Bubrezi su parni organi, smješteni retroperitoneano u trbušnoj šupljini. Njihove funkcije u organizmu su višestruke i ubrajamo ih u urogenitalni sustav. Osnovne funkcije bubrega su filtracija krvi u sustavu bubrežnih kanalića, uklanjanje otpadnih tvari, toksičnih tvari i nusprodukata metabolizma te stvaranje mokraće. Proširano gledano, u bubrezima se metaboliziraju brojne tvari i lijekovi, ukalanjenjem tekućina i elektrolita bubrezi izravno utječu na krvni tlak i krvožilni sustav te rad srca i tako reguliraju tekućine u tijelu. U kanalićina bubrega se istovremeno uz sekreciju otpadnih tvari doagađa i reapsorpcija nužnih tvari , poput vodikovih iona ili hidrogenkarbonata, čime bubreg metaboličkim putem regulira pH organizma. Još jedna od važnih funkcija bubrega je i sinteza hormona renina. Renin je prohormon koji u krvi utječe na proizvodnju i aktivaciju angiotenzina, hormona nužnog za održavanje tonusa krvnih žila i održavanje stalno krvnog tlaka. Drugi bubrežni hormon je eritropoetin, koji u koštanoj srži potiče proizvodnju eritrocita. Sve u svemu, funkcije bubrega su mnogostruke i sve su vitalno važne za organizam, jer utječu na rad srca i ukupan metabolizam.
Bubrezi su građeni kao niz kanalića čija je funkcija dovodnja, filtracija i odvodnja krvi. Osnovna građevna jedinica bubrega je nefron. Nefron se stastoji od glomerularnog tjelešca i niza kanalića. Glomerularno tjelešce je klupko krvnih žila. Eferentna arteriola dovodi krv na filtraciju, a aferentne ju odvodi u krvotok. Prijelaz između aferentne i efetentne arteriole je mali niz fenestrirarnih ( rupičastih) kapilara, kroz koje se filtriraju određene tvari. Fenestre su dovoljno velike kako bi kroz njih prošla tekućina u obliku krvne plazme, ioni i sitne molekile poput amonijaka, ali su premalene za prolazak proteina i albumina. Filtracija na membrani kapilara događa se pod utjecajuima različitih tlakova. Sustav kanalića započinje u Bowmannovoj čahuri, proširenju koje skuplja filtrat iz krvnih žila. Redom kanalići dijelimo na silazni kanalić, Hendleovu petlju, uzlazni kanalić i sabirne kanaliće koji završavaju u pijelonu bubrega. Svaki od tih kanalića sadrži različite transportere i u svakom od njih se izlučuje i reapsorbira odrežena vrsta čestica, ako bi do sabirnih kanalića došla koncentrirana i već obrađena mokraća.
Funkcija bubrega kontrolira se različitim parametrima. Najjednostavniji parametar je količina eizlučene mokraće. Minimalna količina mokraće potrebna za uklanjanje štetnih tvari je 500 mililitara u 24 sata. Normalna količina urina u zdravog čovjeka varira od 1 do 1,5 L. Ako je količina izlučenog urina u 24 sata veća od 2 litre, govorimo o poliuriji, koja je posljedica slabog koncentriranja mokraće ili dijabetesa. Mnogo je opasnija smanjenje količine urina, jer je ono proporcionalno sa usporenim radom bubrega. Manje od 400 ml izlučeno gurina dnevno naziva se oligurija, a manje od 100 ml urina dnevno ili apsolutni prestanak izlučicanja urina je anurija. I neki laboratorijski parametri mogu govoriti u prilog bubrežne funkcije. Urea, kreatinin i njihov omjer mjere su bubrežne funkcije, pri čemu povišenje kreatinina i uree u krvi upozorava na smanjeno izlučivanje urinom.
Akutno bubrežno zatajenje očituje se kao brzi i nagli pad bubrežne funkcije uz posljedično nagomilavanje produkata metabolizma u krvi. Zatajenja prema uzrocima dijelimo na prerenalno ( smetnja je prije samog bubrega), renalno ( povezano s bolesti ili ozljedom bubrega) i postrenalno ( smetnja ili opstrukcija u donjem dijelu urinarnog sustava).
U prerenalne uzroke bubrežnog zatajenja ubrajamo:
- Zatajenje srca i problemi u cirkulaciji koji dovode do smanjenog dovoda krvi u glomerule
- Hepatorenalni sindrom
- Šok uz gubitak krvi i volumena u krvnim žilama
Renalni uzroci povezani su sa samim bubrezima:
- Akutna traumatska ozljeda bubrega
- Tumor bubrega
- Oštećenje nefrona kao posljedica autoimune bolesti
- Toksično oštećenje bubrega lijekovima ili drogama
- Otežan protok kroz glomerularne arteriole
Postrenalni uzroci su :
- Opstrukcija u urinarnom sustavu povezana sa bubrežnim kamencima, tumorima ili strikaturama
- Tumor urinarnog sustava
- Aplazija uretera ili mjehura
Simptomi ovise o težini zatajenja, brzini nastanka i uzroku u pozadini.
Simptomi mogu biti ne povezani sa samim bubrezima i često se kao prvi znaci pojavljuju simptomi podležeće bolesti, poput vrućice u teškoj infekciji, šok kod srčenog zatajenja i jetrena simptomatologija kod hepatorenalnog sindroma, koji tek prethode bubrežnom zatajenju. Po koži se može pojaviti erythema nodosum, koji je također znak bubrežnog zatajenja.
Hidronefroza može uzrokovati akutno zatajenje bubrega uslijed opstrukcije protoka mokraće. Povrat mokraće u bubrege uzrokuje rastezanje prostora pijelona (bubrežne nakapnice), te izaziva grčevitu bol,u rasponu od blage do izuzetno jake,obično s jedne strane.
Jedan o najčešćih simptoma je smanjenje količine izlučene mokraće, nakon čega se odrede laboratorijski parametri uree i kreatinina.
Tijekom fizikalnog pregleda bubrezi mogu biti palpatorno povećani i osjetljivi te bolni . Suženje glavne bubrežne arterije može stvoriti šum koji se čuje kad se stetoskop postavi na leđa iznad bubrega.
Povećanje volumena mjehura uz nemogućnost mokrenja može se riješiti kateterizacijom mjehura, a ukoliko kateterom ne nađemo urin u mjehuru, opstrukcija se nalazi na razini uretera.
Kod anamneze važno je opisati postojeće bolesti, jer su najčešći uzroci akutnog bubrežnog zatajenja visok arterijski tlak, opstrukcija u mokraćnom sustavu, glomerulonefritisi različitih etiologija, autoimune bolesti poput SLE, prirođene abnormalnosti bubrega, poput policističnih bubrega i dijabetes.
Kako liječimo akutno bubrežno zatajenje?
Liječenje akutnog bubrežnog zatajenja uspješno je u 50% posto ljudi sa renalnim tipom zatajenja i 90% ljudi sa post ili prereanlnim zatajenjem.
Cilj lječenja je uklanjanje podležeće bolesti i povratak bubrežne funkcije na normalu. Unos vode je ograničen i nadoknađuje se samo onoliko tekućine koliko je iz tijela izgubljeno. Težina bolesnika se mjeri svaki dan radi određivanja unosa tekućine. Dobitak na težini iz jednog dana u drugi upućuje na prevelik unos tekućine. Uz glukozu ili visoko koncentrirane ugljikohidrate daju se neke aminokiseline na usta ili intravenski da se održi primjerena razina bjelančevina, koje se kod bubrežnog zatajenja povećano gube. S obzirom da antacidi (lijekovi koji neutraliziraju višak želučane kiseline) koji sadrže aluminij vežu fosfor u crijevima, mogu se dati za sprječavanje previsoke razine fosfora u krvi. Natrijev polistiren sulfonat ponekad se daje oralno ili rektalno za snižavanje visoke razine kalija u krvi.
Zatajenje bubrega može biti tako ozbiljno da je potrebna dijaliza kako bi se spriječilo ozbiljno oštećenje drugih organa i kontrolirali simptomi. Dijaliza se započinje čim je prije moguće nakon postavljanja dijagnoze. Dijaliza se može provoditi samo dok bubrezi obnove svoju funkciju, obično nekoliko dana do nekoliko tjedana. S druge strane, ako su bubrezi teško oštećeni, za oporavak zauvijek može biti potrebna trajna dijaliza,pa čak i transplantacija bubrega.
