Luka Škrinjarić, poznati sportski psiholog, bavio se sportom u mladim danima. Nešto malo nogometom, više odbojkom, ali njemu je srce kucalo uvijek za nešto sasvim drugo - za psihologijom. U specijalnom izdanju portala Net.hr Karijera nakon karijere Luka Škrinjarić dijeli svoju nesvakidašnju priču o profesionalnom putu koji ga je vodio od filmske slike o psihoterapiji, preko otrežnjenja u psihijatrijskoj bolnici Vrapče, do riskantne odluke koja mu je definirala karijeru. Njegov put dokaz je da je ponekad potrebno odbiti sigurnost i vrhunske uvjete kako bi se slijedila istinska strast, čak i kada vas drugi pokušavaju pokolebati.

Specijal Karijera nakon karijere čitajte svakog utorka na portalu Net.hr.

Prošlog tjedna, točnije u subotu, portal Net.hr donio je veliki intervju s Lukom Škrinjarićem koji surađuje s vrhunskim sportašima u svojoj tvrtki Mentalni trening. Lista sportaša s kojima su Škrinjarić i njegovi suradnici surađivali, odnosno s kojima još uvijek surađuju, impresivna je i potvrđuje da je mentalna priprema postala nezaobilazan dio sportske svakodnevice...

KARIJERA NAKON KARIJERE /

Poznati slovenski novinar nam otkriva: 'Preplavljeni smo zvijezdama, ali pravi problem je skriven’

Među nogometašima ističu se imena poput hrvatskog nogometnog reprezentativca Ante Budimira, s kojim radi već gotovo četrnaest sezona zaredom, zatim Borne Barišića, Diona Drena Belje jedno tri - četiri godine, Marka Roga i brojnih drugih. Njegova tvrtka nudi psihološke usluge još i Adrianu Leonu Barišiću, s kojim je radila njegova kolegica. Suradnju je Luka Škrinjarić ostvario i s cijelom ekipom Futsal Dinama i HNK Gorica prije nekoliko sezona, a košarkaški svijet kod njega predstavljaju velikani poput Roka Leni Ukića i Ante Žižića. 

Čitav intervju s Lukom Škrinjarićem pročitajte - OVDJE. 

No, kako je počela priča Luke Škrinjarića u sportskoj psihologiji? Vratimo se na početak... 

Romantična slika i sudar sa stvarnošću

Škrinjarićeva fascinacija psihologijom započela je još u srednjoj školi u X. gimnaziji, potaknuta dijelom obiteljskim utjecajem, budući da mu je i sestrična psihologinja, a dijelom idealiziranom, gotovo filmskom predodžbom struke.

"Gimnazija kao gimnazija, opći smjer, a u školi sam imao predmet psihologije. To mi je bio predmet koji sam uvijek volio najviše učiti i nikad mi nije bilo teško ništa učiti dodatno o psihologiji. Na kraju sam imao maturalni rad iz psihologije. Sviđalo mi se učiti kako pomagati ljudima u psihologiji, psihologijom. Kroz psihologiju utjecati pozitivno. Na prijelazu iz srednje škole na fakultet odlučio sam se za studij psihologije, za razliku od mojih prijatelja iz srednje škole koji su se odlučili za studij prava i studij ekonomije ili medicine. Odustao sam od ekonomije nakon mjeseci pripreme. Odlučio sam se za prijemni ispit iz psihologije, ali nisam uspio upisati psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zadru. Tri godine sam studirao u Zadru, a posljednje dvije godine sam se vratio u Zagreb."

Zamišljao je Luka Škrinjarić ured, pacijenta na kauču i sebe kako bilješkama i slušanjem pomaže ljudima. Ta romantična vizija vodila ga je kroz školovanje i upis na fakultet. Međutim, prvi pravi doticaj s kliničkom praksom bio je daleko od onoga što je zamišljao.

"Baš romantičnu viziju, odnosno sliku o psihologiji sam imao. Ono, kao u filmovima. Sjediš u fotelji u uredu, ispred tebe pacijent leži na kauču, priča ti i ti tamo nešto zapisuješ i pomogneš mu. Cijelo vrijeme sam nekako mislio da želim raditi nešto u smislu kliničke psihologije", govori Luka Škrinjarić. 

Foto: Privatna arhiva

Tijekom studija dobio je priliku volontirati mjesec dana u psihijatrijskoj bolnici Vrapče, i to na jednom od najtežih odjela, onom za alkoholizam i druge ovisnosti. To iskustvo bilo je ključno otrežnjenje. Suočen s teškim ljudskim sudbinama i stanjima, Škrinjarić je shvatio da klinička psihologija i rad u bolničkom okruženju nisu za njega.

"Jednostavno se nisam vidio cijeli život u tome, a taj odjel alkoholizma je bio baš jako težak za raditi. Tada sam shvatio da takav smjer psihologije, rad u bolnici, da to nije za mene", prisjeća se za portal Net.hr, objašnjavajući kako je počeo tražiti rad s populacijom koja nije usmjerena samo na rješavanje problema, već na rast, uspjeh i ostvarenje potencijala. Ta potraga odvela ga je u smjeru sportske psihologije.

Sjedenje na dvije stolice i odluka 'na glavu'

Još za vrijeme fakulteta počeo je volonterski raditi sa sportašima, a nakon diplome nastavio je graditi taj segment svoje karijere. Ipak, život ga je prisilio na kompromis. Kako bi odradio obavezni vježbenički staž i položio državni ispit, zaposlio se u jednom staračkom domu. Ubrzo se našao u situaciji koju je opisao kao "sjedenje na dvije stolice". Svakodnevno je putovao na posao u dom, gubio sate u prometu, a zatim bi kasno poslijepodne i navečer radio sa sportašima u svom uredu.

Nakon godinu i pol dana takvog tempa, položio je državni ispit i našao se na prekretnici. Shvatio je da ne može nastaviti na dva kolosijeka.

"Samom sebi sam rekao da sam dovoljno mlad da čak i ako ovo ne uspije i ako je ekonomski neizdrživo, vratit ću se ili u taj dom ili ću naći nešto drugo", objašnjava Luka Škrinjarić.

Odlučio je riskirati i, kako kaže, "ići na glavu". Dao je otkaz u domu kako bi se u potpunosti posvetio radu sa sportašima, odbacivši sigurnost stalnog posla i plaće radi svoje vizije.

Ponuda koja se (ipak) odbija

Samo šest mjeseci nakon što je krenuo samostalnim putem, uslijedio je poziv koji je mogao sve promijeniti. Nazvao ga je vlasnik staračkog doma u kojem je radio i ponudio mu mjesto ravnatelja. Organizacijske promjene otvorile su tu poziciju, a ponuda je bila nevjerojatna.

"Nudio mi je stvarno vrhunske, vrhunske uvjete, vrhunska plaća, tada, za to vrijeme. Ono, vilica mi je pala", priznao je Škrinjarić.

No, ponuda je došla s pitanjem koje je otkrilo nerazumijevanje njegove strasti. Vlasnik ga je pitao:

"Pa dobro, da li ti i dalje misliš tu nešto kao brbljati s tim sportašima ili se misliš primiti posla?"

Upravo je taj trenutak učvrstio njegovu odluku. Unatoč ponudi od koje bi se mnogima zavrtjelo u glavi, zahvalio se i odbio.

"Rekao sam: 'Ne, želim gurati ovu svoju priču i mislim da u tome mogu biti dobar i da mogu živjeti od toga", istaknuo je Luka Škrinjarić.

Dodao je kako za tom odlukom nikada nije požalio jer se jednostavno nije vidio kao ravnatelj staračkog doma.

Svijet kao globalno selo

Odbijanje sigurne karijere pokazalo se kao najbolja odluka koju je mogao donijeti. Njegova praksa je procvjetala, a Škrinjarić je shvatio da se ne smije zatvarati u "ladice" i ograničavati samo na domaće tržište. Danas, on i njegove kolegice rade ne samo sa sportašima iz Hrvatske, već i iz cijele Europe, Sjeverne Amerike i Azije.

"Danas je svijet globalno selo", smatra Luka Škrinjarić i dodaje: 

"Kada malo promijeniš vidike, onda si svjestan da možeš i bolje naplatiti svoje usluge, koje vani koštaju mnogo više, a nastaviti živjeti u Hrvatskoj i raditi s vrhunskim sportašima."

Priča Luke Škrinjarića snažna je poruka o važnosti vjere u vlastiti put, preuzimanju rizika i shvaćanju da je zadovoljstvo u onome što radiš, u konačnici, najveća nagrada, dok financijski uspjeh dolazi kao prirodna posljedica predanosti i kvalitete.

POGLEDAJTE VIDEO: Marko Martinjak uoči spektakularnog meča u Maksanovom korneru: 'Poslat ću ga doma da prodaje tortille i burritose'