"Jeste li se ikada osjećali kao da svi oko vas (osim vas) žive ispunjen život? Ne kažem da je to zaista tako - niti da nije - ali ponekad, kad bih pogledala vlastitu bol, imala sam osjećaj kao da nitko drugi ne može imati ni približno takve boli s kojima se mora boriti.

Svakog se dana budim preplašena jer više ne spavam, ili, još gore, užasnuta što konačno nisam umrla. Pet sati nakon što se oglasi alarm napokon skupim dovoljno snage i ustajem iz kreveta, pa odlazim u kupaonicu, možda pojedem nešto, ali nakon toga se vraćam nazad pod svoje plahte i jastuke, koji me, naizgled, čuvaju od demona koji se nalaze u mojoj glavi - koji me okružuju.

Moram napisati pet seminarskih radova do ponedjeljka. Subota je navečer, pa ako sad krenem, možda uspijem završiti čak tri. To je dovoljno dobro, zar ne? Možda mogu malo produljiti rok, za neka dva tri dana? U utorak imam i ispit. "Vjerojatno bih trebala učiti za taj ispit, on mi donosi velik dio ocjene", govorim samoj sebi. "Zašto bi uopće učila za ispit za koji si sigurna da ćeš pasti?", govori mi moja anksioznost.

"Zašto bi se uopće trudila? Ionako nećeš dobro proći. Trebala bi otići na spavanje. Trebala bi skloniti knjige i jednostavno prestati", šapne mi tad moja depresija.

Sklanjam knjige. Zatvaram Word dokument na laptopu. Palim Netflix, nadajući se da će to pomoći ukloniti misli i glasove u mojoj glavi, pa nastavljam gledati neke serije s kojima sam započela prije nekoliko dana. Sati prolaze, a ja se doslovno ne pomičem s mjesta. Nekima se može činiti kako nemam što pametnije za raditi, i kako zapravo tijekom dana ne radim ništa drugo nego se isključivo izležavam. No, zapravo, već kasnim s toliko ispita i radova na fakultetu, ocjene su mi užasne i vjerojatno ću pasti svih sedam kolegija. Počinjem se pitati gdje je sve pošlo po krivu. A zatim se ponovno javljaju glasovi u mojoj glavi.

"Bože, potpuno si beskorisna. Ne možeš naučiti nešto za najjednostavniji ispit... Zašto nisi svo ovo vrijeme provela učeći, a ne se izležavajući u krevetu? Jesi li zaista toliko jadna kao što se činiš?"

I vidite, ja se tako osjećam baš svaki dan. Radim to što radim i mislim to što mislim zato što većinom ne mogu funkcionirati ni na koji drugi način. Jer, u mojoj glavi se nalaze čitave zgrade, odvijaju se borbe mačevima s demonima i sa crnim duhom koji izgleda poput Obscurusa iz filma Čudesne zvijeri i gdje ih naći. U mojoj se glavi odvija nebrojeno mnogo stvari odjednom, a ja ne mogu razaznati što je od toga izmišljeno, a što je stvarno, kako bih se mogla pozabaviti onime što je zaista važno, umjesto da se neprestano koncentriram na plodove vlastite mašte i nešto što očito ne postoji.

Ako se i sami borite sa sličnim problemima, vjerojatno razumijete što vam pokušavam reći. Vjerojatno razumijete da je o tome teško i razmišljati i pisati, zato što se sve to čini nemogućim za opisati na pravilan način. Ponekad se može činiti licemjernim, ponekad izrazito zahtjevnim, ali i mračnim i potpuno nezdravim.

Iako se zaista trudim i radim sve što je u mojoj moći kako bih ostala zdrava - redovito odlazim na preglede i uzimam propisane lijekove - to ne znači da sam nužno bolje. To samo znači da se užasno trudim biti bolje. To ne znači da je moj život jednostavan, niti da sad odjednom mogu napraviti baš sve što poželim - poput toga da malo 'odmorim' nakon predavanja (ako uopće uspijem otići na predavanje).

Nekim se ljudima može činiti da je moj život nevjerojatno lagodan, da sam lijena i da jednostavno ignoriram sav posao koji moram odraditi, a onda se zbog toga zaista i osjećam lijenom. Osjećam se užasno, jer dobivam dojam da se zaista ne trudim dovoljno i da sam razočaranje za sve oko sebe. Žao mi je što sam u ovakvom kaosu. Samo bih voljela da drugi počnu shvaćati da se zaista trudim, i da se s vremenom zaista počinjem osjećati bolje. Nisam 'lijena'."

Izvor: The Mighty