Iako se već dvadesetak godina ne bavi trenerskim poslom, Arrigo Sacchi će zauvijek ostati upamćen po svojim uspjesima s AC Milanom. Osvojio je s njima Scudetto u svojoj debitantskoj sezoni 1987./88., dominirao je Europom i osvojio dva Kupa prvaka, kasnije je vodio reprezentaciju Italije i dogurao do finala na Mundijalu 1994. godine, gdje je izgubio od Brazila na penale.
Sacchija se smatra jednim od najvećih menadžera i nogometnih revolucionara svih vremena, a njegov Milan, kojeg je vodio u dva navrata, igrao je, prema mnogima, najljepši nogomet do dana današnjeg i isto tako ekipa koja je tada igrala smatra se možda i najvećom svih vremena.
Mnoge se zanimljivosti još vežu uz Sacchija, poput one da se nikada nije bavio profesionalnim nogometom te da je radio kao prodavač cipela. No, Sacchi na nogomet nije gledao kao na posao ili hobi, to mu je bila velika strast kojoj je posvećivao svo svoje vrijeme. Sacchi također spada u moderne nogometne filozofe i označava ga se kao pokretača nogometne renesanse, što je zapravo nekako i romantično s obzirom na to da potječe i koljevke renesanse.
Sacchi je imao utjecaj na brojne trenere koje danas smatramo najboljima, a svakako će ostati upamćen i po brojnim izrekama, a jedan od tih citata nama je veoma bitan kako bismo najzornije pojasnili našu misao o eksperimentu koji je izbornik hrvatske reprezentacije, gospodin Zlatko Dalić, proveo na prijateljskim utakmicama u katarskoj Dohi.
Započeo eksperiment
Veliki Arrigo Sacchi kazao je ovako: "Danas je u nogometu naglasak samo na rezultatu, a ne na tome koliko se kvalitetno radi. Ne možeš izgraditi neboder u jednom danu, ali zato možeš izgraditi kolibu".
Zlatko Dalić je uoči odlaska na pripreme u Dohu najavio velike promjene, novi sustav, korištenje nekih igrača koje do sada nije koristio, uvođenje novih uloga kod pojedinih igrača i de facto se unaprijed ogradio od kritika rekavši kako je to samo eksperiment koji će sada probati, te da nema garancije da se neće vraćati na staro.
"Pokušat ćemo u Dohi igrati s tri igrača u zadnjem redu, ali to ne znači da ćemo generalno promijeniti sustav. Probat ćemo promijeniti naš način igre jer nakon dugo vremena imamo napokon dovoljno treninga da to pokušamo. Naši igrači tako igraju u klubovima i pokušat ćemo vidjeti kako to izgleda u reprezentaciji", rekao je to početkom mjeseca Dalić, da bi uoči Slovenije potvrdio rečeno...
"Kao što sam rekao, igrat ćemo s trojicom otraga obje utakmice. Isprobat ćemo to da imamo još jedan dodatak u taktičkom planu i vjerujem da ćemo odigrati dvije dobre utakmice te da ćemo imati velike koristi od toga", dodatno je pojasnio Dalić.
Što smo saznali u ove dvije utakmice?
Izbornik je, kako je i najavio, u obje utakmice do kraja isforsirao taj famozni i megapopularni 3-5-2 sustav. Premda su mnogi bili skeptični i propitivali zašto Dalić kemija s novom formacijom, zapravo je sasvim logično i legitimno da se odlučio na takav eksperiment jer mu sada već većina standardnih i pričuvnih igrača u klubovima igra u toj formaciji ili nekoj od varijacija s trojicom u zadnjoj liniji. Protiv Slovenije to nije izgledalo bog zna kako loše, veći dio utakmice, ali bilo je i logično da neće jer igrao je najjači mogući sastav, no pokazalo se da postoje goleme rupe i nedostaci koje se moraju pokrpati.
Prvi i glavni smisao ove formacije, barem iz naše perspektive, trebalo je biti skidanje tereta igre u obrani s Luke Modrića, Matea Kovačića, pa čak i Marcela Brozovića, kao zadnjeg veznog. U sustavu s trojicom u obrani naglasak je na tome da obrambeni igrači započinju prvu fazu napada. Oni su pomaknuti u toj fazi gotovo na centar, dok su vezni igrači nekoliko metara bliže golu te im potporu pružaju visoko postavljeni bekovi, takozvani "wing bekovi" i na koncu svrha svega jest to da napadači imaju s kime kombinirati i lakše ulaziti u završnicu. Rezultat bi, dakle, trebao biti maksimalna iskoristivost kreativnosti i napadačkih sposobnosti naših veznih igrača, veći broj igrača u zadnjoj trećini terena, i to možda do razine "overloada", samim time i veća aktivnost pred protivničkim vratima.
Trebali smo saznati, dakle, može li hrvatska obrana odigrati tu prvu fazu napada, trebali smo dobiti ofenzivnijeg Modrića, Kovačića i trećeg veznjaka, koji se više neće spuštati u obranu gotovo do svog kaznenog prostora. Trebali smo se riješiti goleme praznine između linija koja bi nastajala spuštanjem naših veznjaka u obranu, trebali smo imati veći posjed lopte i graditi igru kroz posjed. Trebali smo profitirati u napadu s dvojicom centarfora, ofenzivnim bekovima i trojicom veznjaka gotovo u zadnjoj trećini terena, trebali smo imati više prostora za kombinacije, više prilika za ugrozu protivničkih vrata, veću aktivnost kod obrambenih igrača, bolju iskoristivost bočnih igrača, više trke, bržu igru... Nažalost, većinu toga što smo upravo pobrojali i čemu se Dalić vjerojatno nadao, nismo dobili.
Imamo li kolibu?
Obrambeni igrači u prvoj utakmici, onoj sa Slovenijom, odradili su svoj posao, relativno, kada je u pitanju ofenzivni segment igre, dobro, posebice Joško Gvardiol koji se već sada nameće kao lider u obrani. No, nažalost naši veznjaci, Modrić i Kovačić, nisu imali dovoljno discipline u igri, ili se možda nisu mogli riješiti starih navika, pa su se nerijetko vraćali duboko po loptu i stvarali gužvu u zadnjoj liniji i ponovo golemu prazninu i disbalans u sredini. Dodatni problem bio je i uvođenje Kristijana Jakića, koji je također prema inerciji igrao dublje i dobro je odrađivao defenzivne zadatka, ali je u fazi napada također, kao i Modrić i Kovačić, stvarao gužvu i ulazio u prostor obrambenim igračima te ih praktički anulirao.
Posljedica toga bila je upravo ono čega smo se htjeli riješiti, golemih praznina i izostanak potpore u napadu. U onom starom sustavu, koji je uključivao polušpicu, taj je problem bio rješiv, odnosno, rješavao ga je Nikola Vlašić ili tko god bi već igrao polušpicu, ali u 3-5-2 sustavu takve pozicije nema i napadači su u ovom slučaju ostajali odcjepljeni od ostatka ekipe koja se uglavnom trudila probiti prvi blok. Slovenci za razliku od Hrvatske imaju provjereno efikasan i dobro uigran sustav koji lako, čak i ad hoc, tijekom utakmice, detektira rupe u igri protivnika i iskorištava nedostatke. To je itekako bilo vidljivo pred kraj utakmice kada su Slovenci držali Hrvate na konopcima i zamalo ih nokautirali te im odnijeli pobjedu.
E sada, ako je prva utakmica prokazala određene probleme s ovim novim sustavom, odnosno pogreške koje valja ispraviti, druga utakmica je demonstrirala koliko kaotičan može biti sustav 3-5-2 ako u njemu igraju pogrešni igrači, odnosno, igrači koji se u njemu baš i ne snalaze ili između njih ne postoji baš nikakva kemija ili sinkronizacija. Ćaleta-Car, Pongračić i Gvardiol imaju pokretljivost, znaju kako se igra na 40-50 metara od gola, posjeduju respektabilnu brzinu i odgovornost pri vraćanju u defenzivu, ali čak i takvi nisu dovoljno uigrani i nerijetko su protiv Slovenaca kidali ofsajd-zamku, često bi jedan od njih zakasnio s reakcijom, prekasno izašao s pozicije ili se vratio na vrijeme u prostor koji je trebao pokrivati. Za držanje zone u sustavu 3-5-2 potrebna je vrhunska sinkronizacija i uigranost zadnje linije, trojac kojeg smo spomenuli to svakako može iznijeti, ali potrebno je vrijeme da, kao što Sacchi kaže, sagradimo taj neboder, jer, za sada, imamo samo kolibu.
Bugari prokazali probleme
Trojac koji je započeo drugu utakmicu, Ćaleta-Car, Domagoj Vida i Mile Škorić, jasno je svima, u takvoj formaciji više nikada ne smije zaigrati. Prije svega, Vida i Škorić ne mogu biti inicijatori napada, jer im se igra s loptom u nogama svodi na nabijanje lopte u dubinu i to napamet, dakle potpuno beskorisno sve i da vam u napadu igra Peter Crouch ili neki gorostas u ulozi mantinele. Sinkronizacija ove trojice ne postoji, igrali su daleko od gola, gdje u svim osim Ćaleta-Cara izrazito nesigurni, a Duje je tu najviše ispaštao i usuđujemo se zaključiti da je zbog toga bio veoma nervozan, što se moglo vidjeti na silnim grubim prekršajima koje je stalno radio. Jedna od većih boljki bila je sporost u iznošenju lopte, sporost u rješavanju lopte, to što su često stajali preblizu jednim drugima i što su očekivali potporu veznjaka, a nije je bilo jer ideja ove formacije jest upravo ta da oni pomažu veznjacima, a ne veznjaci njima.
Moro, Pašalić i Majer odigrali su sasvim dobro, držali se svojih uloga i zadataka, stajali su bliže golu, nisu se spuštali duboko, kombinirali su, razvlačili obranu, otvarali prostor za napadače i dobro s njima surađivali, zbog njihove odgovorne igre imali smo konstantno višak u odnosu na obranu Bugara, ali zaštekala je potpora obrane i iznošenje prve faze napada, te je vladao neki strah od kontranapada (i to pokazat će se s razlogom), no zato je relativno funkcioniralo s bočnim igračima, vezom i napadačima, Markom Livajom i Nikolom Vlašićem.
Ipak, Dalićeva ekipa bila je prenestabilna i Bugari, koliko god da su inferiorni, imali su bolju strukturu i jasnu ideju u igri, ma koliko ona rudimentarna bila. Nakon crvenog kartona Ćaleta-Cara nastao je određeni kaos u igri Hrvatske i Bugari su visokim pritiskom i igrom na kontranapad konačno uspjeli zabiti. Imali su more prilika, Hrvati su gubili lopte i oko centra i na svojoj polovici i sve što je bilo potrebno za kaznu jest barem nekakva smirenost pri realizaciju, a imao ju je samo taj nesretni Kiril Despodov. No, Bugar se malo zanio i proslavio je gol na katarskom stadionu bez prisustva domaće publike, veoma žestoko. Već je imao žuti karton, a odlučio je skinuti dres pri proslavi gola i time je zaradio drugi žuti i poslan je u svlačionicu.
Uslijedile su Dalićeve promjene, morao je poslati na teren najjače igrače koji su mu na kraju i, na mišiće, riješili utakmicu. No, tih zadnjih dvadesetak minuta utakmice zaista nema smisla analizirati jer kao što smo rekli bilo je doista kaotično i divlje, igrači nisu igrali na svojim pozicijama, trčalo se na sve strane, geometrija nije postojala, obrana je pucala na sve strane, veza se razlamala, napadači su se spuštali, bočni igrači ulazili u sredinu, rasprodavale su se lopte, napamet odigravala dodavanja... I da ne nabrajamo dalje, ta zadnja faza utakmice i nije toliko važna za našu priču.
Kako graditi neboder?
Ono što je itekako važno jest to da je Dalić sagradio kolibu, naziru se potencijalno vrlo iskoristivi segmenti i nedvojbeno je da hrvatska reprezentacija može imati u buduće iskoristivu 3-5-2 formaciju, ali sada je ključno pitanje - treba li Dalić nastaviti graditi neboder ili se vratiti staroj i već pomalo trošnoj, ali još uvijek stabilnoj kući, odnosno formaciji s četvoricom u zadnjoj liniji?
Dalić ima još šest utakmica Lige nacija, četiri u lipnju i dvije u rujnu u kojima može sagraditi, ako ne neboder, onda barem pristojnu zgradu ili urbanu vilu. Pitanje je, ima li petlje žrtvovati pokoju utakmicu Lige nacija u svrhu izgradnje novog sustava, može li podnijeti kritiku medija i navijača, koje će nedvojbeno biti jer i sada je prisutna nakon ove dvije prijateljske utakmice, i to čak i nakon što je Dalić unaprijed najavio eksperiment i mogućnost podbačaja? Jasno je svima da se sustav, kao niti neboder, neće izgraditi sam od sebe, treba udariti dobre temelje, staviti kvalitetnu armaturu, paziti na estetiku, urediti fasadu... Drugim riječima, treba vremena i strpljenja. Dalić će imati oveći fond utakmica uoči SP-a, kako Lige nacija tako i prijateljskih u kojima će moći stvoriti pokoji mehanizam, u kojima će sigurno stvoriti barem nekakvu sinkronizaciju i koheziju među linijama i dečki će moći stvoriti automatizme u svojoj igri, kojih za sada nema.
Morat će svakako riješiti i nekoliko kadrovskih problema jer su nekim pozicijama ima teški suficit, dok su neke baš pošteno deficitarne. Nedostatak širine na desnom beku je zabrinjavajuć, neefikasnost kod napadača i izostanak pravog egzekutora također, morat će smisliti i novu ulogu nekome od veznih igrača, vjerojatno Modriću ili Kovačiću jer u novoj formaciji ne postoji uloga defenzivnog veznog, već će jedan od njih trojice morati igrati gotovo na polušpici, a to sigurno neće biti Brozović. Bilo bi idealno kada bi se Bruno Petković sabrao i vratio u formu, napadačku i golgetersku formu, jer u 3-5-2 formaciji on bi bio idealan na poziciji centarfora zbog visine, snage, odlične duel igre, skok igre, kombinatorike i mogućnosti igranja leđima okrenutim prema golu.
Dalićeva prilika za potpis
No, napadači su Daliću kod ove formacije zapravo najmanja briga, može tamo staviti i Kramarića, i Livaju, Budimira, Oršića, Perišića, Brekala, svo su oni iskoristivi u tom sustavu kao napadači, najveći problem će biti sinkronizacija u obrani i kohezija između linija. Problem će biti i alternative u obrani jer vidjeli smo da Škorić i Vida neće moći igrati u ovom sustavu, ali svakako će morati davati više šanse Majeru, Mori i Pašaliću kojima igra u ovom sustavu savršeno odgovara. Ima tu dosta sitnica koje mora "popeglati" i puno pravog trenerskog posla, dakle ne izborničkog, već trenerskog posla, ali ako u ovom ustraje mogli bismo konačno vidjeti pravi Dalićev trenerski potpis.
Daliću bi možda najlakše bilo vratiti se na staro, već je to znao raditi, zaploviti u mutne vode, zaletjeti se u neki eksperiment, pa od njega ekspresno odustati zbog pritiska javnosti ili dijela medija. Malo je kukavički takav pristup čestog odustajanja od ideja, ali ako je Dalić imao svoju viziju za ovih 3-5-2, ako je vidio dobre stvari u ove dvije utakmice, koje smo i mi vidjeli, ako zna kako dalje graditi svoj neboder i ako će moći podnijeti pokoju kritiku i istrpjeti loš rezultat, kako bi na kraju ostvario svoj cilj, onda mora ustrajati, pokazati karakter, napraviti po svom, pa makar ga to koštalo i glave.
