MRAČNA POZADINA USPJEHA RUKOMETAŠICA KOJA SE ZAPRAVO NE VIDI: / Vrijeme je da djevojke saznaju što im doista nosi brončana medalja

Komentar: Danas, dva dana nakon senzacionalnog uspjeha rukometašica na Euru, o njima više nitko ne priča niti piše.

Bruno Herljević

Bruno Herljević

23.12.2020.
20:00
Profimedia

Kakva šteta, ali baš ono, prava šteta. Jedan je to od najvećih uspjeha u povijesti hrvatskog sporta i svakako jedna od najvećih senzacija u povijesti europskog rukometa. Možda i najveća. To što su hrvatske rukometašice napravile na nedavno završenom Europskom prvenstvu otprilike bi bilo jednako tome da, recimo, neki Orijent ili Hrvatski dragovoljac uđe u Prvu HNL i odmah prve sezone osvoji ligu. Čudo nad čudima.

Neke od njih su poluprofesionalnke, dakle sportašice koje ne mogu živjeti samo od svog sporta jer im je plaća suviše mala i koje svo slobodno vrijeme, kada ne rade ili ne studiraju, provode i žrtvuju trenirajući i igrajući rukomet. Neke od njih igrale su ozlijeđene, neke od njih stiskale su zube nakon krvničkih hrvačkih zahvata, laktova u glavu, neke od njih išle su preko svojih granica, preko granice boli i izdržljivosti. Ekipa desetkovana koronom i ozljedama, kadar koji jedva pokrpava prvu postavu, ekipa koja nije imala što izgubiti, koju su svi otpisali i prije nego što su uopće otišle na Euro. Upravo je ta ekipa uzela brončanu medalju u suludo jakoj konkurenciji, pobjedivši na putu europske prvake i osramotivši rukometne velenacije poput Njemačke, Danske i Nizozemske.

Šteta

Od hrvatske neovisnosti naovamo, ne pada nam na pamet niti jedan uspjeh koji bi parirao ovome. Kazali smo već, neke djevojke su poluprofesionalke i zbog toga ih ne treba omalovažavati, kao što je to radio izbornik Danske poraza za treće mjesto, već im se dodatno treba odati priznanje jer uz svoj posao ili studij uspiju dotjerati natjecateljsku formu na razinu da igraju bolje od profesionalki i to na Euru. Treba odati priznanje i izborniku Nenadu Šoštariću koji je izvrsnim psihološkim pristupom uspio održati moral i atmosferu kod djevojaka na visokoj razini sve do samog kraja, a upravo je to ključan čimbenik uspjeha na nekom prvenstvu. Mislite da bi Hrvatska osvojila srebro u Rusiji 2018. godine da Zlatko Dalić nije održavao moral i pazio da je atmosfera u svlačionici dobra? Sumnjamo nekako.

Bilo kako bilo, usudit ćemo se i reći kako je ovo doista jedan od najvećih uspjeha u hrvatskom ekipnom sportu, pa eto, 'ajde, možda i najveći. E sada, sigurno se pitate zašto smo onda na samom početku komentara napisali "šteta"? Šteta je jedino to što su djevojke ovu medalju uzele u dresu Hrvatske. Pokušajte ne hiperventilirati odmah, probat ćemo pojasniti ovu pomalo radikalnu tvrdnju.

15 minuta slave?

Ugledni američki umjetnik, Andy Warhol, rekao je svojevremeno da će "svatko u budućnosti imati svojih 15 minuta slave". Warhol je pritom vjerojatno mislio na "malog čovjeka", ali kod nas to vrijedi i za ove "velike", osim ako niste nogometaš, političar ili razgoličeni "celeb". U Hrvatskoj, čak i ako ste senzacionalno uzeli broncu na rukometnom Euru dobijete točno toliko, 15 minuta i ni minute duže. Zašto je ta slava toliko bitna? Pa u sportu je veoma bitna jer slava u biznisu generira novac, a sport je čisti biznis. I prvenstveno zato je šteta što su tu medalju osvojile baš za Hrvatsku.

Hrvatska i tijela nadležna za brigu o njihovu sportu se za njih i njihov sport neće pobrinuti. Kako znamo? Pa pitajte hrvatske rukometaše kako im je, pogledajte koliko kvalitetnih profesionalnih klubova imamo, pogledajte na što sliči hrvatski rukomet u Hrvatskoj gdje dobar dio naših rukometašica igra. Možemo kriviti Hrvatski rukometni savez, ali čak i ne moramo jer problem ide i na razinu višu od njihove, državnu. Kriviti možemo i navijače, ali do te ćemo problemčine tek doći.

Hoćete li ih se sjetiti?

Zlatko Saračević, trener našeg najjačeg i jedinog profesionalnog kluba, kluba sa generalnim sponzorom, Podravkom, kaže kako se moraju boriti za termin treninga sa školom. Dakle, dok traje škola, oni ne mogu na trening, tek popodne kada je dvorana slobodna. I imaju samo jedan trening dnevno. Pričamo dakle o jedinom ženskom rukometnom klubu koji nije amaterski, a imaju tako bizaran problem. Rukometašice u Hrvatskoj zarađuju od 2000 do 4000 kuna i to ako imaju sreće pa igraju u nekom od jačih klubova. Od toga se živjeti ne može, a rijetke su one koje se uspiju, kroz ovako zapostavljen i siromašan sustav, probiti do Europe i zemalja u kojima je ženski rukomet na znatno većoj razini.

OK, u nekoj skandinavskoj zemlji, Njemačkoj ili Francuskoj možda ih ne bi dočekalo 100 tisuća ljudi nakon osvojene medalje, a pitanje je bi li i u Hrvatskoj, možda ne bi bile ta dva dana glavna tema u svim medijima, ali barem bi imale dvorane, imale bi sve uvjete, stalna primanja, dobar razvoj i vjerojatno bi netko kroz cijelu godinu pratio njihov rad i imao dovoljno novca za ulaganje u njih i njihov brend. Vjerojatno bi većina onih koji gledaju rukometno prvenstvo čula za njih i prije početka prvenstva, što vjerujte nije slučaj u Hrvatskoj. Pitanje je sada što je djevojkama važnije, egzistencija i mogućnost da se bave ovim sportom, žive od njega, napreduju i razvijaju se ili da imaju tih 15 minuta slave.

Hrvatski rukometaši imaju sreće zapravo, iako i nije neka sreća, ali njih se svake godine na dva tjedna u siječnju sjete svi, a pitanje je hoće li tako biti i s djevojkama. Rukometaši imaju jednu blagodatnu okolnost, a to je fakt da su osvojili 14 medalja i da su ih osvojili nedavno pa ih svi pamte. Djevojke su osvojile jednu i vidjet ćemo dogodine hoće li ih se itko sjetiti.

Hrvati ne vole sport

I tu dolazimo do jednog od najvećih problema hrvatskog sporta. Problema s hrvatskim navijačima. Problem s hrvatskim navijačima je veoma kompleksan. Da se bira prvak u "bandwagoningu" vjerojatno bi Hrvatska bila neporaženi prvak. Primjera je na pretek, od tenisača i Davis cupa, do rukometaša, košarkaša, skijaša... Kada god neki naš sportaš ili ekipa iskoči s rezultatom navijači se nakratko zakače, mediji dodatno rasplamsaju vatru, situacija eksplodira i onda se u roku od dan dva ugasi. Isti je slučaj s rukometašicama. One su tih tjedan i nešto bile hit, i to ne odmah, već onda kada su prošle u drugi krug i jahalo se onda na tom valu nekoliko dana da bi se sve iznenada ugasilo samo nekoliko sati nakon dočeka rukometašica u Zagrebu, a čak je i on bio, onako, površno praćen sa strane gledatelja.

Postoji teza da Hrvati zapravo i ne vole sport, već samo uspjeh, a rukometašice će to tek, nažalost, morati osjetiti na svojoj koži. Voljeli bismo više od svega da su baš one izuzetak, da će one donijeti popularnost svom sportu, da će potaknuti mlađe uzraste da se bave sportom, da će potaknuti državu na ulaganje, da će popularizirati ovaj sport, ali u Hrvatskoj se pokazalo da izuzetaka nema. Možda će neka djevojčica i htjeti zaigrati rukomet zbog Mičijević, Pijević, Ježić, ali u Hrvatskoj neće doći do rukometne revolucije, budite sigurni. Niti imamo novca niti imamo uvjete. Ponavljamo, iznimke nema.

Dva dana nakon uspjeha i...

Hrvatska nogometna reprezentacija uzela je srebro u Rusiji i već nakon dva mjeseca i prvog većeg poraza postali su predmetom sprdnje, tjeralo se Dalića s klupe, penzioniralo se Rakitića, Modrića, Lovrena, Vidu. Rukometašima se priznaje jedino zlato. Jedino i isključivo zlatna medalja. Da sada zaustavite na ulici 20 ljudi i pitate ih kako su naši rukometaši prošli na ovogodišnjem prvenstvu većina ih se ne bi sjećala. Osvojili su srebro iako im se nisu davale nikakve šanse za plasman u finale, ali baš nikakve. Marin Čilić i njegovi suigrači iz reprezentacije herojski su dočekani nakon osvajanja Davis cupa prije dvije godine, proglašavani su najboljima, padalo se u trans, ali sve se ugasilo već dan nakon povratka u Hrvatsku.

Danas, dva dana nakon senzacionalnog uspjeha rukometašica na Euru, o njima više nitko ne priča niti piše. Tek tu i tamo, kao neka jeka, pojavi se koji tekst koji pokušava izvući iz hrvatskog navijača posljednji tračak interesa za ženskim rukometom. Ali ne ide. Ne prolazi više, previše vremena je prošlo. Sada se o hrvatskom ženskom rukometu i uspjehu hrvatskih rukometašica može pisati jedino ovako, spominjanjem mračne strane, spominjanjem "reality checka", spominjanjem njihovih plaća, skromnih uvjeta u kojem rade i problematiziranjem nebrige o njihovu sportu. Žalosno je i tužno, ali tako je.

Treba reći hvala, ali ne samo zbog medalje

Na koncu djevojkama doista treba reći hvala, ali ne zbog onog zbog čega svi misle. Čitamo ovih dana, zahvaljuju se svi hrabrim rukometašicama na tome što su Hrvatskoj donijele još jedno odličje. Ali ne bi im se mi svi, konkretno, zbog toga trebali zahvaljivati. Djevojke su pokazale neviđenu velikodušnost. Umjesto da su ovu medalju uzele samo za sebe, kao što su i trebale jer sve, baš sve, ovdje u Hrvatskoj radilo je protiv njih i njihova izbornika, one su odlučile tu medalju podijeliti sa svima i dozvolile su navijačima da se raduju i slave tu broncu kao da je njihova.

Ali de facto, ova je medalja samo njihova i medalja Nenada Šoštarića. Njihova je to medalja, personalizirana, unikatna, privatna i bilo bi jedino ispravno da su bile sebične i uzele je samo za sebe, ali nisu. One su veće od jadnog, malog, zajedljivog hrvatskog "bandwagonaša" i prvenstveno im se zbog toga treba zahvaliti. Zbog toga što su tu medalju odlučile dati svima. Zašto smo na početku rekli "šteta"? Možda je sad barem malo jasnije. Šteta jer je njihov povijesni uspjeh trajao samo onih bijednih vorholovskih 15 minuta i osim osobne satisfakcije od njega neće imati, gotovo sigurno, baš ništa.


*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.

Možda će te zanimati

Friteza Pro Delimano
Od 479,95knOd 599,95kn
Pržena hrana s manje masnoće? Moguće je uz Pro fritezu na vrući zrak. Naručite Online.
Imaš priču? Javi nam se!
Imaš priču, ekskluzivu ili jednostavno temu za koju bi se trebalo čuti? Javi nam se, a mi ti jamčimo anonimnost.
Pošalji priču
Imaš priču? Javi nam se!
Imaš priču, ekskluzivu ili jednostavno temu za koju bi se trebalo čuti? Javi nam se, a mi ti jamčimo anonimnost.
Pošalji priču

Izdvojeno

Regionalni portali