Zbog dočeka člana hrvatske nogometne reprezentacije Marija Mandžukića više od 40.000 Brođana i posjetitelja iz drugih dijelova Slavonije u srijedu su još jednom rasplamsali navijački plamen na obali Save.
Brođanima najdraži reprezentativac rado se odazvao susretu sa svojim sugrađanima, ali je pri dolasku na središnji gradski trg ipak ostao šokiran brojnošću prisutnih. Doček Marija Mandžukića u povijest Slavonskog Broda sada će biti zabilježen kao najveći javni skup u ovom gradu.
Povodom Mandžinog povratka u rodni grad, njegov nekadašnji trener prisjetio se detalja s početka njegove karijere.
Šimo Buzov, prvi čovjek slavonskobrodskog Željezničara, ispričao je svoje sjećanje na Mandžukića iz vremena dok je kao 17-godišnjak igrao na posudbi u tom klubu iz svoje Marsonije.
"Krenuo je u Marsoniji, ali je na polusezoni bio poslan u
Željezničar. Kada su ova dva kluba igrala prijateljsku utakmicu,
pobijedio je Željo, a Mandžo je razbio Marsoniju koja ga je
htjela odmah vratiti u svoje redove, no već je bila obavljena
registracija pa je tu polusezonu morao odigrati u Želji",
prisjetio se Buzov za portal SBPlus.
Kad se počelo razgovarati o Mandžukićevom transferu, njegov otac
tražio je pomoć prijatelja.
"Vezan sam uz Hajduk i logično je bilo da ga pokušamo poslati na jug. Oca Matu nije zanimao Hajduk kao Hajduk, nego budućnost njegova sina. Na moju žalost, Hajduk ga nije želio ni pogledati", rekao je Buzov.
Neki možda to ne znaju, ali Mandžukić je na početku igrao u obrani, no uporno je želio igrati u napadu. Bio je i nestašan pa je brzo dobio nadimak Đilkoš.
"Znao je igrati jednu utakmicu, pa drugu i onda treću neće. Onda se otac Mate zaleti s tribina, a Mario preko ograde igrališta pobjegne. U jednom trenutku je čak želio napustiti veliki nogomet i počeo je nešto malo trenirati mali nogomet, no, srećom, došlo je do preokreta", rekao je Buzov.
Prisjetio se kako je danas prvi napadač Hrvatske na treninge putovao iz naselja Mikrorajon do Željinog stadiona na starom poni biciklu koji mu je ukraden.
"Kupili smo mu novi kako bi mogao dolaziti na treninge. U to doba
sam mu isplaćivao stipendiju od 1250 kuna. Nije od toga ništa
vidio. Sve je to sjedalo na račun, a od tih je novaca živjela
čitava obitelj. Drago mi je što Mario nikada nije zaboravio
odakle je došao i kako je završio. I sve nam to vraća."
"Valjda je sva ona buntovnost iz mladosti morala postojati da bi
izrastao u ovo što je danas. Velikog nogometaša i još većeg
čovjeka", zaključio je.
