JE LI BAŠ ČERVAR UPROPASTIO SVE? / Prije nego dođe novi izbornik, možda bismo trebali čuti tko je, vjerojatno, glavni krivac za debakl

Komentar: Novog izbornika, de facto, čeka pakao, a jedini ga iz tog pakla mogu izvući čelnici u Savezu koji bi mu trebali garantirati ostanak bez obzira na ishode u sljedećim dvama natjecanjima,

Bruno Herljević

Bruno Herljević

27.1.2021.
12:43
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

Kažu da je ovaj naš posao, novinarski, jedan od najtežih i najstresnijih na svijetu, neki kažu da su najteži i najstresniji poslovi oni vezani za medicinu, neki uvjeravaju da su to poslovi vezani za vojsku, poput onih koji se bave razminiravanjem, neki pak vele da vatrogasci i policija obavljaju najteže dužnosti. Ne želimo umanjivati važnost ili kompleksnost ostalih poslova, ali biti izbornik gotovo svake hrvatske reprezentacije, bila ona nogometna, rukometna, košarkaška, vaterpolska, vjerojatno spada među najgore poslove na svijetu.

No, bit ćemo određeniji, kada je u pitanju rukomet, vjerojatno je to najgori posao na svijetu. Kako i odakle uopće početi? Postoji cijela pletora problema i prepreka s kojima se izbornik rukometne reprezentacije mora suočiti i teško je izdvojiti onaj najveći. No, svakako jedan od većih problema jest razmažena, nestručna i pretjerano zahtjevna publika. To da hrvatska ima najgore navijače, to je nešto što smo već nekoliko puta pisali, evo posljednji put kada su naše rukometašice osvojile brončanu medalju na Euru, ako se uopće sjećate toga.

Rat ili 'bandwagoning'

Premda će malo koji hrvatski izbornik ili sportski djelatnik priznati da ga komentari i pritisak navijača ne ometaju u poslu, nekako mislimo da im ipak itekako smeta. Dakle, kao izbornik hrvatske rukometne reprezentacije morate znati da se s natjecanja ne morate niti vraćati ako nemate barem srebrnu medalju, bronce smo se ionako već naosvajali pa većini ona dođe kao "drvena medalja", a to srebro bi isto katkada moglo biti zlatnog sjaja. Jer ako negdje vrijedi ono pravilo da je najgore biti srebrni, jer to znači da si izgubio bitku u finalu, onda vrijedi u Hrvatskoj.

Ne znamo trebamo li uopće trošiti retke i navoditi primjer, ali evo, neće biti teško i ne trebamo ići daleko u povijest. Lino Červar i gotovo ista ova ekipa koja je sada "kiksala" na Svjetskom prvenstvu u Egiptu, prije samo godinu dana uzela je srebro na Euru i igrala je spektakularan rukomet. OK, bilo je tada drugačije stanje s Domagojem Duvnjakom, Igorom Karačićem, Lukom Cindrićem, Marinom Šegom i još nekolicinom, ali ista je to ekipa, isti je to izbornik i stožer koji je lani napravio senzaciju. Ta mu je senzacija, odnosno njima svima, ali ponajviše izborniku, vrijedila možda dva ili tri dana, a onda je, prije svega, rukomet kao sport, već prema običaju, išao na hlađenje do siječnja sljedeće godine.

U siječnju, kada počinju europska ili svjetska prvenstva, bude se iz proljetno-ljetno-jesenskog sna, veličanstveni, trenerskim znanjem dobro potkovani, hrvatski navijači i počinje ili rat ili "bandwagoning", ovisno o neuspjehu ili uspjehu hrvatskih rukometaša.

Alibi i alarm

Ovaj put bio je to rat. Ne tražimo alibije, nećemo braniti niti Linu Červara, a ponajmanje njegove poslodavce, ali izbornik je uoči prvenstva i tijekom prvenstva više puta naglašavao da je ovo prvenstvo izuzetno teško, da ima ozlijeđene, bolesne igrače, da nisu svi u formi, da se nisu stigli pripremiti dovoljno dobro zbog korone i svih propisanih mjera, da su uvjeti u Egiptu katastrofalni, da taktičke treninge provode po apartmanima u hotelu, da nemaju gdje trenirati, da su se neki otrovali hranom ili pobrali neke želučane viroze. Mala digresija, kada smo samo kod te viroze, evo pitanje - idete li vi na posao s crijevnom virozom ili trovanjem želuca? Nekako sumnjamo, a eto, oni ne samo da nisu ostali ležati po hotelskim sobama, nego su stisnuli zube i odradili posao kako su mogli.

Vratimo se na temu. Dakle, Červar je uporno i uporno naglašavao da reprezentacija ima problema i da je situacija loša, ali svi su na to gledali samo kao na alibi, kao vađenje zbog lošeg starta i kiksa protiv Japana. Ali upravo je taj kiks protiv Japana trebao biti alarm da nešto doista nije u redu. Hrvatska se nakon toga nekako iščupala i vratila u igru, završila prva u skupini, ali onima koji su pozorno i temeljito pratili sva zbivanja oko reprezentacije, moglo je biti jasno da nešto nije u redu i da bi sve vrlo brzo moglo poći po zlu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

Početak kraja

Červar nije niti u jednom trenutku izjavama dao naslutiti da se sprema senzacija kao ona prošlogodišnja, smirivao je strasti, ukazivao na probleme jer je i on sam, vjerojatno negdje duboko u sebi, znao da će mu se vrlo brzo dogoditi pad. Navijači su, dakako, već vidjeli Hrvatsku u finalu, već nakon što su bili prvi u prvom krugu, a kako skupina drugog kruga, naizgled, nije bila teška, mislilo se "lako ćemo", ali nećemo i bio je to, zapravo, početak kraja.

Nakon poraza od Argentine Červar je vjerojatno znao što ga čeka i donio je suludu, djetinjastu i destruktivnu odluku, podnio je ostavku. Znate zbog koga je tu ostavku podnio? Zbog navijača. Otkako je počelo prvenstvo Červar je o sebi mogao čitati samo najgore. Čovjeka koji je s Hrvatskom osvojio osam medalja, od kojih su tri bile zlatne i sve ostale srebrne, Hrvati su ismijavali zbog vođenja "timeouta", govorili mu da je ostario, da ga pamćenje ne služi jer je igrače oslovljavao s "mali", praktički da ne vrijedi ništa i da mora što prije otići.

Červar je kriv, ali...

OK, Červar možda i jest glavni krivac za cijeli ovaj fijasko, a možda i nije. Dati ostavku usred prvenstva znači ujedno i ubojstvo morala u momčadi, znači ujedno i razoružavanje i potpis predaje. To je gotovo diletantski potez, nepromišljen i nešto što si doista izbornik njegova renomea ne bi trebao dopustiti. Červar možda i jest krivac jer mu kvaliteta igre, rezultat i na koncu uspjeh ovisi isključivo o voljnom momentu nekolicine igrača ili čak samo jednog igrača, Domagoja Duvnjaka. Možda je kriv i zbog toga što ova momčad nije uigrana, što ne postoje automatizirane akcije i rješenja koja bi mogli izvesti svi igrači u rotaciji, a ne samo dvojica ili trojica koja imaju "kemiju" ili koja se "razumiju" na terenu.

Možda je kriv jer je u ključnim momentima loše reagirao sa zamjenama, s tim vražjim "timeoutima", što je forsirao neke mlade igrače koje su baš mediji uporno zazivali i prozivali Červara jer ih premalo koristi, a sada kada ih je doista i koristio isti su ga ti mediji i navijački eksperti prozivali jer nije koristio one provjerene i iskusne igrače. I kako se onda čovjek ne bi pogubio?

Ma taman i da je kriv za sve spomenuto, a vjerujemo da baš i nije, nekako mislimo da nije baš lijepo da se čovjeka koji je za hrvatski rukomet i hrvatski sport općenito, donio toliko medalja i uspjeha, baš tako ružno sprda i ismijava i da ga se vilama i sjekirama tjera iz reprezentacije u trenucima kada je momčad još na prvenstvu i ima šansu za neki rezultat... Još lani je Červar bio "Mago di Umago", još lani su ga svi proglašavali najvećim hrvatskim trenerom u povijesti, a eto godinu dana kasnije od pukovnika postao je pokojnik. Červar se slomio pod pritiskom, bar je to nama s promatračke i analitičke pozicije tako izgledalo, a mi se sada pitamo sljedeće.

Smjena generacija - što je to?

Što će nakon nove navijačke hibernacije, koja će ovaj put trajati nešto kraće, do Olimpijskih igara, dočekati novog hrvatskog izbornika. Što će biti kada Petar Metličić, Slavko Goluža, Irfan Smajlagić ili tko već preuzme Hrvatsku, posrne na nekom većem natjecanju? Što je bilo sa Željkom Babićem, Ivanom Balićem i Metličićem nakon što je, odnosno nakon što su kao stožer, osvojili medalju? Što se dogodilo sa Slavkom Golužom, također osvajačem medalje? Što se dogodilo s Červarom na kraju prvog mandata? Svi su bivali smjenjivani prilikom prvih smjena generacija, prilikom prvih posrtaja ili prilikom pokušaja da stvore nešto konkretnije u reprezentacije, nešto za što je potrebno vrijeme i za što su potrebne godine.

Hrvatska se voli svrstavati u sam vrh svjetskog rukometa, i ona vjerojatno tamo pripada, ali opet kada su u pitanju neki segmenti, poput sistema i razvoja istog, poput smjene generacija, gradnje projekata, Hrvatska više izgleda kao provincijska reprezentacija, a ne kao rukometna velesila. Jedna Danska, Francuska, Norveška, Njemačka, Poljska, Španjolska, svako toliko prolazi kroz period rekonstrukcije, pomlađivanja, smjene generacija, prolazi kroz faze izgradnje nekih novih sistema u momčadi i nitko ne vidi problem u tome da prilikom tih faza reprezentacija posrne na velikim natjecanjima. Lani su to bili, eto, Danci i Francuzi, ekipe od kojih se očekivalo da će igrati finale. Što se dogodilo jer su "kiksali"? Baš ništa naročito i eto ih ove godine ponovo među favoritima.

Vrijeme

Suštinski najveći problem hrvatskog izbornika možda je ipak vrijeme, to jest nedostatak istoga, a ono je upravo posljedica golemog pritiska medija, javnosti i navijača koji očekuju instant-uspjeh i nemaju nimalo sluha za procese, projekte, rekonstrukcije i smjene generacija, koje su sastavni dio svakog sporta i uspijevaju isključivo ako se izbornicima i njihovim stožerima omogući neometan rad i ako im se pruži podrška. Kako će se to izvesti bilo kakav proces ako ga, recimo, započne Červar, za pola godine nastavi Metličić, pa onda "kiksa" i dobije otkaz i proces nakon njega nastavi Smajlagić? Svatko od njih ima svoje ideje, svoje preferencije, svoje sustave i način vođenja.

Červar je, iako ga tada više nitko živ nije doživljavao, na kraju prvenstva pokušao objasniti upravo to. Da je pokušao progurati mlade igrače, da je htio da baš oni zablistaju, da je mislio provesti smjenu generacija baš na ovom prvenstvu jer je osjetio da mu ovi ključni igrači nisu na razini zadatka, ali naglasio je i da se od njih nije moglo očekivati da rješavaju utakmice i da donose rezultate protiv, recimo, Danske. To je jedno sasvim legitimno objašnjenje za posrtaj i štoviše, Červar je samo poslušao ono što mu javnost i mediji sugeriraju već više od godinu dana, a to je da mora koristiti više te mlade igrače, da zašto ih ne zove ili ih zove pa mu sjede na klupi. Sada kada je odlučio tim dečkima dati šansu na najvećoj pozornici, opet nije valjalo. OK, velimo, možda je i njegov pristup bio kriv jer činjenica je da Hrvatska nema uigranu momčad, nema automatizme i igra praktički "ad hoc", ali ako je i postojala Červarova ideja da se ova momčad uigra, pitamo se, a gdje će se to i kada uigravati ako ne na prvenstvu? Ponavljamo, ako to može jedna Danska ili Francuska, pa valjda ona može i Hrvatska.

Novog izbornika čeka pakao

Izbornici imaju 300 dana godišnje za pripremu prvenstva, ali svega nekoliko tjedana stignu provesti sa svojim igračima kako bi sve te ideje i akcije uvježbali i kako bi se psihički pripremili za natjecanje, a onda im se baš potrefi da se u to vrijeme iz hibernacije probude pregladnjeli navijači i mediji, koji od njih očekuju da ih nahrane medaljama. A jao njima ako to ne uspiju.

Novog izbornika, de facto, čeka pakao, a jedini ga iz tog pakla mogu izvući čelnici u Savezu koji bi mu trebali garantirati ostanak bez obzira na ishode u sljedećim dvama natjecanjima, dakle Olimpijskim igrama i Europskom prvenstvu. Podršku navijača će sigurno imati, ali otprilike negdje do prvog "kiksa", onda će se, iznenada naći, kako ono kaže Ripper, "Na putu prema dole"...


*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.

Možda će te zanimati

Imaš priču? Javi nam se!
Imaš priču, ekskluzivu ili jednostavno temu za koju bi se trebalo čuti? Javi nam se, a mi ti jamčimo anonimnost.
Pošalji priču
Imaš priču? Javi nam se!
Imaš priču, ekskluzivu ili jednostavno temu za koju bi se trebalo čuti? Javi nam se, a mi ti jamčimo anonimnost.
Pošalji priču

Izdvojeno

Regionalni portali

Zaštitne maske za lice troslojne - 50 komada
22,12kn55kn
Mekane i udobne, pružaju zaštitu od 95%.