Veoma se često našem suvremenom zapadnjačkom doživljaju svijeta nameće promišljanje kojim se veselje, radost i sreća postavljaju kao obavezno, jedino priznato čuvstveno stanje.
'Oj, budi svoj! Taj svijet ti nije pakō / Ni raj ti nije; rodi trnom, cvijetom...'
Sreća doduše jest poželjna, ali nije jedino što normalan čovjek osjeti u svojem životu – baš kao u ovim Šenoinim stihovima. Naprosto, ne moramo i ne možemo stalno biti maksimalno sretni – tako bi, zapravo, iščezlo to posebno čuvstvo zadovoljstva i ispunjenosti.
Stanja straha, tuge, potištenosti, tjeskobe, ljutnje, stresa i drugih neugoda također su potpuno normalna stanja i čuvstva. Najgore bi bilo bezglavo bježati od njih. Srećom po nas, neka od tih stanja relativno kratko traju – do jedan sat. No svako takvo stanje treba ponajprije prepoznati kao važan znak: očito u situaciji postoji nešto što izaziva ono nepoželjno.
Kada i kako potražiti pomoć za svoje psihičko zdravlje
Svi mi imamo mehanizme, i osobne i u svojoj okolini, kojima to nepoželjno rješavamo. Iskreno rečeno, nije pojedincu uvijek jednostavno prepoznati da mu pomoć treba. Problem postoji ako se osjećam loše, ako nema poboljšanja unutar 10-15 dana, ako se stanje pogoršava, ako se javljaju poteškoće s normalnim odvijanjem mojih svakodnevnih funkcija – od urednog bioritma do obavljanja dnevnih zadataka.
Postoje i razdoblja pojačanog stresa u kojima je očekivan porast problema. Takvo razdoblje može biti ispitni rok na fakultetu ili zaključivanje ocjena u školi, odnosno neko doba u koje treba zadatak izvršiti u roku koji se bliži. Najvažnije je stoga planirati da se unaprijed spriječi nagomilavanje problema u takvim razdobljima. Potom, dobro je u stisci smanjiti očekivanja i redefinirati ciljeve.
Ako ipak ustanovimo problem koji jest produženo neugodno čuvstvo, prva je uputa da sami pokušamo riješiti to nepovoljno stanje i povratiti ravnotežu. Naravno prikladna je i „vanjska“ pomoć. Prvo je mjesto za traženje vanjske pomoći okolina u kojoj pojedinac živi. Obitelj, prijatelji, kolege… Baš kao i mi sami, i ljudi oko nas su društvena bića: prepoznaju kad nekome nije dobro i skloni su pružiti pomoć i potporu.
Ako ni tu poboljšanja nema, potrebno je razgovarati sa stručnjakom. Nažalost, takva su savjetovanja gdjegdje još uvijek stigmatizirana, poglavito za muško: on bi sam trebao biti snažan, jači od svakog problema. A jednostavno – nije. Najveća je snaga u prepoznavanju potrebe za pomoći. Potreba za psihičkom pomoći ne razlikuje se od potrebe za fizičkom pomoći: nešto ne mogu sam ponijeti, nešto ne mogu sam podnijeti.
Nisi sam
Izostanak traženja pomoći u psihičkom stanju iz kojeg sami ne možemo izaći ukorijenjeno je u tradicionalnim normama patrijarhata. Nije samo tradicionalistički odnos prema traženju pomoći uzrok nagomilavanja problema. Problemi nastaju i pri odgovaranju na dileme: jesam li prihvatljiv kakav ili moram dostići neki maksimalni vanjski cilj; jesu li drugi ljudi dobri i pozitivno nastrojeni ili nisu; ima li perspektive u budućnosti ili je malo nade u kvalitetan život? Nažalost, već više od desetljeća većina zapadnjaka na ta pitanja odgovara negativno: svijet je danas opasno mjesto.
U takvim uvjetima očekivano je da češće nastaju tjeskoba (anksiozne smetnje) i potištenost (depresivne smetnje). Takva su stanja, naime, posljedica neispunjivih očekivanja i nedostatka povjerenja u okolinu i budućnost.
A postoje i jednostavni načini prevladavanja tih stanja koje treba naučiti, usvojiti i primjenjivati čim se problem pojavi kako bi se preduhitrili teži oblici nepovoljnih psihičkih stanja. Od kontrole reakcije na frustraciju do prepoznavanja uzroka loših raspoloženja i osjećaja – postoje tehnike kojima si možemo pomoći. To je zapravo snaga kojom pojedinac preuzima odgovornost za kvalitetu vlastitoga života. Kako prehrana i umjereno kretanje služe fizičkom, tako je važno kako hranimo i razgibavamo svoj duh.
Depresija je očekivana posljedica dugotrajne anksioznosti. Ponavljana tjeskoba, trajni nespokoj i bojazan, stvara posvemašnji osjećaj nemoći i bespomoćnosti. U okolnostima pojačanog stresa, učestalih ili neprekidnih stresnih situacija lako je zapasti u takva stanja.
Treba uzeti u obzir da su nekad neka psihička stanja povezana i s fizičkim, biološkim stanjima organizma. Upravo je zato važno – ako izostane povratak u ravnotežu vlastitim zalaganjem i uz potporu okoline – potražiti pomoć stručnjaka. Uravnoteženom psihoterapijom, ili i terapijom medikamentima, pod kontrolom stručnjaka uspješno se mogu rješavati nepovoljna psihička stanja. Kontrolirana terapija lijekovima ne sprečava uredno ostvarenje kvalitetnog života, nego ga pospješuje.
Na nepovoljna stanja doista treba reagirati na vrijeme. Izbjegavanje bavljenja problemom redovito pogoršava problematično stanje. A ako takvo stanje izazove veliku bol, posljedice mogu biti kobne. Samoubojstvo je u svakom slučaju ljudska tragedija. Iza takvog čina uvijek stoji veoma važna pojedinačna ljudska patnja. Stalno je važno isticati da problem, koji se nalazi u podlozi te patnje, nije riješen, samo je za tog pojedinca prekinut. No svi, koji su neposredno ili posredno prisustvovali pojedinoj takvoj smrti ili doznali o njoj posredno, također doživljavaju duboku traumu.
HZJZ navodi da je kod nas smrt od samoubojstva vodeći uzrok smrti od ozljeda kod muškaraca između 20. i 64. godine života. Prema podacima za 2021. godinu od suicida su umrla 454 muškarca, što je 78% od ukupnog broja smrti od suicida te godine.
Brojna istraživanja pokazuju da su muškarci manje skloni od žena potražiti pomoć kod pojave zdravstvenih problema, pa tako i kod pojave psihičke traume. Trauma nastaje kao posljedica djelovanja ili veoma negativnog ili veoma jakog ili dugotrajnog stresa ili šoka koji je u nekom trenutku dio pojedinčeva života. Valja imati na umu da to negativno iskustvo povezano s nastankom traume može biti bilo vlastito iskustvo ili iskustvo preneseno preko nekoga iz naše okoline.
S koljena na koljeno: Djedi jedijahu kisela grožđa, a unucim' zubi trnu
Moguće je da se neprorađeno psihičko opterećenje prenese i s jednog naraštaja na drugi – bilo izravno ili neizravno. Stoga nije neočekivan uzrok tjeskobe (anksioznosti) i potištenosti (depresije) ona trauma koju pojedinac nije sam doživio: uzrok također može biti neobrađena tuđa trauma, trauma predaka. Takva se trauma može prenositi i posredno, na daljnje generacije.
Bilo koji osobni, privatni ili javni teret može biti takva trauma koja ostaje zaustavljena u vremenu kao stalan sukob u pojedinčevom duševnom životu. Dokle god taj sukob traje, on izaziva veća ili manja neprikladna čuvstva (emocije). Budu li jaka, sveudilj iscrpljuju pojedinca u vrtnji unutar istog kola negdašnjeg problema te mu oduzimaju moć da se punim jedrima posveti organizaciji sadašnjosti i neposredne budućnosti.
Tko je prošao kroz ta nepovoljna stanja, a i onaj na kojeg je problem prenesen, može razviti nepovoljna čuvstva, odnose sa sredinom u kojoj živi, obilježja ličnosti, pa čak i spoznajne sposobnosti. Kod osobe na koju je trauma prenesena najčešće se radi o naglašenom poistovjećenju s osobom koja je izravno proživjela traumu, sa žrtvom. Zato ta osoba djelomice sama za sebe ne zna tko je i što je kao pojedinac.
Strah, sram – posebice sram od prethodne i strah od nove traume – opća osjetljivost, izmjenjiva raspoloženja, predviđanja nepovoljnih ishoda, osjećaj nedostatnosti zbog nerazumne potrebe da se nadoknađuje nešto prije neostvareno (kod posredovane traume – očekivanje da treba platiti neki neodređeni dug ili biti dostojna zamjena) pa poremećaji spavanja i noćne more – sve to mogu biti znakovi za uzbunu.
Neobrađena trauma lako proizvodi relativno trajni stres (PTSP – posttraumatski stresni poremećaj) uz koji su povezane tjeskoba (anksioznost) i potištenost (depresija).
Od usta do usta: Šutnja i zlato
Braniti se šutnjom može biti dobar plan pri pravosudnom pretresu. Za duševno zdravlje, šutnja je češće razoran napad nego što je suvisla samoobrana. Obično bude tako zato što se potiskivanje neizraženo izričitom riječju ponajčešće iskaže kojim drugim komunikacijskim sredstvom.
Uz sam jezični sloj (tekst) te govornu (verbalnu) komunikaciju kao najčešći vid neposrednog komuniciranja povezani su i neverbalni vidovi komunikacije: izrazi lica, položaj i pokreti tijela pa i samo vrijeme posvećeno nekom motivu igraju važnu ulogu u priopćajnom procesu i obradi teme.
Zavjera šutnje u bilo kojoj zajednici najsigurniji je prenosilac neobrađene traume. Ne valja zboriti kratko ili nikako jer oboje bude popraćeno uzbuđenim stanjem čiji se iskaz najčešće nastoji suspregnuti. Tako i nervozna naznaka i prešućivanje jesu očitovanje potiskivanja čuvstava i nepovezivanja s njima; neverbalne su poruke pri tome veoma dojmljive i redovito ostavljaju dubok, nepovoljan trag bilo osviješten ili neosviješten.
Stoga je važno o problemima raspravljati i grupno (formalne ili neformalne zajednice i društvo). Napose ne valja zaobilaziti raspravu o snažnim traumama: posredno ili neposredno, u nedavnoj smo prošlosti doživjeli rat i poraće kod sebe i na relativno blizim područjima, lockdown, posljedice prirodnih katastrofa. Mnogi su učinci nedovoljno dobro vođenih javnih sektora također stvorili traumatska iskustva.
Bilo koji oblik osvete ili nastojanja da se izgubljeno podrazumijeva kao nužno nije put za rješavanje traumatskog problema: to je siguran put u produženi prijenos traume što će opterećivati i pojedinca osobno, i zajednice, i društvo. Težine traumatskog sadržaja može ih lišiti tek psihoterapija i psihoterapijsko osvještavanje uz opraštanje i mirenje s problemima iz prošlosti.
Nepovoljno psihičko stanje u meni samom štetno je i za mene i za moju okolinu. Nepovoljno u okolini ili zajednici škodi i njoj i pojedinim njezinim članovima. Briga za duševnu ravnotežu i skrb za mentalnu higijenu nisu znak slaboće, nego snage i želje za dobrobiti postojanja.
Ako razmišljaš o samoubojstvu ili ti je prijatelj/prijateljica rekao/la da ima takve misli, nazovi liniju Hrabrog telefona za djecu na broj 116 111 ili odrasle na broj 01 3793 000 . Možeš se javiti na e- mail.
Kontaktiraj službe za mentalno zdravlje. Sve potrebne podatke možeš pronaći OVDJE.
POGLEDAJTE VIDEO Mentalno zdravlje mladih tema je Unicefove Mliječne staze. Žele educirati 450 nastavnika koji će uočiti problem i gdje nedostaje psihologa
