Nekako se već uvriježila teza da Hrvatska, uredno, kasni sa svjetskim trendovima nekih tri do pet godina, a iznimka, ma koliko mi uspješni i popularni bili u sportu, nije niti nogomet. Mi Hrvati smo, kao što vjerojatno dobro znate, ali si ne želite priznati, inače veoma kruti. Ne volimo promjene, ne volimo da nam netko drugi popuje i docira, iako se iza tog "bezobraznog uplitanja u način razmišljanja" nerijetko krije i dobronamjeran savjet. Kada bolje pogledamo, mi Hrvati smo nekako jednodimenzionalni, držimo se nekih svojih postulata, pa makar bili i arhaični, držimo se zone komfora, bojimo se izmijeniti bilo što, što bi na koncu rezultiralo nekom alternacijom naše realnosti. Jest da sada generaliziramo i sigurno da nisu svi takvi, ali primjera koji potvrđuju tezu ima zaista pregršt, pa eto čak i u nogometu.
Eto, primjerice, izbornik Zlatko Dalić, imao je sve idealne uvjete da napravi nešto novo i modernije s hrvatskom nogometnom reprezentacijom nakon osvojenog srebra na Mundijalu u Rusiji 2018. godine, pa mu je trebalo otprilike tri, do tri i pol, godine previše da prihvati realnost i dobronamjerne savjete raznih kritičara, stručnjaka, novinara. Dalić možda misli da su mu ruke bile vezane jer je prvo trebao sprovesti tu infamoznu smjenu generacija i jer su mu okosnicu momčadi još uvijek držali "senatori" iz Rusije i nekih davnih vremena. Možda misli da nije bilo umjesno remetiti idilu koju su si unutar reprezentacije stvorili "veterani" i ekipa koja je tu bila puno prije njega. Možda se previše vezao uz njih, možda im se htio dodvoriti, možda je strahovao što će neka zadrta skupina internet-ratnika, kafanskih kritičara i kauč-analitičara reći... No, sasvim je to nebitno jer Dalić je konačno odlučio nešto promijeniti i prihvatiti trend.
'Dalićevi' igrači
Izbornik je konačno uvidio da se u reprezentaciji i njega nešto pita, da je on šef, da on može, ma zapravo da on mora birati, igrače koje želi i koji mu odgovaraju, koji odgovaraju njegovim zamislima. A sada, možda i po prvi put otkako je na klupi Hrvatske, imat ćemo prilike vidjeti Dalićevu zamisao i njegov trenerski potpis. Dalić je i sam rekao kako s generacijom koju je 2018. godine vodio na SP-u, nije imao što za raditi jer su sve znali, jer su godinama tu i igraju zajedno, te da im on nema što sugerirati, učiti ih nogometu i pokazivati im kako da igraju. Djelomično je bio u pravu jer bila je to "zlatna" generacija, ali opet, tu je taj problem s krutim Hrvatima nepodložnim promjenama i kritici, a Dalić se tu samo sklonio po strani, kao što to mnogi čine i bio im je moralna podrška i psiholog.
No, sada je priča malo drugačija. Trenutno je u reprezentaciji znatno veći broj "novih", mladih, "Dalićevih" snaga, s kojima izbornik može raditi što god želi jer ih je on tu doveo i tu će se ovi "senatori" ipak morati, htjeli ili ne htjeli, malo prilagoditi, izaći iz zone komfora ili će sve, da se narodski izrazimo, otići u vražju mater. Dalić je nakrcao reprezentaciju vrhunskim mladim igračima, koji igraju po jednako tako kvalitetnim ligama i slavnim europskim klubovima, a što je važnije željni su igre u reprezentaciji i spremni su napraviti sve kako bi ih izbornik koristio i nadolazećim utakmicama i Svjetskom prvenstvu u Kataru.
Nije to tako teško
Dalić sada konačno ima priliku prihvatiti trend koji već nekoliko godina njeguju brojni izbornici u Europi. Prije svega trend selekcije igrača koji odgovaraju njihovim idejama i koji njihove planove najlakše mogu provesti u djelo, pa makar to značilo i otpisivanje nekih većih zvijezda. Tu su nam sjajni primjeri Englezi, Nijemci i Francuzi, čiji izbornici nemaju problema s izostavljanjem nekih većih imena iz momčadi, samo kako bi se taktika što bolje sprovela u djelo. Dalić sada konačno može prihvatiti i trend stvaranja jednog ili dva funkcionirajuća sustava u reprezentaciji, sustava koji će garantirati prepoznatljivu i smislenu igru, sustava koji neće gravitirati oko jednog igrača i ovisiti o njegovoj raspoloženosti i formi.
Sustav u reprezentaciji nije lako stvoriti, ali opet nije niti neka znanstvena fantastika, što možemo vidjeti i na primjeru, evo recimo, Matjaža Keka, koji je u slovenskoj reprezentaciji vrlo brzo stvorio red i uveo svoj prepoznatljiv sustav s kojim je ostvario i neke zapaženije rezultate. Ili još bolje na primjeru Roberta Mancinija, koji je doveo u red talijansku reprezentaciju koja je godinama bila u teškom rasulu i s njom je na kraju osvojio Euro. Dakle, može se i ne treba se čekati tri do pet godina, kao što to podsvijest Hrvata nalaže, već neki puta treba prelomiti i zatomiti sve porive za unazađivanjem ili, eto, ostankom u zoni komfora.
Novi sustav
Dalić je konačno prelomio i na službenoj je konferenciji za novinare uoči prijateljskih utakmica sa Slovenijom i Bugarskom najavio kako će mijenjati formaciju, odnosno, kako će probati stvoriti smislen sustav s trojicom u obrani. Igra s trojicom u zadnjoj liniji, bilo da je riječ o formaciji 3-5-2 ili nekog od varijacija, trenutno je trend u Europi i u klubovima pa samim time i u reprezentacijama, jer, logično je, najbolje je maksimalno iskoristiti igrača u reprezentaciji ako mu omogućiš da igra slično kao u klubu. Što se hrvatske reprezentacije tiče, gotovo svi igrači koje Dalić sada ima na predispoziciji upoznati su s 3-5-2 sustavom ili nekom od varijacija s trojicom u obrani i, ovako na prvu, prelazak na novu formaciju, koja uključuje i set novih zadataka, malo drugačije pozicioniranje i drugačiji način izvedbe, neće biti preveliki problem, ali postoje određene zamke.
Dalić se, nažalost, odmah na pressici ogradio i kazao je kako neće forsirati novi sustav ako se on ne pokaže djelotvornim, ali svaki novi sustav, svaku novu ideju, kako inače u životu, tako i na nogometnom terenu, treba malo istrpjeti i pričekati da prođe proces prilagodbe. Ono što će u "tripetdvojci" biti najveći problem sigurno će biti zadnja linija, jer ti dečki igraju zajedno vrlo rijetko, a sinkronizacija im mora biti na vrlo visokoj razini. Sinkronizacija se postiže isključivo uvježbavanjem, na treningu i na nenatjecateljskim utakmicama. Sinkronizacija je kod ove formacije vrlo važna jer obrana će, ako će se Dalić držati trendova pa i same zdrave logike, igrati vrlo visoko, gotovo kod samog centra. Stoperi će vjerojatno biti zaduženi za prvu fazu napada i pokretanje akcija, a vezna linija bit će pogurnuta prema naprijed, gotovo u zadnju trećinu terena i samim time će se stvoriti gomila novih opcija za realizaciju napada. No, kažemo ključna će biti uigranost, sinkronizacija, koncentracija i taktički odgovorna igra zadnje linije.
Gvardiol nositelj, Lovren - problem?
Tko bi trebao činiti zadnju liniju? To je tek pitanje za milijun kuna. Jedini koji je sto posto siguran je Joško Gvardiol, koji će sigurno igrati lijevog stopera u zadnjoj liniji. Gvardiol je, usuđujemo se reći, najveća uzdanica Zlatka Dalića u ovom sustavu jer u Leipzigu baš na toj poziciji igra fantastično i ponajbolji je stoper lige. Gvardiol je kompletan moderni stoper, koji aktivno igra i napad, koji zna kombinirati, zna proigrati, ima sjajnu dijagonalu, voli odigrati i dupli pass, jak je u duelu i vrlo odgovoran kada je u pitanju poštivanje taktike.
Uz Gvardiola tu bi trebao biti Duje Ćaleta-Car kao centralni ili desni stoper, ovisno o tome tko će još igrati. Ćaleta-Car naviknut je na igru s trojicom u obrani jer trener Marseillea, Jorge Sampaoli, nerijetko koristi baš tu formaciju i Duje u njoj igra ili lijevog ili centralnog stopera. Ćaleta-Car nije poput Gvardiola tehnički potkovan, napadački nastrojen i agilan s loptom, ali itekako zna iznijeti loptu, započeti napad i nema problema s igrom na 35 ili više metara od svojih vrata. Dakle, trebao bi biti siguran odabir za Dalića i za vjerovati je kako on i Gvardiol ne bi trebali imati previše poteškoća sa sinkronizacijom.
E sada, kritična bi mogla biti odluka tko će igrati trećeg stopera. Opcija je nekoliko, a čini nam se svakako možda i najboljom da na njoj igra desni bek, bilo da je to Josip Juranović ili Šime Vrsaljko. Skok i duel igra možda će malo trpjeti u tom slučaju, ali njihova će pokretljivost i set vještina koji posjeduju s loptom biti krucijalni pri izgradnje napada. Međutim, tu je i Dejan Lovren. Lovren je igrač kojemu ovaj sustav nimalo ne odgovara. Lovren se najbolje osjeća, de facto, u krilu svog vratara, izvrstan je u duel-igri, sjajan je skakač i perfektan u "markiranju", ali igra s loptom na 30 ili više metara od gola za njega je smrtonosna. Čak i u najboljim danima, dok je igrao za Liverpool, kada bi ga Jurgen Klopp gurnuo prema naprijed, Lovren je imao teških kikseva pri vraćanju u obranu, s praćenjem i sustizanjem protivničkih igrača u kontri, kao i sa sinkronizacijom kod ofsajd-zamki, zbog koje su znali primiti ponešto golova. Lovren je tu, prema našem sudu, najgora opcija.
Hibridi
Nadalje, Dalić u ovom sustavu dobiva i zanimljive opcije na bočnim pozicijama. Umjesto krila i bekova, dobiva hibrid - "wing bekove". Na njegovu sreću i nesreću ima ponajboljeg lijevog "wing beka" Bundeslige u svojim redovima, Bornu Sosu. Sosa je na svojoj poziciji besprijekoran i u fazi napada i u fazi obrane, a u kombinaciji s pokretljivim Gvardiolom i vjerojatno Mateom Kovačićem kao lijevim veznim, ova će strana terena biti dominantna i za vjerovati je da igra gravitirati baš na tu stranu.
Zašto smo rekli na nesreću? Pa prije svega zbog Ivana Perišića koji nominalno igra istu tu poziciju u Interu, ali s nešto drugačijim zadacima, koji se ne baziraju previše na igri u obrani. Perišić je dobra opcija za "wing beka", više će sudjelovati u napadu, ulaziti u kazneni prostor s boka, šutirat će, za razliku od Sose koji bombardira kazneni prosto centaršutevima i to iz trka, što je također jedna od važnijih karakteristika. Dalić Perišića može koristiti i kao drugu špicu, što je možda i bolja opcija s obzirom na to da će biti bliže golu i da je posljednje vrijeme upravo Perišić glavni realizator svih akcija.
Na desnoj strani Dalić ima Josipa Juranovića i Šimu Vrsaljka, koji bi, ako se nas pita, ovaj put bili puno korisniji kao desni stoperi, ali po vokaciji su upravo "wing bekovi". Da, malo je paradoksalno, ali ima smisla kada se sagledaju ostale opcije. Na desnoj strani lako bismo mogli vidjeti Josipa Brekala, kojeg je Dalić na toj strani već koristio i to na bekovskoj poziciji. Brekalo je u top formi, jednako dobro se snalazi na obje strane terena, a u napadu može ponuditi neizmjerno više od Juranovića i Vrsaljka. Dakle, najlogičnija opcija je Brekalo, ali neće biti ništa gore ako postavi tamo Vrsaljka ili Juranovića.
Modrić je enigma
Što se veznog reda tiče, Marcelo Brozović je neupitan. U ovakvoj formaciji igra u Interu, i sve to Dalić treba jest iskoristiti ono što Brozović radi kod Simonea Inzaghija. Ne dvojimo da će odraditi posao besprijekorno. Kazali smo, Kovačić bi trebao biti lijevi vezni, i trebao bi biti puno ofenzivnije orijentiran, trebao bi igrati znatno bliže golu, gotovo kao polušpica. U ovoj formaciji Kovačić bi mogao procvasti, ako mu Dalić da dovoljno slobode i ako mu opet ne predodredi ulogu vodonoše, što se lako može dogoditi jer će mu partner u liniji biti Luka Modrić, fokalna točka momčadi.
Modrić je u ovoj formaciji možda i najveća enigma. U Realu on igra u potpunosti drugačije, a igrao je i do sada u reprezentaciji. Modrić se u ovom sustavu više neće morati spuštati po loptu, neće morati graditi napad sa svoje polovice, neće morati navlačiti protivnike na sebe i upijati pritisak, neće se morati kretati po cijelom terenu i infiltrirati se u prostor svojih suigrača te ih, de facto, anulirati. Imat će puno više slobode pri kreaciji u napadu, morat će više kombinirati izravno s napadačima i ofenzivnim igračima, a manje se posvećivati obrambenim zadaćama. U Realu ne igra takav nogomet i pitanje je može li se i želi li se sada prilagođavati novom sustavu.
Daliću nećemo prigovoriti ako se u jednoj od dvije utakmice koje mu predstoje odluči i za Lovru Majera, koji je u fantastičnoj formi i silno bismo ga voljeli vidjeti umjesto Luke Modrića, odnosno, u poziciji u kojoj bi imao glavnu kreatorsku ulogu u veznom redu.
Majer briljirao na Malti s dva gola u mreži Maltežana.
Najmanje opcija u napadu
I na koncu dolazimo do, do sada, najveće boljke u reprezentaciji - napadača. Rekli smo, Ivan Perišić može biti drugi napadač, može i Mario Pašalić, Marko Livaja, Mislav Oršić, ali tko će onda biti špica? Idealna opcija bio bi Bruno Petković, ali on je zbog višemjesečne loše forme ispao s Dalićeva popisa. Dakle, vjerojatno će tamo biti Andrej Kramarić.
Kramarić je već odavno potrošio sve kredite kod Dalića na poziciji špice, pogotovo kada je lani javno govorio kako ga izbornik ne koristi na dobroj poziciji, pa ga je Dalić onda stavio na njegovu poziciju i ovaj svejedno nije zabijao. No, Dalić nema previše opcija u napadu, a rasan strijelac poput Kramarića tu mora biti prvi izbor. U ovom sustavu Kramarić bi imao golemu podršku veznih igrača, znatno veću nego ranije kada su zbog strukture formacije ostajale goleme rupe između linija i kada se morao spuštati niže po loptu. Sada bi trebao frekventnije dobivati loptu u zadnjoj trećini terena i to u, po gol, puno opasnijim područjima.
Mora stvoriti igru
Ovako na prvu prebacivanje na 3-5-2 ili neku od varijanta s trojicom u obrani, zvuči odlično, ali opet nije to baš tako jednostavno jer zahtjeva određeno vrijeme za prilagodbu, a pitanje je ima li Dalić petlje pretrpjeti proces prilagodbe. Sada je pravi trenutak da Dalić pokaže dosljednost i odlučnost, sada mu je idealno vrijeme da počne graditi "svoju" Hrvatsku, pa makar to značilo žrtvovati i pokojeg igrača ili odslušati "rantove" kauč-kritičara.
Hrvatska do Svjetskog prvenstva u Kataru mora stvoriti igru, mora stvoriti prepoznatljiv i djelotvoran sustav, jer više nema igrača koji mogu izvući utakmicu na individualnu kvalitetu i "mišiće", ali zato ima pomlađeni, moderni, kolektiv, koji je, nadamo se, spreman za redizajn i spreman za prvi pravi veliki "upgrade". Čekali smo tri godine da Hrvatska, odnosno, Dalić, počne prihvaćati trendove i nadamo se da će sada držati korak s njima.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
