"Tako je, još jednom ću pokušati postati apsolutna svjetska prvakinja. To je moj životni cilj, moja glavna inspiracija, to je ono što želim i o čemu sanjam. Nema druge. Zato sam se i vratila boksu nakon šest mjeseci pauze. I to vama prva otkrivam", ekskluzivno je samo za Net.hr kazala Ivana Habazin, boksačica svjetskog pedigrea.
SUDAR TITANA KOJI ČEKA ČITAV SVIJET: Evo kad bi se trebali boriti teškaški kraljevi u borbi za tron
'Velike cure ne plaču. Posebno ne na kraju'
No, kad govorimo o njoj i kad rezimiramo njezinu dosadašnju karijeru, dvije stvari upadaju u oči. Naime, u rujnu 2014. godine nakon poraza u borbi za sva četiri najznačajnija svjetska pojasa protiv najbolje ženske boksačice u povijesti, neporažene Norvežanke i apsolutne vladarice ženskog boksa Cecilia Braekhus, izjavila je kako se povlači iz boksa.
"Ovaj meč je navjerojatnije moj posljednji meč u karijeri", izjavila je tada Ivana.
No, vratila se i još jednom krenula u pohod na svjetski tron. U travnju ove godine izgubila je od bahate Šveđanke Mikaele Lauren, WBC svjetske prvakinje u supervelter kategoriji. I tu joj je sve prisjelo. Došlo je do zasićenja. I onda je obznanila čitavoj naciji:
"Velike cure ne plaču. Posebno ne na kraju, a meni se čini da je ovo kraj, 99 posto sam sigurna u to".
'Bila sam dosta nezrela'
Dva teška poraza, dva odlaska u boksačku "mirovinu". Ostaje dojam da se Ivana svaki puta nakon poraza povlači, pa se vraća.
"Hahaha... Pa u principu svaki puta kad doživim taj neki veći poraz u karijeri, to i mislim. Jedna te ista stvar se ponavljala. Mislim da sam bila dosta nezrela što se tiče nekih stvari. I tek nedavno shvatila sam tko sam, što sam i od kuda dolazim. I mislim da su mi neka htijenja, ostvarenja bila veća nego što sam ja u biti bila zrela. Jer su me neke stvari, tipa, kao što je logistika, nemogućnost adekvatnih priprema i mečeva, jako frustrirale. Upravo zbog tih i takvih stvari nisam niti bila u mogućnosti objedniti svjetske titule. To je nerealno. Ne možeš biti najbolja na svijetu, a čekati godinu i osam mjeseci da bi išla boksati meč za titulu i očekivati da ćeš pobijediti. To je nerealno", započinje svoju priču Ivana i osvrće se na posljednji poraz od 40-godišnje Lauren.
'Sad na svakom treningu dajem 200 posto od sebe'
"To je bilo prvi puta u životu da kad sam došla ispred ringa i čekala da uđem u njega, mislila sam si: 'Najradije bi sad pobjegla i sakrila se ispod klupice u svlačionici'. Katastrofa. Jednostavno, nisam bila u meču. Takvo je valjda bilo stanje u mojoj glavi. Trebao mi je odmor. Ali, sad kad gledam iz ove perspektive jednostavno me ništa ne dira. Ima li novaca, nema li novaca. Nakon šest mjeseci ušla sam u dvoranu i vratila sam se na početak svega, kad sam bila 'djevojčica s velikim snovima'. Sad na svakom treningu dajem 200 posto od sebe. Mislim da će se nešto dogoditi i da ću doći do svoje prilike za svjetski tron. Prije stvarno nisam bila to zaslužila", objasnila je Ivana i malo zastala, udahnula... Kao da joj je trebalo vremena da kaže ono što je tek sad shvatila. A što je i najveće otkriće njezine sportske karijere do sad. Njezino osobno. Životno...
'Nisam niti bila zaslužila pobijediti jednu Ceciliju Braekhus'
"Sad kad gledam, nisam niti bila zaslužila pobijediti jednu Ceciliju Braekhus. To je bilo nerealno. A sad... mislim da zaslužujem priliku za naslov. Ne toliko ja, koliko moj trener Vlado Božić i ljudi oko mene. Ako se naslov treba dogoditi, dogoditće se. Samo trebam nastaviti raditi i vjerovati u sebe".
A vjera dolazi iz nje same. Vjera je ono što je pokreće. Ivana je velika vjernica, posvećena Bogu.
'Vjera mi je bitna, Bog mi daje snagu za naprijed'
"Da, on mi daje snage za naprijed. Vjera mi je bitna. U ovoj pauzi sam se posvetila duhovnom životu, tražila sam neke odgovore. I jedno jutro sam se probudila, vjerojatno nije slučajno i bila sam sigurna, znala sam što želim, znala sam da je to moj put. Odjednom, ništa više nije bilo bitno. Znala sam da još jednom krećem u objedinjavanje titula, u pohod na svjetski tron. Sad sam sigurna da je to to. Neće biti izjava da neću više boksati hahaha".
Jedna od najvažnijih osoba u njezinoj karijeri je trener, ponajbolji boksački stručnjak u Hrvatskoj, Vlado Božić, stariji brat bivšeg poznatog hrvatskog boksača Stjepana Božića. Njih dvoje u biti su jedno. Zajedno pobjeđuju, gube, tuguju, prolaze "golgotu" koju donosi boks kao sport.
'Vlado je uvijek govorio: 'Ivana, moraš se vratiti na početak'
"Bio je jako ljut i razočaran što nisam odradila borbu protiv Mikaele Lauren onako kako sam trebala. I ja sam bila ljuta na sebe, još uvijek sam ljuta. Nismo se mi razišli u nekoj svađi, to je bilo sporazumno. Uvidjeli smo nakon tog poraza da nema smisla više trenirati. Ali ja tad nisam bila ista osoba kao sad. Nisam bila ona osoba kao na početku. A Vlado je uvijek govorio: 'Ivana, moraš se vratiti na početak'. Jednostavno, trebao mi se dogoditi takav poraz, na takav način, da bih ja shvatila neke stvari".
Trener koji ju 'ubija', ali i kuha i pere suđe
Njezin trener je osoba koja ju "ubija od treninga", ali i kuha, pere suđe... "Multipraktik"...
"Hahahaha... Da, totalni.... To je bilo na pripremama. Sve je radio. Ma on je za mene najbolji trener, a smatram i da je jedan od najboljih boksačkih trenera na svijetu uopće. Ma najbolji je".
No, nije Vlado Božić jedina osoba u njezinoj karijeri koja je zaslužna za IBF-ovu titulu.
Šest godina čiste improvizacije
"Najveći doprinos svemu, što se tiče logistike, dala je obitelj Ratković koja je prvih mojih deset mečeva maksimalno popratila, a i dalje prate koliko mogu, što je velika stvar. Pa su tu 'Klemm Security', 'Zarja d.o.o', 'Nitor grupa'... 'Proteinisi'. Zatim dugi niz godina prati me salon 'Moć dodira', a započela je suradnja i sa sportskim konzaltingom 'Infinitum Progresum '. Znači moji sponzori kojim se ovi putem moram zahvaliti. Ali isto tako i moji prijatelji. Uskakalo se kako tko. I jako sam im svima zahvalna. Bez njih vjerojatno nikad ne bi izašla na međunarodnu pozornicu", objasnila je boksačica iz Zlatara koja je i diplomirala na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.
"Sad sam upisala specijalistički studij diplomacije i međunarodnih odnosa na Visokoj školi Dag Hammarskjöld gdje sam na zadnjoj godini. To mi je jako bitno da sam riješila".
Ono što je loše u čitavoj ovoj priči oko ženskog boksa je što se taj sport uopće ne nalazi na sportskoj karti Hrvatske.
'Smiješno je da se ženski boks tako tretira u Hrvatskoj'
"Ma katastrofa. Smiješno je da se ženski boks tako tretira u Hrvatskoj. Nadam da će se to u budućnosti promijeniti. Iako je sad situacija možda i gora. Logistika je ostala najveći problem, ali neki pregovori s malo jačim 'igračima' su u tijeku. Ne, ne mogu vam reći o kome se radi".
Ali zato može reći koji poraz najviše pamti u karijeri. Koji joj je najbolniji...
"Najbolniji poraz u karijeri mi je bio protiv Eve Halasi. To mi je bio prvi poraz u karijeri i nakon njega nisam izlazila iz kuće dva tjedna, nisam niti htjela vidjeti nikoga. Ali tad sam shvatila što je boks. Nakon toga sam zapela još više s treninzima i uzela IBF-ovu titulu protiv Sabrine Giulani, I to na isti datum kao i na ovaj meč protiv Halasi, samo druga godina".
Novi početak, stari ciljevi, nikad veća želja i glad za pobjedama.
"Samo želim razoriti svoje protivnice. Osjećam se sjajno, nikad bolje u toj početnoj fazi. A ima još prostora za napredak. Trebala bih imati nekoliko mečeva, pa će mi se onda pružiti šansa za titulu. Vjerojatno. Ne mora to biti baš tako. Ja moram biti tempirana i u ritmu jer čekam svoju šansu. Strpljivo, Spremna. Nabrijana", završila je Ivana Habazin.
