 godina dobio sam šansu igrati prvu košarkašku ligu, tada sam debitirao i s obzirom da se klub zove Jazine, igrao sam u kultnim Jazinama, a to je bilo posebno. Igrati u Jazinama, u gradu gdje je košarka religija, takve stvari zauvijek pamtiš. Počeo sam igrati za KK Jazine kad je klub bio u drugoj ligi. Prošao sam cijelu drugu ligu, da bi se KK Jazine kroz kvalifikacije plasirali u prvu hrvatsku ligu. Bilo je dobro. Od malena sam igrao košarku, nešto malo sam trenirao nogomet. Znate kako je, kad si mali, nekako probavaš sve. Tatin prijatelj mi je bio trener i ajde probaj, probaj i ostao sam u košarci. I generalno volim sport. Košarku sam igrao iz gušta. Što se tiče mog seniorskog igranja za KK Jazine, bila je borba za opstanak u prvoj ligi i iskreno, nije bilo puno prilike za mlade igrače. O financijama da i ne govorim. Bio sam ja tu, ali nisam ja bio sad neka bitna karika. To je više bilo treniraj, šuti, radi. U to vrijeme nije bilo tu niti nekih financija", prisjeća se Kovačević.

Dosta mi je ljudi reklo da sam lud što idem u to, da je to nemoguće. Treba biti ustrajan, vjerovati u svoje snove jer na kraju krajeva ti si taj koji diktira svoj život. Ne može tebi netko treći govoriti što i kako ako ti osjetiš da si stvoren za nešto. Uvijek treba vjerovati u sebe. Sreća da sam imao i ljude koji su vjerovali u mene.

Maks Kovačević u Karijeri nakon karijere.

Ipak, stvarnost hrvatske košarke ubrzo ga je sustigla.

"Život me odveo u neke druge smjerove. U jednom trenutku sam izgubio volju. Vidio sam da nema perspektive. Generalno je hrvatska košarka, nažalost, u velikom problemu. Bilo mi je OK kad je bila prva liga. Imao sam 18 godina, bio sam mlad, ali u međuvremenu su jazine ispale u drugu ligu. Financije su bile još manje, tj nikakve i onda sam rekao sebi daj probaj nešto drugo. Vidio sam i sam da neće to ići u nekom TOP smjeru. Na kraju je dobro ispalo. Zahvalan sam Bogu što je tako ispalo."

Odluka da napusti sport koji je trenirao od devete godine i zakorači u nepoznato pokazala se ispravnom, a vrata mu je otvorio svijet koji je naizgled potpuno drugačiji – nogomet.

"Živim svoj posao od 0 do 24. No, isto tako, moram naglasiti kako biti nogometni menadžer niti malo nije lako. Bez obzira na sve, rođen sam za ovaj posao, odgovara mi jer stvarno nemam granica. Jutro, noć, non stop sam na telefonu, non stop se povezujem s novim ljudima. Nije mi problem niti buditi se kasno za razgovore s Amerikancima, rano za razgovore s Australcima. Meni ništa nije problem. Stvarno volim to i nekako mi je privilegija jer oko sebe imam ljude koji su napravili velike stvari u životu i onda se nekako samim time nalaže neka ambicija da i ja idem tim nekim putem. Stvarno volim posao nogometnog menadžera i vidim se u njemu dugo, ako Bog da zdravlja. Ne vidim kraj nikako".

'Bez Klasnića i Bokšića ne bih uspio'

Ulazak u svijet nogometnih menadžera, poznat po velikoj konkurenciji i zatvorenim krugovima, ne bi bio moguć bez pomoći dvojice velikana. Kovačević s dubokim poštovanjem ističe ulogu Ivana Klasnića.

"Da nije bilo Ivana Klasnića, ja ovo ne bih ni počeo. Ivan mi je puno pomogao u vezi dosta stvari. Spletom okolnosti, prije dvije godine prije nego što sam počeo raditi, dogodila mi se jedna obiteljska tragedija i u tom momentu mi je bilo potrebno da bude netko uz mene tko je prošao te neke stvari, tko me može svojim iskustvom smiriti i usmjeriti. Ivan, nažalost, doslovno je prošao sve i svašta u životu. Od postolja na stadionima, svjetala reflektora i nogometnog uspjeha do bolničkih kreveta i onda u tom momentu kad mi se to dogodilo, Ivan mi je rekao kako što funkcionira, kako da se postavim, što da radim i sigurno bez njega to ne bi bilo moguće".

Uz Klasnića, ključnu ulogu odigrao je i legendarni Alen Bokšić, čovjek koji se rijetko pojavljuje u javnosti, ali čija riječ ima ogromnu težinu.

"Alen Bokšić mi je toliko pomogao s nekim svojim savjetima u počecima, čak mi je i otvorio neka svoja vrata što mi je dozvolio da koristim njegovo ime uz svoje. Nikad mu to neću zaboraviti. Alen Bokšić i Ivan Klasnić su dvojica koji su mi dali push da uđem u ovaj posao. Bez njih ne bi bilo realno da uđem. Njih dvoje su glavni zbog kojih sam to i napravio, ušao u posao nogometnog menadžera".

'ON JE MOJ NASLJEDNIK' /

Dobiva li Hrvatska novog Ivana Klasnića? 'Sličan je meni, a u jednom i bolji'

No, Maks Kovačević svjestan je i negativne percepcije koja prati njegovu profesiju u Hrvatskoj, gdje se menadžere često etiketira kao kao one koji gledaju isključivo vlastitu zaradu i osobnu korist.

"Ajmo biti iskreni. Hrvatska ima taj neki čudan mentalitet i to je i problem naše države u nekim stvarima. Koliko god smo ponosni i ujedinjeni kad treba, opet smo i prvi koji će protiv svojih pričat i govorit. Na kraju krajeva, jedan Luka Modrić je iz Zadra, pa i on nije svakom po volji, a što je sve čovjek napravio za hrvatski nogomet, sport općenito, što je napravio za promociju Hrvatske kao države u svijetu. Imam osjećaj da što god napraviš u životu da će uvijek biti nekih negativnih priča i komentara. Tako i u ovom poslu. Nogomet je specifičan jer je puno novaca unutra. Veliki je biznis. Pogotovo danas kad nogomet ide na sve veće nivoe. Ima u nogometnom menadžerstvu svega kao i u svakom drugom poslu. U svakom poslu ima različitih ljudi, ali na kraju dana svi se bore za kruh. Cijenim svakog tko u svom poslu daje 100% od sebe. Svako ima neku svoju ambiciju. Nogomet je specifičan jer je u igri velik novac, pa su tu možda neke 'ralje' najveće, jer u tom svijetu nije lako opstat, pogotovo ljudima mojih godina, ali nema predaje, borim se", objašnjava Kovačević i dodaje kako početak nije nimalo lak i kako se kao u svakom poslu, pa tako i u ovom, radi za novce...

"Svatko svoj posao radi za novce, da preživi. No, ne igra meni ulogu u poslu samo novac. Ima tu izazova koje me pokreću. Iskreno, trenutno imam puno više rashoda nego prihoda. Puno više ulažem nego što zarađujem, ali to je neka nada i temelj koji moraš proći da bi jednog dana došao do onoga što želiš. Sve zavisi kako gledaš. Ne možeš uspjeti u životu ako nisi predan i ne ulažeš u sebe. Ušao sam u ovaj posao s ciljem da idem do kraja, bez kalkulacija. Vjerujem da će se to sigurno vratiti. Svima se vrati tko je odan, pošten, tko daje sve od sebe. Prije ili kasnije, samo treba biti strpljiv. Meni su neke stvari došle relativno brzo i neke stvari sam relativno brzo napravio".

Prvi uspjesi i odnos s igračima

Ta predanost se isplatila. U relativno kratkom roku, Kovačević je ostvario zapažene poslove. Najviše se ponosi transferom vratara Karla Letice, koji je danas s reprezentacijom.

"S Ivanom sam ga odveo iz Rumunjske u Švicarsku. Doslovno smo ga digli iz mrtvih. Bio je anonimac u to vrijeme. Dosta mu je karijera bila u padu, a ja i Ivan Klasnić smo ga oživjeli i doveli u Luzanu u Švicarsku. Bivši suigrač iz Werder Bremena bio je trener u Švicarskoj i na povjerenje je uzeo Leticu. I pogodili smo. Dvije godine je bio najbolji golman lige. Tako da je i meni to pomoglo kao mladom agentu da sam imao utjecaj na taj transfer da se dogodi. To mi je onako isto dosta bio poguranac u prvom dijelu. Isto tako sam prodao s prijateljem iz Rijeke Marijom Kurilićem bivšeg igrača Dinama, Čileanca Henriqueza. Njega se dosta ljudi sjeća. Njega smo prodali u grčkog prvoligaša Lamiju. Napravio sam zanimljivih stvari. Odveo sam i još jednog dinamovca Iyayi Atiemwena, samo u Makedoniju u jedan klub koji je imao turske vlasnike. Atiemwen je, ako se sjećate, asistirao za gol Mislavu Oršiću protiv Tottenhama. Ponosan sam na odrađeno, stvarno jesam. U malo vremena sam puno proputovao i to mi je bio neki početak. Da nije bilo toga, teško bi bilo opstati i ući u ovaj posao. Moraš imati rezultat, ljudi te neće respektirati niti doživljavati ako nešto ne napraviš, ali isto tako vjerujem da mi se i rad vratio jer sam previše dao u ovaj posao. I sebe i financija, ma svega je tu, puno odricanja".

Ipak, naglašava kako njegov posao nije samo potpisivanje ugovora. Zastupanje igrača, poput Karla Šimića s kojim je njegov partner Klasnić već dugo, za njega je puno više.

"To je kompleksno. Kada radiš s igračem, to je kao da imaš dijete. Smiješno zvuči, ali tako je. Moraš biti uz njega, slušati i privatne probleme, biti mu podrška. Gradi se odnos i povjerenje. Moraš paziti je li klub dobar, je li plaća na vrijeme, kakvi su uvjeti za život. Ako gledaš samo kako ćeš zaraditi i 'uvaliti' igrača bilo gdje, brzo ga izgubiš, a loš glas se još brže proširi. Evo recimo, ja sam bio na svakom reprezentativnom okupljanju Karla Šimića, bilo to u Istri, bilo to u Kotoribi, mjesto za koje nikad nisam čuo, ali sam išao. Od Varaždina, Zagreba, Koprivnice, jednostavno moraš biti tu za igrača, moraš slušati njegove privatne probleme kad ga ostavi cura, žena, problemi s roditeljima, ma sve. Kad pokažeš tu neku ljudsku stranu, osobinu, dobiješ na vrijednosti. Nije menadžerstvo samo frknuti igrača, zavrtiti pare i to je to. Na kraju dana, moraš imat dobar odnos i s obitelji tog igrača, moraš biti na usluzi, paziti je li mu klub dao dobar stan, je li mu hrana dobra, dobiva li plaću na vrijeme. Opet kad ga stavljaš u neki klub moraš voditi računa da ga ne staviš bilo gdje, nego opet gledaš gdje će mu biti dobro živjeti i gdje mu financijske neće biti problem. Ima dosta toga. Da se razumijemo, u ovom poslu ima menadžera, sigurno ima, da naprave nešto samo i isključivo u svoju korist, a na kraju izgubiš igrača. A kad ga izgubiš, dogodi se negativni lanac. On kaže svom suigraču i ti si tu za dva mjeseca gotov u principu, svi znaju kakav si. Moraš se dati cijelog u to. Imati igrača nije jednostavno. Zahtjeva i puno financija, ulaganja, povjerenja i sreća na kraju krajeva. Ovaj posao je mix svega."

'Imao sam ludu ambiciju'

Ključ uspjeha, prema njemu, leži upravo u tome – reputaciji, posvećenosti poslu, korektnosti i poštenju.

"Možeš imati kontakte, ali ako nisi pošten i čovjek, ako lažeš, ako lupetaš, vrata ti se brzo zatvaraju. Reputacija je najvažnija. Prije ili kasnije se negativne stvari o tebi rašire. Ako nisi normalan i lojalan, ako nisi čovjek, brzo ti se vrata zatvaraju. OK, logično, trebaš imati nos za igrača, trebaš imati kontakt, ali moraš biti čovjek kojem će ljudi vjerovati, za kojeg ljudi znaju da ne radiš i da nećeš raditi gluposti. Reputacija, kontakti, to je sve uz ljudske osobine, naravno. Bokšić i Klasnić su mi puno pomogli, možda i dva najjača napadača kojeg je Hrvatska imala. Ako ljudi prokuže da si muljator, da nisi iskren, radišan i vjeran, dugoročno si nula. Drago mi je što sam sve u ovom poslu napravio. Da netko sa 27 godina ima toliko kontakata u svijetu nogometnom menadžerstva koji je zahtjevan, ponosan sam na to. Da u bilo kojem momentu mogu nazvati i Nenada Bjelicu, Alena Bokšića, Slavena Bilića, Filipa Ivića, Andyja Baru, Marka Naletilića... Sve su to ozbiljni ljudi koji su napravili velike stvari. Svi znaju za mene i kotiram kod tih ljudi kao korektan. Nitko me nikad nije ignorirao, svatko mi daje savjet. I kum Marijan Buljat, menadžer, mi je isto susjed u Zadru. Imam puno kontakata za tako mlade godine u tom poslu, a vjerujte mi, nije lako doći do tih ljudi. To su sve ozbiljni ljudi u tom svijetu".

Na početku je sam kontaktirao igrače, no danas se situacija promijenila.

"Sada se meni javljaju igrači i roditelji jer vide da sam odan onima s kojima radim. Nema pravila, ali preporuka zadovoljnog igrača najbolja je reklama. Ono što sam doživio i što mogu reći iskreno je - nikad ne odustati. Nije mi bilo lako. Da mi je netko u nekom trenutku rekao da ću imati sve ove brojeve u mobitelu, rekao bi mu da je lud čovjek. Međutim, imao sam ludu ambiciju i viziju, vjerovao sam da mogu korak po korak doži do tih svih ljudi i na kraju krajeva sam došao, sam, bez ikog. To mi je neka poruka - ne slušati druge. Na početku, iskreno, nije to tajna. Dosta mi je ljudi reklo da sam lud što idem u to, da je to nemoguće. Čak i roditelji kroz neku zezanciju, ali nije lako kad nemaš toliku podršku. Mislim, imao sam podršku, ali jednostavno treba biti ustrajan, vjerovati u svoje snove jer na kraju krajeva ti si taj koji diktira svoj život. Ne može tebi netko treći govoriti ako ti osjetiš da si stvoren za nešto. Imam osjećaj da mi je Bog dao te neke talente i sposobnosti za ovaj posao i vjerovao sam u to. Vjerovat ću dokle god mi se srce kuca. Nije lako. Nekad imaš uspone i padove u životu. Nije sve med i mlijeko, ali ideš kroz to. Uvijek treba vjerovati u sebe. Sreća da sam imao i ljude koji su vjerovali u mene."

NET I VOYO /

Prijavite se na Net.hr s istom e-mail adresom kojom ste pretplaćeni na Voyo i čitajte sadržaje bez oglasa!

Na kraju, Kovačević ima jasnu poruku za sve mlade koji kreću u poslovne vode, bez obzira na branšu.

"Nikad ne odustajte. Meni su na početku mnogi govorili da sam lud i da je to što pokušavam nemoguće. Ali imao sam viziju i vjerovao sam u sebe. Budite ustrajni, pošteni i dajte 200 posto od sebe. Možda neće doći odmah, ali prije ili kasnije, trud se uvijek vrati. Netko gore to vidi sve. Uvijek koračaj do nekog svog cilja. Što god treba napraviti, napravi. Budi pošten prema sebi i nema šanse da ti se ne vrati. I ja sam bio u početku malo skeptičan, hoće - neće, ali mi se Silvijo sto puta vraćala upornost. To je neki motiv. Netko gore to vidi sve. Nema šanse da ostaneš zakinut. I za kraj bi htio samo spomenuti prelijepu gestu Luke Vuškovića koji je dao podršku Ivanu Klasniću. Svaka mu čast na tome. Veliki karakter, mladić i bit će veliki nogometaš. Već sad je nevjerojatan."

Maks Kovačević slijedio je svoje snove i sad je tu gdje je zbog svoje vjere, sad živi snove i radi posao koji voli i kojem je predan. Tako mlad, a ima toliko jak utjecaj među velikim imenima iz svijeta sporta. Zato, nikad nemojte odustati, nema predaje! Treba biti uporan, jer upornost se uvijek isplati!

POGLEDAJTE VIDEO: Gordon Schildenfeld u Maksanovom korneru: 'Na razgovoru s Hajdukom mi je bilo 'ajme meni, je li mi to dobro'

komentara

Komentiranje na Net.hr dozvoljeno je samo registriranim korisnicima. Ako se ne slažete s autorom teksta ili nekim tko je komentirao taj tekst to je u redu. Međutim, nije u redu vrijeđati ljude, diskriminirati, trolati, kršiti Pravila komentiranja i odredbe stavka 2. članka 94. Zakona o elektroničkim medijima. Odgovorni ste za sve napisano u komentaru. Ovo je web portal kojeg posjećuje tisuće ljudi svakodnevno i s nekima se jednostavno nećete slagati. Zato se držite osnovnih pravila ponašanja i sve će biti ok.