U specijalu Net.hr-a Karijera nakon karijere, razgovarali smo s Maticem Flajšmanom, slovenskim sportskim novinarom, koji je svoje prvo profesionalno iskustvo stekao na rukometnom parketu, a danas izvještava iz reporterske sobe. Otkriva nam kako je došao do tog prijelaza, što je naučio prebacujući se iz jedne sportske grane u drugu, te kako vidi pristup sportu u Sloveniji.

LEGENDA EKSTREMNIH SPORTOVA /

Strašna nesreća u Alpama: Poginuo dvostruki svjetski prvak

Kada ste završili igračku karijeru, jeste li odmah znali da ćete ostati u sportu ili je novinarstvo došlo spontano?

Prije svega, želio bih napomenuti da sam igrao rukomet u Celju i to, kad se rodiš u Celju, nekako ti je rukomet prisutan već u dječjem krevetiću. Veza između sporta i novinarstva me zanimala već duže vrijeme, ali nikad nisam razmišljao o tome da ću se baš time baviti u životu, jer sam imao visoke ambicije u rukometu. Ne bih rekao da sam bio na razini da bih mogao imati strašnu karijeru, ali s druge strane, to je bio moj prvi cilj.

Kada sam se povrijedio i operirali su mi križni ligament koljena, kirurg mi je već tad sugerirao da bi bilo dobro razmotriti alternativu u životu, pošto je koljeno toliko stradalo da bi bilo teško vratiti se na teren. Već tad sam počeo raditi za lokalni radio, prateći sportske vijesti, ali to je bilo tek početnički, s nekih malo manje od 18 godina. Ništa što bi skiciralo moj budući put u novinarstvu.

No, ljubav prema novinarstvu rasla je s vremenom. U Celju je rukomet bio sport broj jedan, bilo je mnogo velikih rukometnih zvijezda, i tako su se sklapala prijateljstva koja traju i danas. Polako sam prešao u Ljubljanu, radio za različite sportove — od rukometa, preko skijaške reprezentacije, nogometa i košarke. S vremenom, ljubav prema sportu spojila se s ljubavlju prema novinarstvu, i tako je moj put krenuo.

Sjećam se kako su mi roditelji govorili da bih trebao raditi nešto slično legendarnom Miranu Ališiću, koji je u Sloveniji bio broj 1 za Formulu 1. To je život koji uključuje putovanja i rad, i tako je sve počelo, mic po mic, dok nisam dogurao do ovoga što radim danas.

Baš bih se nadovezao: Koliko vam je rukometna prošlost pomogla u novinarskom poslu, posebno kada je riječ o načinu postavljanja pitanja i čitanju utakmica? Je li to kroz rukometnu prizmu ili više analitički, novinarski?

Sport pomaže jako puno, ali to tek shvatiš kada radiš druge stvari: organizaciju, pozicioniranje, razumijevanje novinarskog posla, ali i samog sporta. Tri su ključne stvari – razumijevanje igre, iskustvo sportaša i situacije na terenu.

Ako proučavaš rukomet iz teorije, druga je priča nego ako si ga igrao i razumiješ zašto netko baca loptu tamo, zašto golman reagira na određeni način, ili zašto trener donosi specifične odluke. Takvo iskustvo ti omogućuje da razviješ osjećaj koji je ključan u sportskom novinarstvu.

Treneri koji su nekad bili igrači imaju više rješenja u ključnim momentima nego oni koji su učili samo iz knjige. Analitika i taktika su jedno, ali osjećaj kako igrač reagira u odlučujućim momentima — to se gradi iskustvom.

Sad gledamo kroz prizmu hrvatske javnosti i slovenski sport. Mnogi znaju Luku Dončića i Jana Oblaka, svjetske zvijezde u najpoznatijim sportovima. Kako je pratiti sportaše iz perspektive novinara u nekim drugim granama? Osim rukometa, kako pratiti, recimo, Domena Prevca u skijaškim skokovima ili bicikliste koji postižu fenomenalne rezultate?

To je Slovencima zapravo veliki problem: imamo previše velikih zvijezda, ne po ponašanju, nego po rezultatima. Za tako mali broj stanovnika, to je nevjerojatno.

Ako odeš u neku drugu zemlju i pitaš tko je njihov najjači sportaš, možda će nabrojati dva-tri, ali mi u Sloveniji imamo puno planetarnih zvijezda.

Luka Dončić je jedno od najtraženijih imena u svijetu sporta i dominira američkim tržištem, a da se pitamo kod biznismena i političara, ima ogromnu popularnost. Jan Oblak je najbolji golman u španjolskoj ligi već godinama, Tadej Pogačar pobjeđuje svugdje i traži izazove koji po analizama ne bi mogao osvojiti. Tu su i Janja, najbolja penjačica svijeta svih vremena po broju pobjeda, s dva olimpijska zlata, te Anže Kopitar, kapitan LA Kings-a u NHL ligi.

Slovenija je stvorila toliko sportskih zvijezda da je teško zamisliti. I nismo ni spomenuli Primoža Roglića, skijaške skokove ili Tinu Maze, koja je i dalje rekorderka u broju bodova u jednoj sezoni Svjetskog kupa. Slovenija je, po broju stanovnika i uspješnosti na najvišoj razini, jedna od najbogatijih sportskih zemalja na svijetu.

Kako je s promjenama u novinarstvu? Koliko su društvene mreže utjecale na način praćenja sporta u Sloveniji?

Super je što svi mogu vidjeti sve u svakom trenutku, ali nisam uvjeren da društvene mreže mladima zaista pomažu da pronađu prave idole.

Svi vide koja kola voze, kakve mobitele imaju, kakvu curu, ali rijetko tko vidi put do uspjeha.

Sjećam se kad sam bio prvi slovenski novinar koji je posjetio Tadeja Pogačara u Monte Carlu. Svi su govorili: “Ide tamo samo zbog porezne…” A ja sam proveo dan s njim, vidio koliko trenira i koliko je posvećen sportu. Takve priče društvene mreže ne pokazuju — vidi se samo vrh ledenog brijega, a nitko ne vidi pravi rat iza uspjeha.

 To je, dakle, samo dio priče.

Upravo tako. Idealizam u novinarstvu je važan, ali još je važnije pokazati što stoji iza svega. Društvene mreže smanjuju taj prostor, a novinarstvo se promijenilo i postalo instantno. Ljudi danas nemaju vremena čitati duže tekstove, gledaju samo ono što ih zanima. Ali i dalje je važno graditi karijeru kao sportaš: uvijek biti tamo, pružiti nešto više, jer publika je spremna platiti za kvalitetan sadržaj. Mislim da će dobrih priča uvijek biti dovoljno.

POGLEDAJTE VIDEO: Malo tko priča o Super Bowlu, pravi pobjednik je Bad Bunny: Uf, kako je naživcirao Trumpa