Kad ustrajemo na određenom ponašanju ili kad ga ponavljamo, često jedni drugima znamo u šali dobaciti da imamo OKP. No, OKP ili punim nazivom opsesivno-kompulzivni poremećaj može narušiti kvalitetu života i uzrokovati značajnu patnju. Karakteriziraju ga opsesivne, neželjene misli, ideje, slike ili impulsi te ponavljajuća ponašanja ili radnje (rituali) koje osoba ima potrebu provoditi prema određenim pravilima, a njihova je svrha smanjiti osjećaj nelagode i tjeskobe.
Strah od zaraze
Kako za Net.hr objašnjava psihijatrica i pročelnica Zavoda za psihoterapiju Klinike za psihijatriju Vrapče doc. dr. sc. Tihana Jendričko, osobe pogođene ovim poremećajem se mogu svrstati u nekoliko skupina.
"Jednu skupinu čine osobe s opsesijama o prljavštini i zarazi, a njihovi se rituali obično odnose na kompulzivno pranje, primjerice ruku, i izbjegavanje predmeta koji bi mogli biti izvor zaraze. Drugu skupinu čine bolesnici s patološkim brojanjem i kompulzivnim provjeravanjem, dok se u trećoj skupini nalaze opsesivni bolesnici bez kompulzija, tj. bez prisilnih radnji. Neki oboljeli gomilaju stvari jer imaju različite strahove vezane za čin bacanja. Kod većine su istovremeno prisutne opsesije i kompulzije", pojašnjava psihijatrica dodajući kako su u podlozi ovog poremećaja često osjećaj srama i potreba za cjelovitošću.
Najčešća podloga ovog poremećaja su nasljeđe tj. genetika, stresni životni događaji ili drugi mentalni poremećaji poput anksioznog poremećaja, depresije, bolesti ovisnosti ili postojanja tikova.
Rituali i provjere
"Posljedica opsesivnih misli obično su ponavljajući rituali kojima osoba pokušava umanjiti tjeskobu, no često osjeća da ih čini pod prisilom pa umjesto da joj bude lakše, rituali počinju kontrolirati nju. Rituali su različiti. Osoba može provjeravati je li zaključala vrata, ugasila štednjak ili drugi kućanski uređaj, može ponavljati riječi ili fraze, brojiti prema nekom njoj poznatom obrascu, dodirivati stvari na određeni način i slično. Usprkos stalnim provjerama, njihova se sumnja ne smanjuje, nego se ponekad i povećava", pojašnjava dr. Jendričko te dodaje kako osobe koje boluju od opsesivno-kompulzivnog poremećaja imaju ponavljajuće uznemirujuće misli, primjerice one koje su zabranjene vjerskim ili moralnim uvjerenjima ili pak one koje sugeriraju da će se njihovim bližnjima nešto loše dogoditi ili da će oni sami uzrokovati štetu, a mogu čak imati i agresivne porive koje, međutim, ne provode u djelo.
Što je bolest?
Mnogi bi se mogli prepoznati u nekima od simptoma, no dr. Jendričko ističe kako je važno razlikovati karakteristike ličnosti, poput pretjerane pedantnosti ili opreza, od ovog poremećaja koji uključuju ozbiljne teškoće u funkcioniraju. Zdravim će osobama neka provjera ili uspostavljanje reda donijeti umirenje, dok oboljelima neće ili će umirenje biti tek kratkotrajno. Naime, osobe koje boluju od OKP-a mogu posvećivati sate ritualima za koje misle da će im donijeti olakšanje.
Istovremeno, oni su svjesni kako su njihovi postupci besmisleni pa često i ne traže pomoć zbog čega se ovaj poremećaj teže i liječi. No, liječenje nije toliko ograničeno kao u prošlosti. Unaprjeđenje mogućnosti liječenja koje uključuju lijekove i specifične oblike psihoterapije sada omogućava puno bolje ishode, ističe liječnica.
Kako su simptomi teško prepoznatljivi te možemo brkati ponašanje izazvano crtama ličnosti i stvarnim opsesijama, dobro je potražiti savjet liječnika ako nas simptomi koji se javljaju brinu ili nas ograničavaju u životu.
Lijekovi i psihoterapija
"Opsesivno-kompulzivni poremećaj se liječi kombinacijom lijekova i psihoterapije jer je taj pristup najučinkovitiji. Od lijekova se preporučuju antidepresivi, prvenstveno selektivni inhibitori pohrane serotonina, no mogu se dodati i drugi lijekovi, ovisno o individualnom odgovoru na liječenje. Kognitivno-bihevioralna terapija jedna je od psihoterapijskih tehnika kojom terapeut osobi posebnim tehnikama pomaže da se izloži situacijama koje izazivaju tjeskobu ili strah, no pritom je uči kako da spriječi uobičajeni odgovor na tu situaciju. Na taj se način osoba uči tolerirati porive te se s vremenom tjeskoba i osjetljivost smanjuju. To dovodi do postupnog navikavanja na situacije koje su ranije bile teško podnošljive. U terapiji će osoba vježbati drugačije ponašanje, a u tome mu mogu pomagati i bliske osobe i terapeut. Kognitivnim pristupom pokušava se promijeniti način 'katastrofičnog razmišljanja' i pretjeran osjećaj odgovornosti", objašnjava dr. Jendričko.
Terapija je važna i kako bi bolesnik stekao uvid u psihološko značenje koje imaju njegovi simptomi jer oni za njega često imaju svrhu. Na taj način može bolje prihvatiti liječenje i u njemu surađivati što može dovesti do značajnog povlačenja simptoma.
