Nažalost, hrvatska košarkaška reprezentacija nije nas uspjela iznenaditi i napraviti veći uspjeh na ovogodišnjem EuroBasketu. I vrapci na grani znaju kakvo je stanje u domaćoj košarci, svjesni smo da za Hrvatsku još godinama neće biti velikog natjecanja dok se reprezentativci bore protiv Švicarske i Nizozemske u kvalifikacijama za kvalifikacije. Finska je treći put u proteklih godinu dana bila bolja, organiziranija i jača momčad te je u Berlinu na krilima nevjerojatnog Laurija Markkanena svladala Hrvatsku 94:86 i tako nas ispratila s natjecanja na kojem smo se, barem nadali, nekom boljem rezultatu. Kao pravi mazohist, pisac ovih redova nadao se, ne nužno medalji, nego boljoj, organiziranijoj igri dostojnoj momčadi koju imamo.
No, od toga ništa. Markkanen nas je ispratio iz Berlina sa 43 poena i devet skokova. Cijeli susret bio je nerješiva enigma za naše košarkaše, ali što je bitnije, i za našeg izbornika i njegove pomoćnike. Upravo je susret s Finskom jasno i glasno pokazao razliku između hrvatske košarke i ostalih reprezentacija Europe. Da vam je netko prije desetak, dvadesetak godina rekao da će nas Finci mastiti u košarci svaki put kada se sastanemo s njima, mislili biste da je čovjek poludio, ali nije. Drugačija su vremena, a imena u reprezentaciji ne garantiraju dobre rezultate i borbu za medalje. Danas se igra timska košarka, košarka koja se jako puno oslanja na sustav, pogotovo kada pričamo o reprezentacijama. Finska košarka pokazala je najbitniju stvar koju mi nemamo, a to je - sustav.
Markkanen je neupitno prvo ime Finske, čovjek kojem će se okrenuti u najgorim i najboljim trenucima, Edon Maxhuni će predvoditi napade i razigravati, dok će neumorni Sasu Salin trpati trojke iz svih pozicija i na sve načine. Ostali igrači su igrači uloge; svatko zna svoju ulogu, bilo da je ona ofenzivna ili defenzivna. Još jedna bitna stavka, koja je bila toliko očita na utakmici Finske i Hrvatske, je ta što su naši protivnici imali spremno nekoliko setova za svoje najbolje igrače, odgovarali su na naša defenzivna rješenja svojim napadačkim akcijama, dok se kod nas takve situacije svode na jedan na jedan i šuteve preko ruke u posljednjim sekundama napada…
Teško je, bit će još teže
Nažalost, kalkulirali smo, došli na noge Finskoj i oprostili se od EuroBasketa. Nije sramota kalkulirati, koliko god nas mnogi žele uvjeriti u suprotno. Kalkulirali su često i oni najjači pa tako dolazili do medalja, ali ni promašivanje slobodnih bacanja nije nam pomoglo. Ostaje žal što nismo napravili nešto više jer smo igrački kvalitetniji od Finaca, što god ljudi pričali. Bojan Bogdanović, Dario Šarić, Ivica Zubac pa i Mario Hezonja imaju iskustva igranja u NBA ligi i nećemo biti nimalo skromni kada kažemo da su oni kvalitetniji od bilo kojeg Finca koji se ne zove Lauri i ne preziva Markkanen. Nažalost, Finci su nam ponovno pokazali da je sustav važniji od pojedinaca i imena. Ne pomaže ni što igramo košarku s početka 2000-ih, kada se oslanjamo na igru jedan na jedan i gotovo svaki napad napadamo iz posta, čime usporavamo i umrtvljujemo igru, dok primjerice kvalitetom znatno lošije reprezentacije (čitaj: Belgija, Poljska pa i Finska) igraju modernu, brzu košarku s puno šutova za tri i prolaze bolje nego Hrvatska s tri NBA košarkaša i iskusnim euroligašima. Da stvar bude gora, Belgiju i Poljsku vode hrvatski stručnjaci koji pokazuju briljantno znanje i sposobnost prilagodbi, nešto što mi nismo imali na klupi. Igor Miličić i Dario Gjergja rade fantastičan posao sa svojom Poljskom, odnosno Belgijom, ali o njihovim uspjesima ćemo drugom prilikom.
Moguće da smo ovih posljednjih desetak dana gledali posljednje od Bojana Bogdanovića u dresu hrvatske reprezentacije. Njemu su 33 godine, a s obzirom na to da Hrvatske neće biti ni na SP-u sljedeće godine, ni na OI-a 2024., Babo će moći zaigrati tek 2025. na EuroBasketu, a pitanje je hoćemo li do tamo uopće doći. Babo bi tada imao 36 godina i zbilja ne bi bilo nimalo čudno da se odluči reći zbogom hrvatskoj košarkaškoj reprezentaciji. Zato se sigurno opraštamo od jednog velikog španera, pravog haklera i starog romantičara - Krunoslava Simona.
Đuks, floater i horok
"Treba čestitati Fincima, odigrali su fantastičnu utakmicu, a što tek reći za Markkanena… Mislim, kad se sve zbroji, to je spor. Oni su bili odlični, a mi smo slabo odigrali. Zasluženo su prošli dalje. Očito nam ne odgovaraju kao ekipa, ali to je sve sport. Trebao bi mi koji sat da analiziram utakmicu, još sam vruće glave, nije ugodno kad se ispadne, ali moramo ići dalje. Već mi je 37 godina, izgleda da je ovo moj kraj, ali ajmo još malo pričekati", rekao je popularni Kruno nakon tužnog rastanka od najdražeg mu dresa, dresa kojeg predstavlja već 11 godina. Zanimljivo, svoj reprezentativni ciklus započeo je na EuroBasketu 2011., a sada ga i zaključuje na europskoj smotri…
A što reći o Kruni, popularnom Đuksu, koji je ovo ljeto planirao odmoriti nakon naporne sezone i teške ozljede koljena koju je pretrpio, ali je na nagovor prijatelja Luke Žorića odlučio nastupiti na EuroBasketu, očito svjestan onoga što je donosio našoj reprezentaciji. Nemojte se zavaravati, nije Kruno odlučio doći na turnir, sjesti na avion i zaigrati košarku. On je odradio iznimno naporno ljeto, brusio formu i činio sve da koljeno dovede u donekle dobru situaciju, sve kako bi zaigrao za Hrvatsku. Nikada u karijeri nije imao teške ozljede te možemo biti toliko slobodni da kažemo kako mu je ovaj problem s koljenom bio i najgori u karijeri. Usprkos tome, nije dvojio kada je trebao obući hrvatski dres.
I oni koji ne prate košarku na dnevnoj bazi, u vrlo kratkom roku mogu zaključiti o kakvom se igraču radi. Simon nikada nije igrao na "žgance", nego na svoju košarkašku vještinu, na potez kojim je oduševljavao od svojih najranijih dana. Kruno je kao klinac igrao u KK Maksimiru i KK Zrinjevcu, prije nego što je stigao u Trnsko, odnosno KK Zagreb, prije nego što se autor ovih redaka zaljubio u način na koji Kruno s lakoćom trpa protivničke obruče, razigrava svoje suigrače, a pritom izgleda kao da igra na školskom igralištu uz pivicu i cigaru. Košarkaški romantik dobrano će se nasmijati na svoje dane u KK Zagrebu, odnosno na njegovu tadašnju fizičku spremu, ali svi koji su disali s Mravima znaju što je Kruno značio klincima koji su odrastali uz košarku u novozagrebačkoj dvorani.
Život poslije Zagreba
I sam će priznati da je tek s 27, 28 godina shvatio što znači trenirati i brinuti o tijelu. Shvatio je to kada je otišao iz svog Zagreba, u kojem je uživao do 2012. godine, odnosno točno deset godina otkako je započeo svoju karijeru. Osvojio je hrvatsko prvenstvo, tri puta Kup te je igrao i Euroligu u Trnskom, prije nego što je otišao u Unicaju i započeo svoj put van granica Lijepe naše. Nakon Unicaje uslijedila je epizoda u Lokomotiv Kubanu, a potom i u Olimpiji iz Milana gdje je uspio postati prvak Italije i u dva navrata uzeti talijanski kup. 2017. godine preselio je u Andalou Efes gdje je doživio najveće dane svoje španerske karijere.
U Turskoj je vrlo brzo postao miljenik navijača, što zbog svojih poteza, što zbog sposobnosti da bude odličan u najbitnijim, takozvanim clutch situacijama. Pet prekrasnih godina proveo je u Efesu, pritom je osvajao sve u Turskoj, a što je najvažnije, dvije je godine za redom bio prvak Eurolige. Godinama će se pamtiti njegova duga trojka Realu u posljednjim sekundama, 18 poena u jednoj četvrtini u turskom prvenstvu, kao i atraktivne asistencije, horok šutovi prilikom ulaska pod koš kao i njegov trademark potez, visoki floater, kojim je terorizirao obrane kroz čitavu karijeru. Bio je i MVP finala turskog Kupa kao i Superkupa, a koliki je otisak ostavio u turskom velikanu govori i podatak da je nakon pet godina u Efesu klub ekspresno umirovio dres s brojem 44 koji je nosio Đuks.
Đuksu će kao utjeha ostati Mediteranske igre, gdje je 2009. godine osvojio zlato s reprezentacijom, ali veći uspjeh na nekom od najvažnijih natjecanja ostat će samo nedosanjani san. Ako je netko zaslužio naplatiti sav trud na ovogodišnjem EuroBasketu, onda je to Kruno. Simon se od 2011. godine uvijek odazivao na pozive izbornika. Igrao je i kvalifikacije dok mu je to Euroliga dopuštala, nastupao je na EuroBasketu 2011., 2013., 2015. i 2017. godine, predstavljao je Hrvatsku i na Svjetskom prvenstvu 2014. godine te na Olimpijskim igrama 2016. kada je u onom kultnom kvalifikacijskom turniru u Italiji s Hrvatskom izborio nastup u Riju preko Grčke i domaće momčadi. Briljantan je bio i 2015. godine, kada nas je isprašila Češka, a i ove je godine bio jedan od najvažnijih i najboljih, usprkos godinama i teškoj ozljedi koju je pretrpio.
Vidimo se na nekom školskom igralištu
Kruno će uvijek biti zagrebački dečko, pravi hakler i ne sumnjamo da će i s 40, 50 godina na leđima španati na igralištima rodnog mu grada, naravno, ako neće biti zauzet navijanjem za Dinamo. Dobro je poznata njegova ljubav prema aktualnom prvaku Hrvatske, a već se nekoliko mjeseci špekulira kako bi karijeru mogao nastaviti upravo u Dinamu. Ne, neće zaigrati na krilu u momčadi Ante Čačića, nego u dresu košarkaške inačice nogometnog kluba. Nije tajna da se Kruno želi vratiti u Hrvatsku, što bliže Zagrebu, a s obzirom na stanje u Ciboni, nekako je teško očekivati da ćemo ga gledati pod Tornjem. Iz KK Dinama su najavili veliko pojačanje, a tko zna, možda će se Kruno pridružiti velikom prijatelju Damiru Markoti, koji je s Dinamom izborio prvu ligu.
Odluči li se pak zaključiti svoju bogatu karijeru, Kruno će zauvijek ostati zapamćen kako posljednji košarkaški romantik. Igrač koji se uvijek oslanjao na svoje znanje s loptom u rukama i košarkaški kompjuter u glavi pomoću kojeg je ostao na vrhunskoj razini sve do 37. godine. Ostaje žal za većim uspjehom s reprezentacijom, ali to je problem s kojim ćemo se boriti još dugi niz godina. Odlazak Simona, a moguće i Babe, samo će produbiti sve probleme hrvatske košarke.
Mi ćemo se zahvaliti na svakom odazivu reprezentaciji, svakoj krasnoj asistenciji i poenu, na svakom horoku i nezaustavljivom floateru po kojem će ga pamtiti mnoge protivničke ekipe. Zahvalit ćemo Đuksu zbog kojeg se barem jedan klinac zaljubio u košarku i ostao zaljubljen unatoč svim nedaćama koje ta ljubav nosi sa sobom.
