Nakon sramotnog prvog pokušaja, "rebootala" sam se i krenula. Korak po korak. Trening po trening. Kombinacija trčanje – hodanje, i tako cijeli krug po šumi bez mjerenja vremena i kilometara, pokazala se dobitnom. Jednostavno sam se prepustila i opustila.
Subotnje je jutro i pada kiša. Kada u Maksimiru pada kiša uvijek je nekako malo nelagodno, posebice na kraju zime. Izmiješaju se mirisi starog, trulog lišća i vlage, bude hladnije nego li je uistinu i tada samo rijetki ondje trče. Prije gotovo da ne bih blizu šume kada je takvo vrijeme. A one koji bi trčali smatrala bih čudacima. I uvijek se pitala kakvi su ti trkači zapravo sekta. Zašto nikoga ne gledaju dok trče; čak sam vjerovala da se prave važni. Sada shvaćam.
Kad trčiš, zapravo, odlaziš u svoj svijet, prazniš misli, čeličiš volju i grabiš energiju. Sa svakim prijeđenim kilometrom, sa svakim treningom na koji odeš i kad ti se ne da, kad si frustriran, ljutit, kad pada kiša ili bi radije jednostavno ležao i ne radio ništa...
DNEVNIK TRČANJA NETOVE DIREKTORICE (3. DIO): ‘Jedna stvar prije početka je apsolutno obavezna…’
Nakon mjesec dana upala sam u status "volim trčanje i beskrajno sam sretna zbog toga". Nakon sramotnog prvog pokušaja, "rebootala" sam se i krenula. Korak po korak. Trening po trening. Kombinacija trčanje - hodanje i tako cijeli krug po šumi bez mjerenja vremena i kilometara, pokazala se dobitnom. Jednostavno sam se prepustila i opustila. Samo sam čvrsto odlučila trčati tri puta tjedno i točka. Trčala sam onako sebi za gušt, čak i bez glazbe.
Na razne neugodne situacije počela sam reagirati tako da obujem tenisice i trčim. Dođem kući, spremim se i trčim. Nije uopće važno je li kilometar, dva ili pet u pitanju, važno je otrčati sve loše. Nakon svakog treninga osjećala sam se sve bolje. Sigurnije. Na svom terenu. Niti jednog trenutka se nisam zapitala zašto trčim, što mi to treba, mogla bih nešto drugo. A kad je tako, onda je sasvim sigurno dobro. I upravo to je kod trčanja najbolje. Što pobjeđuješ metre, potom kilometre, bolne mišiće, loše vrijeme, a onda i samog sebe. A to je uvijek najteže.
Padala je, dakle, kiša i bilo prilično hladno. Subotnje jutro koje bih inače rasporedila na male kućne stvari, možda nešto dulje spavanje. No sada to više nije slučaj. Navukla sam kabanicu i krenula. Ni mrmljanje "pa ti si stvarno poludjela, razboljet ćeš se", nije me nagnalo da odustanem. "Tu sam za pola sata", rekla sam i otrčala. Gotovo prazna šuma i ja. Meni najdražom stazom, od ulaska u šumu kod rampe do Šumarskog fakuleteta ima otprilike 2,5 kilometra.
Trčala sam bez prekida, unatoč kiši, iako sam bila blatnjava, iako se klizalo, a bio je neki gotovo sablasni polumrak. Trčala sam i praznila misli od svega negativnog i grabeći naprijed znala sam kako grabim protiv same sebe kojoj se inače ne da, nema vremena, hladno joj je, naporno, zagušljivo... Kad trčite s tim osjećajem, onda znate da ste pobijedili sebe, ali i onu lijenčinu u sebi koja neprestano pronalazi izgovore zašto nešto ne poduzima. Otrčala sam, dakle, ukupno pet kilometara, bez nekog posebnog napora. Da, trčim... I beskrajno sam sretna zbog toga.
