Rak je četvrti najčešći uzrok bolovanja. U gotovo 20 godina, najviše slučajeva bolovanja s posla zbog karcinoma bilo je 2019. godine, kada ih je bilo 13.615. Kada se pacijenti nakon duljeg bolovanja vrate na posao, nailaze na probleme. Prepušteni su sami sebi, nema komunikacije, ne znaju kome se obratiti, piše 24ur.com.
POGLEDAJTE VIDEO: Znanstvenici tvrde: Otisak prsta može otkriti rak dojke i to pomoću znoja! Hoće li u potpunosti zamijeniti mamografiju?
Klara Čampa imala je 29 godina kada je otišla na trogodišnje bolovanje zbog teške bolesti - raka dojke. Privikavanje na posao bilo je, kaže, jako naporno, jer biti na bolovanju tri godine nije isto što i biti odsutan mjesec ili dva. Obuzeo ju je strah.
"Kako će moj mozak funkcionirati, kako ću uopće obraditi toliko informacija koje ću dobiti nakon toliko vremena. Dva tjedna sam bila često bolesna, imala sam glavobolju, bila sam bez energije, umorna. Tijelo mi je bilo u šoku jer sam živjela u svom balonu tri godine. Bilo je naporno i još uvijek nisam na 100 postotnom kapacitetu. Vidi se razlika", kazala je Klara trenutno i dalje radi četiri sata dnevno.
Žene koje boluju od raka dojke ili reproduktivnog karcinoma suočavaju se s dosta izazova kada se vrate na posao, upozorila je Darja Molan, koordinatorica projekata i programa u udruzi Europa Donna. Bolovanje im obično traje godinu, dvije, ponekad i više.
"Preko noći su suočene s time da se moraju vratiti na posao. Do tog trenutka nosile su se samo sa svojom bolešću, sa strahom, s činjenicom da bi se ona mogla ponoviti. Nisu razmišljale o tome što će biti kad se budu vratile na posao, niti s njima nitko o tome razgovara. Kad stigne poziv liječnika da je bolovanje završilo, nađu se u problemu", istaknula je Darja.
Broj oboljelih porastao 2022.
Kod oboljelih od raka riječ je o dugotrajnom bolovanju. Neoplazma ili rak je četvrti najčešći uzrok bolovanja, pokazuju podaci slovenskog Nacionalnog instituta za javno zdravlje (NIJZ). Ana Vodičar iz Zavoda za zdravstveno osiguranje dodala je da su psihički problemi od prošle godine po broju dana bolovanja prestigli onkološke bolesti.
Nekad su onkološke bolesti bile treća vrsta bolesti po broju dana bolovanja, dodala je Ana. "Što se tiče pacijenata oboljelih od raka, medicinski napredak ovdje je izvanredan i pomaže bržem ozdravljenju i bržem povratku na posao."
Klara Čampa imala je 29 godina kada je otišla na trogodišnje bolovanje zbog teške bolesti - raka dojke. Foto: Ilustracija
U gotovo 20 godina, najviše slučajeva bolovanja zbog karcinoma bilo je 2019. godine, kada ih je bilo 13.615. Tijekom epidemije Covida-19 (2020. i 2021.) broj oboljelih se smanjivao, ali je 2022. godine ponovno počeo rasti.
Klara Čampa razočarana je sustavom. "Kada je pacijentica na liječenju, ona ima 300 posto potpore, ali kad smo prisiljene vratiti se na radno mjesto, to malo nedostaje. Imam osjećaj da sam sama u tome", rekla je.
Klara je za mogućnost postupnog povratka saznala preko Europa Donne, slovenskog društva za borbu protiv raka dojke. "Nisam znala da postoji ta mogućnost. Mislila sam da ću odmah pri povratku na posao morati raditi osam sati. To su neke stvari koje bi trebalo srediti i pacijentica bi trebala znati kakva je procedura kada se vrati na posao. Možda u mom slučaju nije bilo tako, ali nisam dobila nikakvu informaciju", istaknula je.
Brojni nedostaci u sustavu
Međutim, liječenje može imati posljedice kasnije. "Može doći do limfedema (ili otoka), problema s pamćenjem, kognitivnih poremećaja. Ako im se uklone dojke, teško će raditi u proizvodnji s dizanjem tereta", upozorila je Darja Molan. A onda radno mjesto treba prilagoditi, da bi se to dogodilo mora se pokrenuti postupak na Zavodu za mirovinsko osiguranje.
Ovdje, međutim, postoje nedostaci, rekla je Molan. "Ako pogledamo dobar primjer prakse – ženi će liječnik predložiti ili će je uputiti na postupni povratak, a za to vrijeme će teći postupak na Zavodu za mirovinsko i invalidsko osiguranje Slovenije (ZPIZ), prilagodit će joj se radno mjesto, radit će kraće ili ako ne može obavljati svoj posao, na ZPIZ-u će joj se omogućiti dodatno obrazovanje.
Klara Čampa razočarana je sustavom. "Kada je pacijentica na liječenju, ona ima 300 posto potpore, ali kad smo prisiljene vratiti se na radno mjesto, to malo nedostaje. Imam osjećaj da sam sama u tome", rekla je. Foto: Ilustracija
Ali u praksi nije uvijek tako, nedostatak je uglavnom u komunikaciji. Ženama se ne govori hoće li i dalje imati posao unatoč njenim ograničenjima. Nitko im ne objasni da ih poslodavac može otpustiti ako ne nađe odgovarajući posao za njih, objasnila je Molan.
"Međutim, poslodavac ne smije pitati radnika za njegovu dijagnozu. Tu bi bila potrebna veća uloga liječnika medicine rada. Kad se pacijent vrati, oni su ti koji imaju uvid i znaju kakva ograničenja poslodavac može očekivati od radnika koji se vraća", rekla je Molan te objasnila da bi poslodavci trebali biti bolje informirani da su radnici sa statusom invalida jeftinija radna snaga, jer se njihovim zapošljavanjem ostvaruju određene pogodnosti.
Klara Čampa nije trebala prilagodbu na radno mjesto, jer radi uredske poslove i nema nikakvih zdravstvenih ograničenja. Ali mnogi pacijenti s rakom su u teškoj nevolji nakon povratka. "Ne mogu zamisliti kako je ako netko radi u trgovini i ima fizičku smetnju. Pacijenti uglavnom više ne smiju dizati teške stvari, ne smiju imati ponavljajuće pokrete. Sve su to situacije u kojima ne znaju što napraviti ako nema komunikacije. Ovdje još ima puno prostora za napredak", kazala je Molan.
Treba razgovarati s pacijentima dok su na bolovanju
"Sustav nije jednostavan. Toliko raznih uvjeta – naknada za tjelesno oštećenje, za invalidninu, obračunato radno vrijeme, fiktivno radno vrijeme, toliko procedura, obrazaca… Ako vam nema tko objasniti, pa ni liječnik, bit će vam izrazito teško proći kroz ovaj sustav i procedure", dodala je.
Molan je istaknula da bi liječnik medicine rada, Zavod za zdravstveno osiguranje Slovenije (ZZZS) i ZPIZ trebali surađivati kako bi se ti postupci olakšali. Treba razgovarati s pacijentima o povratku dok je on na bolovanju. U sadašnjem sustavu ima negativnih situacija, kazala je.
Žene koje boluju od raka dojke ili reproduktivnog karcinoma suočavaju se s dosta izazova kada se vrate na posao.
"ZZZS ne produži bolovanje, radnik se mora vratiti, poslodavac ne može pronaći odgovarajući posao, liječnik medicine rada postavlja ograničenja i što se događa? Poslodavac može staviti radnika na čekanje i ima 80 posto tereta. Postupci dok liječnik ne preda obrazac ZPIZ-u mogu trajati i do šest mjeseci i morate čekati - na bolovanju ili čekanju na posao. ZPIZ ima četiri mjeseca da provede cijeli proces, da dobije dokumentaciju, a tu su još dva koraka, što dodatno odugovlači stvar. Toliko je riječ o opterećenju oboljelih, a i to se događa zbog nepravilnosti u sustavu. S ranom rehabilitacijom treba krenuti ranije, još tijekom bolovanja", dodala je Molan.
Velik udio pacijenata u Centru za profesionalnu rehabilitaciju koji djeluje u sklopu Univerzitetskog rehabilitacijskog instituta Republike Slovenije (URI Soča) čine onkološki pacijenti. Pogotovo u posljednje tri godine broj ročišta je u porastu. Broj oboljelih raste i zbog suradnje s Onkološkim institutom jer su pacijenti sve svjesniji.
"Specifičnost njih je što mnoge od njih liječimo ambulantno. Ne trebaju detaljniju procjenu stanja i mi smo ti koji olakšavamo povratak na posao ili reguliranje prava", rekao je Marko Sremec, specijalist medicine rada, prometa i sporta iz Centra za profesionalnu rehabilitaciju. Provode cjelovitu izvanbolničku i bolničku rehabilitaciju odraslih i djece s oštećenjima leđne moždine, nakon moždanog udara, multiple skleroze, amputacija…
Neke žene ne mogu dobiti kategoriju invalidnosti
Jedini je to centar u Sloveniji koji se bavi profesionalnom rehabilitacijom pacijenata, pa imaju veliku navalu. Oni pomažu pacijentima ne samo da se vrate na posao, već i da održe radnu sposobnost. Pristup uslugama moguće je ostvariti uz uputnicu liječnika. Klara Čampa nije uspjela doći na red u Centru, gdje se godišnje liječi oko 1000 ljudi. "No potrebe u Sloveniji su puno veće", objasnio je Sremec, "S obzirom na to da imamo preko 800.000 radnika, a na bolovanju je uvijek oko 10.000 ljudi godišnje".
"Nakon teškog liječenja raka, ženama bi trebale dvije godine ili više da se u potpunosti vrate na radno mjesto, ali si to ne mogu priuštiti", upozorila je Molano.
"Naknade za nepuno radno vrijeme ili ako odu u invalidsku mirovinu su niske. Ima i žena koje imaju djecu, koje imaju velike troškove. To je začarani krug. Te žene će moći raditi godinu dana ili dvije, ali njihova tijela neće izdržati dulje", kazala je. Prosječna mjesečna invalidska mirovina lani u studenom iznosila je 707,80 eura neto (bez razmjernih dijelova mirovina i djelomičnih mirovina).
Oni koji su se razboljeli prije prvog zaposlenja, nemaju šanse dobiti kategoriju invalidnosti da bi ostvarili pravo na invalidninu, jer sve ide iz mirovinskog osiguranja. "Žena od 26 godina koja je imala obostranu mastektomiju i radila preko studentskog posla neće imati pravo na invalidninu za tjelesno oštećenje. Druga žena koja se zaposlila s recimo 20 godina imat će pravo na 40, 50 eura do kraja života mjesečno. Jednako je i s kategorijom invaliditeta, dodala je Molan.
One koje do sada nisu bile zaposlene, prvo se moraju zaposliti, a tek onda će moći aplicirati za prilagođeno radno mjesto na određenom poslu. No, u startu neće moći ostvariti svoja prava jer su se premlade razboljele, piše 24ur.com.
