Milijuni ljudi koji su gledali film "Kad jaganjci utihnu" redatelja Jonathana Demmea, s Jodie Foster i Anthonyjem Hopkinsom u glavnim ulogama, možda nisu svjesni da je glavni lik, Hannibal Lecter, inspiriran stvarnom osobom.
Čovjek, po kojem je film snimljen, još je uvijek živ, a kao i u mnogim drugim prilikama, stvarnost je i ovdje čudnija od fikcije.
Stvarni Lecter je Robert Maudsley (69), koji se smatra najopasnijim zatvorenikom u Velikoj Britaniji, a jednako kao i protagonist filma, proveo je 43 godine u zatvoru Wakefieldu, izoliran u neprobojnom staklenom kavezu dimenzija 5,5 x 4,5 metara.
Jedino prirodno svjetlo koje Maudsley dobiva je tijekom obaveznih vježbi kada mora izaći van, ali niti tada on ne održava kontakt ni s jednim zatvorenikom, već samo sa šestoricom stražara koji ga čuvaju.
Jedini komad namještaja koji posjeduje u ćeliji su stol i stolica, oba napravljeni od komprimiranog kartona, dok su WC i umivaonik čvrsto pričvršćeni za pod.
Maudsleyev krevet je sačinjen od betonskog kamena, a vrata su čvrsta i otvaraju se unutar kaveza, unutar ćelije. Kavez je okružen debelim prozirnim akrilnim pločama i ima mali otvor na dnu kroz koji mu čuvari dostavljaju obroke.
I sam je bio žrtva zlostavljanja
Rođen je u Toxtethu (Liverpool) u lipnju 1953. godine i svoje rane godine proveo je u katoličkom sirotištu sa svojom trojicom braće.
Naime, njegova majka bila je ovisnica o kokainu, a otac je patio od problema s alkoholom. Njega i njegovu braću roditelji su godinama mučili, a sam Robert prošao bi najgore, jer se često borio za svoju braću, što bi njegova oca razljutilo te bi ga još više kažnjavao.
POGLEDAJTE VIDEO: Neviđeni slučaj Roberta Mausleya: Jedan od najopasnijih serijskih ubojica ostat će u zatvoru do svoje smrti
"Gotovo svaki dan smo bili izloženi zlostavljanju. Gotovo uvijek su nas tukli i slali u našu sobu", objasnio je jednom prilikom, pa nadodao "ono čega se najviše sjećam su batine. Jednom sam bio zaključan u svojoj sobi na šest mjeseci. Moj otac je samo otvorio vrata da me udari. Mislim da je to radio između četiri i šest puta dnevno."
Ispričao je da bi znao biti zatvoren u sobi čak šest mjeseci, a jedini posjet bio je kad bi otac ulazio u sobu da ga istuče. Sa šesnaest godina prebačen je pod starateljstvo u London, tijekom kojeg je počeo koristiti kokain i marihuanu, a kako bi financirao svoju ovisnost o drogama, bavio se prostitucijom.
Nakon nekoliko pokušaja samoubojstva, bio je prisiljen potražiti psihološku pomoć. Liječnicima je priznao da je čuo glasove koji su mu naređivali da ubije svoje roditelje, a također je otvoreno priznao da je tijekom djetinjstva bio i žrtva seksualnog zlostavljanja.
Kasnije je Robert otišao toliko daleko da je rekao: "da sam ubio svoje roditelje 1970. godine, nijedna druga osoba ne bi umrla." Njegove žrtve su bili ubojice i pedofili. Ubijao je isključivo kriminalce, hladnokrvno i brutalno, na način koji do tada nije bio viđen.
Njegov prvi i jedini zločin izvan zatvora dogodio se kad je imao 21 godinu. Tada ga je pedofil po imenu John Farrell kontaktirao radi seksualnih usluga. Farrell mu je pokazao fotografije zlostavljane djece, potičući Maudsleyja na nasilnu reakciju koja ga je dovela do brutalnog ubojstva. Bio je osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu, a zbog ozbiljnih psihičkih problema stručnjaci su preporučili da nikada ne bude pušten na slobodu.
Ovaj zločin doveo ga je u psihijatrijsku bolnicu Broadmoor, gdje je počinio svoj drugi monstruozni zločin. Godine 1977. dogovorio se s drugim zatvorenikom i zajedno su zatvorili Davida Cheesmana, osuđenog za pedofiliju, u njegovu ćeliju, a tijekom devet sati mučenja, doveli su ga do smrti.
Jedan od najokrutnijih zločina i doživotna zatvorska kazna
Ovaj zločin bio je razlog zbog kojeg je prebačen u zatvor Wakefield, mjesto rezervirano za najopasnije zatvorenike u zemlji. No, to ga nije spriječilo da 1978. godine počini još dva ubojstva. Prva žrtva bila je Sally Darwood, osuđen za mučenje vlastite žene. Maudsley ga je pozvao u svoju ćeliju i usmrtio ga nožem.
Kasnije je pozvao još nekoliko zatvorenika da mu se pridruže, ali nitko nije pristao. Stoga je krenuo u lov na drugu žrtvu i uspio je staviti Billa Robertsa, zatvorenog zbog silovanja sedmogodišnje djevojčice, u kut. Maudsley ga je ubio tako da mu je zabio oštru viljušku u uho i mozak.
Iako je bio sa zatvorskim službenicima za vrijeme zločina, nije se nikada službeno dokazalo da je pojeo mozak svoje žrtve, ali od tada će biti poznat kao "kanibal".
Kada je Maudsley bio siguran da je Roberts mrtav, mirno je prišao zatvorskom čuvaru i rekao mu da će ih večeras biti dvoje manje za večerom i upozorio da na sljedeće ubojstvo neće dugo čekati.
Nakon ovih zločina, vlasti su pronašle način da ga spriječe da više ikome naudi i izgradili su izolacijsku ćeliju od neprobojnog stakla u podrumu zatvora. Ćelija je nazvana "stakleni kavez" jer je bila vrlo slična zatvoru u kojem je držan filmski Hannibal Lecter.
Godine 2000. zatražio je skraćenje vremena provedenog u izolaciji, ali je odbijen. Kako bi bolje podnio samoću, također je tražio dopuštenje da igra društvene igre s čuvarima ili da mu daju papagaja, a prijetio je da će, ako mu to ne omoguće, uzeti kapsulu cijanida kako bi okončao svoj život. Svoj 64. rođendan proveo je igrajući videoigru "Call of Duty".
U jednom od svojih intervjua izjavio je: "Ne nadam se više ničemu. Nijedan službenik me ne zanima i brinu se samo da se, kad otvore vrata, što prije vratim u ćeliju. Mislim da bi policajac mogao zastati i malo popričati sa mnom, ali to nikad ne napravi. Ovo je kao da se vraćam u djetinjstvo, u sobu u kojoj sam bio zaključan šest mjeseci i to me proganja.”
POGLEDAJTE VIDEO: Vukovarski branitelji iz HDZ-a i DP-a o Koloni sjećanja: "Nije važno tko će biti prvi, a tko zadnji"
