Na kraju krajeva, pariško finale bilo je upravo onakvo kakvo je ovaj turnir i zaslužio.
Velikih iznenađenja u sastavima nije bilo; Dider Deschamps iskopirao je početnih jedanaest iz utakmice s Nijemcima, dok je Fernando Santos u zadnji red vratio oporavljenog Pepea. Prema očekivanjima je izgledalo i otvaranje utakmice - Francuska je krenula silovito, ne bi li što prije razbila zid pred Ruijem Patricijom, dok su Portugalci na umu imali samo misao kako da apsorbiraju taj prvi nalet. No, to su iskustvo imali u svim dosadašnjim utakmicama, pa su ga samo još jednom primijenili u praksi; francuska agresija bila je tek prividna.
Međutim, da je netko upitao bilo koga od desetak milijuna Portugalaca što je najgora stvar koja im se može dogoditi u prvih pola sata utakmice s Francuzima, nitko ne bi ni pomislio da bi to mogao biti primljeni gol. Odgovor barem devet od deset ljudi - uključujući i ovih jedanaest na terenu i izbornika Santosa - bio bi da ostanu bez Cristiana Ronalda. Istina, napadač Real Madrida se na ovom prvenstvu u cijelosti podredio momčadi i konačnom cilju, i ova ekipa vjerojatno je oduvijek znala da može i bez njega odigrati dobru utakmicu, pogotovo s ovim planom, no i dalje je Ronaldo trebao biti taj koji će donijeti prevagu, koji bi trebao odlučiti onda kada se utakmica bude lomila.
Više od učinka individualca
Oni koji se ljeta 1998. i Svjetskog prvenstva u Francuskoj sjećaju i po drugim detaljima osim hrvatske bronce sasvim sigurno su zapamtili da domaćin ni tada nije bio briljantan. Doduše, u skupini su posao odradili rutinski, ali su se mučili i protiv Paragvaja i protiv Italije, a da ih je Hrvatska imala u polufinalu ostat će vječno priča za koju rundu više za šankom. Što se točno dogodilo u noći s 11. na 12. srpnja 1998. - prije točno osamnaest godina - ostat će vječni misterij. Nekoliko sati prije utakmice izbornici su priopćili sastave, a u brazilskom nije bilo njihova najboljeg igrača Ronalda. Četrdeset i pet minuta prije početka Ronaldo je ipak bio u sastavu, ali je na terenu djelovao izgubljeno i smušeno. Desetine priča ispričane su o tome, ali najvažnija je bila ona najkraća - Francuska je postala svjetski prvak.
Osamnaest godina kasnije nije bilo nikakvog misterija. U 18. minuti Dimitri Payet je natrčao na najboljeg Portugalca Cristiana Ronalda i ozlijedio ga. Mark Clattenburg samo je odmahnuo rukom, misleći valjda da pušta agresivan, muški nogomet. Kojeg je nastavio puštati; Francuzima je za devedeset minuta svirnuo tek sedam prekršaja. Cristiano Ronaldo uplakan je pokušao, ali nije išlo. Iznesen je na nosilima, za njega je finale nakon 25 minuta bilo gotovo; činilo se kao da će priča opet imati sličan kraj.
Galerija
No, za ovu utakmicu uvijek smo znali da će biti mnogo više od učinka individualca, bio on i najbolji na svijetu. Fernando Santos od ovog Portugala je napravio momčad - ne moćnu, ne savršenu, ne zanimljivu, ne lijepu nego isključivo pobjedničku momčad. Služe se treneri često tom frazom, no u ovom Portugalu zaista - uključujući i Ronalda - nije bilo važno što piše na leđima. Važan je bio samo konačni cilj i kako ga ostvariti.
Deschamps je imao sve na pladnju
Ni nedjeljni plan nije se mnogo razlikovao od svih utakmica nokaut-faze. Opet je Santos loptu prepustio protivniku, predao je njihovu zadnjem redu i pustio da se dodaju. Samuel Umtiti imao ju je najviše u nogama; ispalio je 114 dodavanja. I opet, Santos je imao pomoć u katastrofalnim odlukama protivničkog trenera. Što je točno bila ideja s Pogbom? Kako je napisao jedan kolega, koristiti Pogbu kao Kantea nije samo pogrešno jer je Kante bolji Kante od Pogbe, nego zato što Pogba onda nije Pogba. Deschamps je od najpotentnijeg veznog reda na turniru uspio izvući Newcastleovog Sissokoa kao najaktivnijeg, najagresivnijeg i najboljeg igrača i to je samo po sebi bizarno.
Zapravo, ova utakmica nije ponudila apsolutno ništa novo. Portugal je djelovao jednako zrelo, disciplinirano i taktički savršeno kao i u svim utakmicama nokaut-faze, a Francuska je djelovala jednako jalovo, bezidejno i sterilno, kao i u većini svojih utakmica na ovom turniru. Da se razumijemo, nije Fernando Santos napravio ništa genijalno - osim možda što je nakon Mađarske zaključio da je slabiji nego na papiru - povukao se, tražio najbolje načine da anulira protivnika i strpljivo čekao svoju šansu. Nekad do 120. minute, nekad do penala, a nekad do početka drugog poluvremena, kao u slučaju Walesa. No, plan se nije mijenjao - cijelo vrijeme bio je isti.
Didier Deschamps je imao sve složeno na pladnju. Odličnu generaciju, golemo samopouzdanje nakon polufinala, domaći teren, na kraju i činjenicu da je protivnik ostao bez daleko najboljeg igrača. Ali, Deschamps je zatrokirao. Nije zabio rani gol, a onda se povlačio i povlačio, ubijao vlastitu igru sve do dvadesetak minuta prije kraja kad kao da je shvatio što se događa. Jurnula je tada Francuska, napravili su nekoliko dobrih šansi, ali sve je ostalo na pokušaju.
Ružni, ali bolji od ostalih
Nogomet je igra koja živi na "što bi bilo kad bi bilo" teorijama; da je ušla ona Gignacova, a vrlo lako je mogla, priča bi se okrenula i sada bi novinari širom svijeta nakucavali slova i slova o povratku Francuza nakon sramote u Knysni, slavlju pod Eiffelovim tornjem i zasluženoj pobjedi domaćina. Ali nije; ispriječila se stativa, utakmica je otišla u produžetak, a tamo se pojavio neočekivani heroj. Eder je na ovom prvenstvu dobio sedam minuta protiv Austrije i šest protiv Islanda. Lani je upisao dva starta za Swansea, koji ga je potom poslao na posudbu u Lille. Za reprezentaciju je zabio tri puta, sva tri puta u prijateljskim utakmicama, nikada u natjecateljskim. Do finala.
I jasno, u doba modernog nogometa realnost je to da je glavna priča čovjek koji je u nedjelju na terenu proveo dvadeset i pet minuta; stupidne i besmislene rasprave o najboljem svih vremena počele su kada je Clattenburgu puhnuo u zviždaljku posljednji put. Cristiano Ronaldo jest zaslužio kredit za sve ono što je napravio na ovom turniru, no ovo je ipak trijumf mnogo veći od pojedinca, makar bio i najbolji na svijetu. Zasluženi trijumf momčadi koja je odigrala savršen nogomet za ovakav turnir kakav jest bio; najbolji nogomet na najlošijem turniru ikad. Uostalom, Pepe je najbolji igrač turnira; Nani je odigrao najbolje natjecanje u dresu Portugala ikad, igrač utakmice u finalu bio je Rui Patricio, najvažnije golove na turniru zabio je Quaresma, a heroj je gotovo pa anonimni Eder.
Ovaj Portugal je ušao u povijest; u osnovnom dijelu dobili su samo jednu utakmicu, ali u nedjelju su osvojili svoj prvi pehar i nitko im nema pravo reći da ga nisu zaslužili. Da nisu bili najbolji. Možda jesu bili ružni. Ali i bolji od svih ostalih.
