Kada stručnjaci govore o psihičkim bolestima, u koje je uključena i ovisnost, spominju male postotke. Rijetko će broj oboljelih prijeći tek nekoliko postotaka ukupne populacije. U našim glavama, lako je tih par postotaka smjestiti na marginu društva. No kad taj apstraktni broj prenesemo u život, i kad otkrijemo da mali postotak predstavlja stotine tisuća ljudi koji pate, zbog, primjerice, ovisnosti i da su još stotine tisuća bližnjih pogođene njihovom ovisnošću, tada oboljeli prestaju biti statistika. Ili bi barem trebali prestati biti.
U Hrvatskoj je 400.000 ljudi teško ovisno o nekoj psihoaktivnoj supstanciji ili, u novije vrijeme, o videoigrama i internetu. Poznati psihijatar i stručnjak za ovisnosti dr. Ante Bagarić kaže da u najpoznatijoj psihijatrijskoj bolnici u Hrvatskoj - Klinici za psihijatriju Vrapče - u kojoj i sam radi, od svih prijema bolesnika (njih 6000 godišnje), najveći dio (2000) otpada na ovisnosti. Ostalih 4000 donosi se na sve ostale psihijatrijske dijagnoze kojih je nemali broj.
Gubitak dragocjenog vremena
Vidimo li mi te ljude dok nije prekasno? I same obitelji, kaže dr. Bagarić, na počeku negiraju problem, pred njim zatvaraju oči, i ne mogu prihvatiti ovisnost u svojoj obitelji čime gube dragocjeno vrijeme za početak tretmana. Ta činjenica postaje još više zabrinjavajuća ako se uzme u obzir da obitelj sazna za konzumiranje droga svojih članova tek, u prosjeku, dvije godine od prvog uzimanja. A te su bolesti progresivne, postaju sve teže i uništavaju psihičko, fizičko i društveno funkcioniranje ovisnika.
Mladi najčešće počinju s konzumiranjem marihuane kao prve droge, pa iako ona nije pretjerano opasna, vrlo često je ona prvi korak ka težoj drogi – heroinu. Heroin uzrokuje najprije osjećaj sreće i ushićenja, a potom osjećaj ugode i usporenost. Osobe koje su ga konzumirale mogu hodati sporo, imati usporeno mišljenje, a svakako im se usporava rad srca i disanje. Koža im može biti topla i crvena, zjenice sužene i kapci spušteni, udovi se mogu osjećati teškima te se mogu doimati omamljeni i uspavani. Dugoročna upotreba dovodi do bolesti pluća, srca i jetre te mentalnih bolesti, iako mnogi upravo počinju koristiti heroin kako bi suzbili anksioznost. Predoziranje može izazvati prestanak disanja i smrt.
Simptomi uzimanja kokaina
Kokain je na drugom mjestu po težini ovisnosti. Ova će droga vrlo brzo izazvati osjećaj euforije i ushićenosti. Osobe koje su ga konzumirale mogu postati osjetljive na dodir i svjetlo, a postaju jako pričljive i alertne. Puls će im se ubrzati, zjenice proširiti. Budući da imaju osjećaj povećane mentalne i fizičke sposobnosti lako će se „navući“ na redovito uzimanje. Nakon što djelovanje kokaina popusti, nastupa nemir i iritabilnost. S dugoročnim uzimanjem, osobe mogu postati paranoidne, nepredvidljivog pa i agresivnog ponašanja, imati promjene raspoloženja ili se čudno ponašati. I kod ove droge, intoksikacija može izazvati smrt.
"Droga je najteža ovisnost, između ostalog i zato što ona često zahvaća vrlo mlade ljude čija se ličnost do kraja nije stigla razviti. Oni svoj self nisu stigli 'napuniti' iskustvima, koja bi im pomogla nositi se sa izazovima. Tada za njih postoji samo sredstvo ovisnosti. Zbog toga nastaju teška oštećenja", rekao je dr. Bagarić za Net.hr.
Nezaustavljiva žudnja
Dodaje kako ovisne osobe imaju duboke strukturne promjene u ličnosti koje ih čine podložnima ovisnostima. One potpomažu razvoj žudnje za drogom koja je nezaustavljiva i zbog je su spremni kršiti sve norme kako bi tu žudnju zadovoljili.
"Često me pitaju zašto ovisnost o hrani, seksu, šopingu, pa i duhanu ne smatram pravim ovisnostima. Zato što osoba koja potroši previše novca u kupnji ili pojede previše nikada neće opljačkati banku, krasti, prodavati sve što se prodati može da bi zadovoljila svoju žudnju. Ove takozvane ovisnosti ne izazivaju takve promjene u ličnosti i u moralnom kodu, neće nagnati osobu da prijeđe sve prepreke kako bi zadovoljila potrebu", ističe psihijatar dodajući kako je žudnja izazvana ovisnošću u prvoj godini je snažna, nepredvidiva, nelinearna, a ono što je potiče je visoko individualizirano. U tretmanu ovisnosti terapijski tim uči ovisnike kako kontrolirati te trigere.
Iako se žudnje ovisnici srame, kaže dr. Bagarić, treba im pomoći da shvate da je u ovisnostima ona uobičajena i u početku nesavladiva.
Rad s ovisnicima
"Treba osvijestiti da je žudnja normalna. Ovisnici smatraju da su slabići zato što je imaju, ali ona je obavezna, nema ovisnosti bez žudnje. Sram samo pomaže da pokleknete. Cilj nije biti bez žudnje, nego je prepoznati", objašnjava Bagarić. No to često nije lako jer droga upravo služi kako bi proizvela osjećaj grandioznosti ili superiornosti, ili kako bi smanjila sram, anksioznost i osjećaj napuštenosti, a tog učinka se nitko ne želi odreći.
"Žudnja jednog čovjeka je infektivna, ona se širi, zato nije dobro da se ovisnici druže, provode vrijeme zajedno. Ne valja ni razgovarati o drogi, kockanju jer će potaknuti druge na uzimanje. Imati viška novca potiče žudnju, zato stabilni članovi obitelji trebaju kontrolirati novac. Ovisnicima preporučujemo da nađu posao, bar na nekoliko sati. Već i briga o nekome, čišćenje i drugi jednostavni poslovi smanjuju žudnju kao i kretanje pa se treba baviti sportom. Iskustva pokazuju da pomažu i tehnike meditacije i relaksacije", opisuje dr. Bagarić.
Obiteljska dinamika
U liječenju je jako važno sagledati obiteljsku dinamiku jer ovisnost može proistjecati iz obiteljskih odnosa ili je članovi obitelji mogu podržavati. Svako liječenje je visoko individualizirano pa je takva i obiteljska uloga. Neke ovisnike treba vratiti u obitelj, spojiti ih s drugim članovima, dok drugima, koji dolaze iz destruktivnih obitelji, treba pomoći da se zauvijek odmaknu i pronađu svoj put. No, svaki ovisnik ima potrebu za bliskim odnosom, kojega se ujedno i boji. Zato je ponekad u toj ulozi umjesto obitelji, terapijski tim.
"Bez ulaganja u vlastitu promjenu, obitelj ovisniku otežava i život i liječenje. S druge strane, ovisnik često zlostavlja druge članove obitelji. Stoga je uključivanje obitelji u terapiju radi ukupne promjene ponašanja i obrazaca ponekad presudna", zaključuje dr. Bagarić i optimistično poručuje da ne treba gubiti nadu jer je ovisnost izlječiva bolest i ostane li se dovoljno dugo u tretmanu, svaki ovisnik ima potencijal postići potpuni oporavak.
