Sakroiletisi sustavni je poremećaj obilježen upalom aksijalnog kostura i velikih perifernih zglobova, noćnim bolovima, ukočenim leđima, izraženom kifozom, općim simptomima i prednjim uveitisom. Dijagnoza zahtijeva rengenski dokaz sakroileitisa. Liječi se ne steroidnim antireumaticima i biološkom terapijom, poput TNF–α antagonista te fizikalnim trapijama s ciljem održavanja zglobne fleksibilnosti.
Ankilozantni spondilitis (AS) je tri puta češći u muškaraca nego u žena, većinom počinje između 20. i 40. godine. Među prvim rođacima ankilozantni spondilitis je 10 do 20 puta češći nego u općoj populaciji. Ako rođaci imaju i HLA–B27 pozitivne antigene, rizik za nastanak sakroileitisa iznosi čak 20%. Povećana prevalencija HLA–B27 u bijelaca i HLAB7 u crnaca ukazuje na genetsku predispoziciju.
Koji su najčešći simptomi ankilozantnog spondilitisa?
Najčešći simptom je bol u leđima koja se uglavnom prva pojavljuje. Međutim bolest može početi i u perifernim zglobovima, posebno u žena i djece, a ponekad i akutnim iridociklitisom (iritis ili prednji uveitis). Drugi rani simptomi su smanjene dišne funkcije zbog osificirajućih promjena na malim zglobovima torakalne kralježnice, što rezultira dispnejom i subjektivnim osjećajem nedostatka zraka. , Supfebrilnost, umor, anoreksija, mršavljenje i anemija nespecifični su opći simptomi često prisutni u bolesnika sa sakroileitisom.
Bol u leđima, često noćna, različitog je intenziteta dok ne konačno postane stalna sa malim razlikama u intenzitetu. Javlja se jutarnja zakočenost, koje se tipično popravlja razgibavanjem, te spazam paraspinalnih mišića. Flektirani, pogrbljeni položaj, još zvan stav skijaša, smanjuje leđne bolove i paraspinalni spazam, pa je kifoza u neliječenih bolesnika prisutna gotovo 100 % . Kasnije dolazi i do teškog artritisa kuka, zbog povećanog opterećenja zgloba . Bolesnici u daljnjem tijeku postaju izraženo nagnuti prema naprijed, pokazuju znatnu kifozu, gubitak lumbalne lordoze, ne mogu ravno ležati, a plućne im se funkcije pogoršavaju zbog nemogućnosti pokretanja rebara. Zahvaćeni i deformirani postaju i periferni zglobovi, a javlja se i upala Ahilove tetive.
Opći simptomi se nalaze u trećine bolesnika. Rekurentni, akutni prednji uveitis je čest ali srećom obično prolazan, ali ponekad bude dugotrajan i težak, tako da narušava vid. Neurološki ispadi su posljedica kompresijskog radikulitisa (ishijas), prijeloma ili subluksacije kralješka, odnosno sindroma kaude ekvine, ali neurološki simptomi u većine bolesnika ipak nisu naglašeni do te mjere da remete fiziološke funkcije. U krvožilne promjene promjene ubrajamo aortitis, aortnu insuficijenciju, anginu, perikarditis i smetnje provođenja, nerijetko asimptomatske. Zbog smanjene plućne funkcije bolesnici počinju abdominalno disati samo uz pomoć dijafragme. Ovakav način disanja onemogućava cirkulaciju zraka u gornjim dijelovima pluća, zbog čega se lako razvijaju rekurentne upale pluća i kronične upale poput aspergiloze ili čak tuberkuloze.
Kako dijagnosticirati sakroileitis?
Na sakroileitis treba posumnjati u pacijenata, osobito mladih muškaraca, s noćnim bolovima u leđima i kifozom, ograničenim kretnjama prsnog koša, upalom Ahilove tetive i neobjašnjenim prednjim uveitisom. Sumnja se povećava u obiteljskoj anamnezi postoji sakroiletisi. Krvna slika, CRP i SE osovni su laboratorijski parametri koji pokazuju prisutnost upale u organizmu. Kod povišenih upalnih parametara potrebna je radiološka snimka lumbalne kralježnice i sakroilijačnih zglobova, bez koje se dijagnoza ne može postaviti.
Prve radiološke promjene su pseudoproširenja zglobnih prostora zbog supkondralnih erozija i propadanja kosti , na koje se nadovezuje skleroza i kasnije sužavanje te fuzija ( sraštavanje) sakroilijakalnih zglobova, još poznatih kao bamboo znak.. Nalazi su simetrični. Rane promjene kralježnice pokazuju sklerozu lumbalnih kralježaka, kalcifikacije ligamenata i razvoj osteofitičnih promjena na zglobovima kralježnice. Kasnije kralježnica poprima izgled bambusa zbog obilnih sindezmofita, difuzne kalcifikacije paraspinalnih ligamenata i osteoporoze . Te se promjene razvijaju kroz više godina. Tipične promjene obično su vidljive godinama prije pojave prvih simptoma na standardnim RTG snimkama .
Sakroileitis je neizlječiva bolest.
Sakroiletisis zbog svoje autoimune i genetske podloge na može se izliječiti u potpunosti, zbog čega se liječenje bazira na smanjenju simptoma, usporavanju razvoja bolesti i poboljšanju kvalitete života pacijenta.
Sakroileitis karakteriziraju blage do umjerene egzacerbacije artritisa koje se izmjenjuju s razdobljima bez upale. Primjereno liječenje spašava bolesnika od invalidnosti i omogućava produktivan život i pored ukočenih leđa. Ponekad je tijek bolesti težak i progresivan, s onesposobljavajućim deformacijama. Prognoza je loša u slučaju refraktornog uveitisa i u rijetkih bolesnika sa sekundarnom amiloidozom.Terapijski su ciljevi suzbijanje bolova, održavanje zglobne pokretljivosti i prevencija oštećenja ciljnih organa.
NSAID kao medikamentozna smanjuju bol, suzbijaju upalu i mišićni spazam te povećavaju raspon pokreta, olakšavaju vježbe i preveniraju kontrakture. Većina ih je podjednako djelotvorna pa izbor određuje njihova podnošljivost. Dnevna doza treba biti što niža, ali su u aktivnoj bolesti potrebne i maksimalne doze.
Sulfasalazin smanjuje zglobne tegobe i laboratorijske parametre upale. Počinje se s 500 mg/dan i u tjednim razmacima povećava za 500 mg/dan do doze održavanja od 1–1,5 g 2×/dan. Periferni zglobni simptomi se povlače i kod upotrebe metotraksata . Biološki lijekovi u obliku monoklonalnih proturtijela sve se više koriste u bolesnika sa sakroileitisom. Svakodnevne vježbe i druge potporne mjere (npr. posturalni trening, terapijska opterećenja) presudne su za jačanje mišićnih skupina koje se odupiru smjeru potencijalnih deformiteta .
Intraartikularno injiciranje depo–kortikosteroida je korisno ako su 1 ili 2 periferna zgloba znatno više upaljena od ostalih pa onemogućavaju rehabilitaciju. Injekcije u sakroilijakalni zglob mogu ublažiti teški sakroileitis. Kod upale askroiličajnog zbloga, umatanje totalne endoproteze kuka može znatno poboljšati kvalitetu života bolesnika.
