Prije svega – čestitke! Nakon dugih 18 godina hrvatska košarkaška reprezentacija je u polufinalu Eurobasketa! Pa je, 18 godina nismo imali ovakav rezultat, ali mislim da je potpuno zaslužen. Od prvoga dana pokazujemo da smo ekipa, da ginemo jedan za drugoga. Mislim da je to ključ uz ovakve navijače. Pred njima ne smijemo spustiti glave, ni pokazati da smo umorni i to nam je dosta bitna motivacija.
//www.youtube.com/embed/kzCeL6AQ4mY
Napravili ste veliku stvar, ali vremena za slavlje nema jer odmah slijedi polufinalna borba s Litvom. Ma nema ti kod nas uopće euforije i ne treba se slaviti. Ostalo je još malo do kraja i treba se spustiti na zemlju, biti discipliniran, pa onda u nedjelju, ako Bog da, uzeti neku medalju. E to je onda nešto ozbiljnije. Dosad, manje-više, nismo ništa napravili. Jesmo što se tiče prošlosti, ali nismo ništa napravili s obzirom na to kakve su nam mogućnosti.
Usudiš li se išta prognozirati? Ma ne želim. Samo ćemo razmišljati o sebi, pokušati se oporaviti i opet ući u utakmicu velikog srca i mirne glave. Opet se nadamo dobroj podršci publike i potući ćemo se za pobjedu. Dat ćemo sve od sebe, neka to bude naša najbolja utakmica do sada. Idemo izboriti finale pa onda što bude.
//www.youtube.com/embed/4Y0SW3eUCxo
Što vam je izbornik Jasmin Repeša govorio na sredini terena netom nakon što je utakmica završila? Samo je rekao: "Momci, glavu gore. Ovo je naše ljeto." Mi to govorimo od prvog dana.
Kakav je osjećaj biti dio ekipe koja je, može se reći, vratila košarku u Hrvatsku. Medalja se čeka još od 1995. kad ste vi bili klinci, navijači su prvenstva proteklih godina pratili dosta površno, a sada je odlazak na utakmicu u susjednu državu postao hit. Sve ovo je gušt, no ako ćemo iskreno, još nismo ništa napravili. Sad počinju najvažniji dani i najzanimljiviji dio prvenstva. Da smo napravili neki posao u odnosu na posljednjih deset godina – jesmo, ali ako smo imalo pametni, trebamo nastaviti dalje i iskoristiti priliku koja nam se pruža.
Prvenstvo ste otvorili porazom od Španjolske nakon kojeg su odmah uslijedile kritike javnosti. Kako ste se nosili s tim? Jeste li vjerovali da će nakon toga uslijediti fantastičan niz pobjeda? Malo nas je to na početku potreslo. Izgubili smo od Španjolske, iako mislim da smo 35 minuta igrali odlično, bar što se tiče srčanosti i energije. No, ima dana kad ništa ne ide. Nažalost, to je bio takav dan, a kada gubiš 30 razlike, tada ne možeš opravdati ni svoju igru ni zalaganje... Tada sam sebe pitaš: "Ako su ti ljudi u teškoj financijskoj situaciji u tako velikom broju došli na utakmicu u Sloveniju, a mi ih tako iznevjerimo..." I to ti prođe kroz glavu. Nakon toga je, hvala Bogu, došla ta Gruzija, probili smo je i onda je krenulo iz utakmice u utakmicu. Sve je bilo sve bolje, sve više kockastih dresova na tribinama. Ta Španjolska je bila kap koja je prelila čašu. Nakon priprema u kojima smo sve gubili po 30 razlike, svi su digli ruke od nas i imali su pravo. Stvarno smo jadno izgledali."
Dobio si nadimak hrvatski Balotelli. Slažeš li se s tim opisom sebe? Ja sam uvijek bio pozitivan momak, nikad se nisam nikome zamjerio, ni suigračima, nikome... Volim se zezati, ali u prošlosti, kad sam bio mlađi, ta zaj**ancija se nije mogla tolerirati. Ali eto, sada sam zreliji, tako da ta zaj**ancija koju nekad radim, to nije ništa loše. To je samo između nas. Ta zaj**ancija u momčadi nema veze s onim na terenu jer na njemu uvijek dajem sve od sebe i najvažnije je da to poštuju suigrači i trener. A sad ta usporedba s Balotellijem... Vjerojatno zbog tetovaža i nekih stvari iz prošlosti. Ne vjerujem baš da bi strelicama za pikado gađao suigrače ili si zapalio kuću. Takav baš nisam. Ali neka, to zvuči zanimljivo medijima pa neka bude. On je Balotelli, ja sam Šveđo. Smiješno mi to zvuči, ali ako je njima zanimljivo, neka nastave.
Je li stari Markota onda ostao u povijesti? Izbornik Jasmin Repeša te prati od mladih dana i kaže da si volio uživati u životu, kao većina vršnjaka, ali da si se smirio zbog žene i djeteta. Slažeš li se s njegovom ocjenom? Ja sam ranije znao malo zalomiti s ekipom, zaj**avat se, ali nikad nisam radio stvari poput Balotellija. Bio sam u Zagrebu sam, bez roditelja, a kad imaš 15, 16 godina, malo te to sve ponese. Da sam bio baš tako nabrijan, to nisam. Ja sam uvijek blesav. Ja ću uvijek biti blesav i blentav. Kako bi rekao Pajo Patak – šašav. Šašav na svoj način jer se volim zaj**avati, ali to je sada puno drugačije. Sad imam i obitelj, znam granice i sve. Ali daleko od toga da i dalje ne zalomim s dečkima i da se malo zaj**avam, kad je vrijeme za to i kad se ima vremena. Ali nije to ni blizu onoga kako je bilo i kako se piše.
Kakav je tvoj odnos s Repešom koji te još davnih dana gurnuo u vatru? Kakav je prema igračima u četiri zida? Pa mi se znamo već 12 godina. On me prvi uveo u ekipu i dao mi je prve minute protiv Asvela, čini mi se. I kroz klubove i reprezentaciju smo Ukić i ja proveli najviše vremena s njim. On je vrhunski čovjek i trener koji se kroz svoju karijeru dokazao uspjesima. Stvarno imam odličan odnos s njim. Nadam se, pogotovo posljednjih godina kad sam malo sazrio, da mu dajem ono što on želi i traži od mene i tako ću i nastaviti jer može samo biti bolje.
Tvoja životna priča je dobar materijal za film. Bježao si iz ratnog Sarajeva u Švedsku, iz koje si s 13 i pol godina otišao, ali ovaj put zbog košarke. Rekao si da te majka pustila jer je mislila da nećeš uspjeti i da ćeš se vratiti, no ti si imao drugačiji plan. Spomenuo si i da je tvoja želja za ostankom i uspjehom bila tolika da si gotovo živio u svlačionici. Nije očekivala da ću otići u Cibonu. Tada sam malo šutirao ispred kuće i to. Roditelji kao roditelji. Bilo je ono: "Pružit ću mu tu šansu kad već toliko voli tu košarku." Mislim da njoj ni na kraj pameti nije bilo da se više nikad neću vratiti tamo. Tada nikoga nisam znao u Zagrebu, nisam baš ni najbolje govorio hrvatski, tako da je presudila košarka. Nisam se htio vratiti u Švedsku iako je tamo bilo super. Imali smo tu ekipu, ali Švedska kao država mi nije mogla ponuditi neki bolji klub za razvoj. Išao sam za košarkom jer nikad nisam volio školu, a kod kuće sam imao obiteljskih problema. Bilo je katastrofa, plakao sam. Sam si u Zagrebu, ne znaš nikoga, a imaš 13 i pol godina. Nije mi bilo svejedno, ali prošlo je i drago mi je da je sada sve kako je.
//www.youtube.com/embed/_ID8XPjN4hI
Možeš li nas malo podsjetiti na svoju američku epizodu i NBA? To je više bilo da se riješim te odštete i da se malo maknem iz Zagreba jer sam u to doba bio dosta kritičan. To je bilo to razdoblje kad sam volio zalomiti s dečkima, tako da je bilo vrijeme i za mene i za Cibonu da se maknem. Plus što je bila velika odšteta, oko 800 tisuća, i znao sam da rijetko koji europski klub to može platiti. Išli smo probati. Svakom košarkašu je san otići u NBA, ali bio sam premlad. Još nisam bio ni toliko razvijen, ni igrački ni fizički, da bih mogao gore opstati. Ali daleko od toga da mi nije bilo lijepo, bio je gušt i mogu reći da sam bio u NBA-u, a to je san svakog igrača.
Imaš li želju vratiti se tamo? To sad nije realno, bilo bi puno bolje ostati u Europi.
Kakva je situacija na klupskom planu? S Beşiktaşem si se rastao jer te više nisu mogli plaćati. Nadaš li se ponudama nakon završetka Eurobasketa, pogotovo ako se osvoji medalja? Bilo je tijekom priprema nekih ponuda, ali nisam ništa odabrao. Je li to bilo dobro ili nije, vrijeme će pokazati. Ako Hrvatska nastavi dobro igrati na Eurobasketu i ako ja budem kvalitetan, nadam se da će se nešto otvoriti.
Postoji li klub u kojem bi posebno volio nastaviti karijeru? Pa znaš što, da nisam u reprezentaciji i da imam vremena razmišljati o tome, vjerojatno bih se malo grizao i ne bi mi bilo svejedno. Dosta momčadi je popunjeno i nije ti baš svejedno. Ali, hvala Bogu, u reprezentaciji sam već dva mjeseca i jako mi je lijepo u njoj tako da nemam vremena razmišljati o klubovima. Neka ovo prođe, a onda ću sjesti s obitelji i menadžerom i vidjet ćemo gdje ćemo, što ćemo, kako ćemo.
Najtužnije trenutke u košarkaškoj karijeri si spomenuo, kad ti je bilo najljepše? Mislim da je ovo. Mi smo svi momci koji smo uglavnom zajedno odrasli, razlika između nas je, osim Darija Šarića, godinu ili dvije dana. Svi smo ista klapa, prošli smo iste trenere i selekcije, pobjeđujemo... Nismo mogli pomisliti da će na tribini biti i 300 naših ljudi, a bilo je šest tisuća protiv Italije. Na svakoj utakmici je bilo po dvije tisuće ljudi, tako da mi je ovo jedan od najljepših trenutaka u životu.
