PRIPREMA, POZOR

DNEVNIK TRČANJA NETOVE DIREKTORICE: ‘Krenula sam u rat s bolnim leđima i zapuštenom formom, evo što mi se dogodilo u Maksimiru’

Meni se trčanje nametnulo, zapravo je ono odabralo mene. Ne zato što je trenutačno ultrapopularno i što svi trče, već zato što je jednostavno, lako izvedivo, neopterećujuće i dostupno. A i sjećam ga se iz školskih dana…

Stvarno ne stignem ići na fitness. Ni u teretanu. Ni na jogu. Ni na pilates. Nikako. Nakon posla nemam vremena. Ne stignem. Žurim kuhati sutrašnji ručak ili današnju večeru. Ili žurim na njihove informacije, priredbe, satove engleskog, glume, rukometa… Osim toga, imam vrt koji je u okolici Zagreba. Zato stvarno nemam vremena za vježbanje. A i ne volim zagušljive prostore u kojima se vježba. Ne volim niti da mi netko nameće tempo ili tjera na ritam koji mi ne odgovara.

‘Odustala sam od fitnessa na koji me upisala prijateljica’

Ne volim niti buku oko sebe niti druženje dok vježbam. To me čini nervoznom. I onda odustanem. Zbog toga sam, primjerice, odustala od fitnessa na koji me upisala prijateljica. Ideja je bila da nas dvije počnemo redovito trenirati. Ideja je bila barem dva puta tjedno. Shvatile smo, naime, da nam je forma nikakva i da se moramo pokrenuti. Da nas bole leđa i da se ozbiljno zadišemo nakon pete stepenice… A i mišići su se nekako opustili. A i 40 + je na leđima.

Stoga je ona za nas obje izabrala fitness. U nekom vrlo popularnom centru. Neki vrlo napredan trening. Upale smo u neku vrlo nabrijanu grupu od 10-ak žena koje su uz, za mene preglasnu glazbu, vježbale sto na sat. Skakutale, pratile ritam, bile nasmiješene, bez kapi znoja, u savršeno modernim i uskim tajicama. Rekla bih čak da su bile i našminkane. Mi smo stajale u zadnjem redu i pokušavale.

Nismo uspjele. Nikako. U glavi sam odustala nakon 15 minuta, formalno nakon prvog sata. Nije to bilo za mene….Bilo je presmiješno gledati u ogledalu kako sve pokrete radim pogrešno. Dok ostale cure nasmiješene i našminkane trenericu prate poput sjene….

‘Ovaj sam put odlučila odabrati nešto od čega neću odustati’

“Opet ćeš NEŠTO trenirati”, ironično je mrmljao moj 17-godišnji sin dok sam za jednom večerom potkraj zime elaborirala kako jednostavno moram vježbati, naći vremena za sebe jer, eto, želim biti u formi. “Daj si nađi fokus”, komentirao je moj prepametni tinejdžer vraćajući mi poput bumeranga moju omiljenu frazu koju sam mu upućivala svaki put kada je mijenjao svoju sportsku aktivnost.

A koliko je to frekventno znalo biti dovoljno govori činjenica da u garaži, između ostalog, imamo gotovo nekorištenu opremu za hokej na betonu!!! Trenirao ga je tri tjedna, a onda se prebacio na jiu jitsu. Okej, on barem trenira redovito. A ja sam odustala nakon 15 minuta….Često niti ne odem na prvi trening koji mi se, kao, učinio baš super dok sam se iz udobnosti fotelje prijavljivala na probni trening. Nisam stigla, opravdavala bih se. Ovaj sam put odlučila odabrati nešto od čega neću odustati. Nova sezona – nova ja. Odlučna trenirati redovito. Naći vremena i biti dosljedna! Naći nešto:

  1. dovoljno blizu kuće da nije predaleko za odustajanje
  2. na otvorenom jer mrzim zatvorene i zagušljive prostore
  3. što mi daje slobodu jer mrzim kad mi netko nameće tempo
  4. čime ću pokrenuti sve mišiće kako bih se vratila u formu i riješila se bolova u leđima
  5. gdje me nitko neće gledati u ogledalu kako lovim ritam :)

‘Meni se trčanje nametnulo, zapravo ono je odabralo mene’

Kao i u mnogočemu ostalom u životu, najvažnije je bilo odrediti cilj – ono što zapravo želim. Kad sam, dakle, utvrdila što želim, našla sam i rješenje, a to je bilo TRČANJE. Spasonosno u svojoj jednostavnosti, dostupnosti, izboru i ritmu. Sve je na MENI. Samo meni. “Hej, pa ti ne možeš uloviti ritam super naprednog fitnessa, ali znaš trčati. Imaš čak neke medalje sa školskih maratona. Mišići pamte, a i mozak – znači možeš opet trčati”, obrazlagala sam samoj sebi odluku kako u rat s bolnim leđima, učmalim mišićima i zapuštenom formom ovog proljeća krećem trčanjem.

Meni se trčanje nametnulo, zapravo ono je odabralo mene. Ne zato što je trenutačno trčanje ultrapopularno, već zato što je trčanje jednostavno, lako izvedivo, neopterećujuće, dostupno…. Posebice meni koja živim uz maksimirsku šumu, volim vježbati sama, a i nekada sam davno trčala i bila prilično dobra u tome. Dakle, počinjem trčati. Radim plan, kratak, u nekoliko crta, kupujem tenisice (provedbu svake dobre ideje najbolje je započeti šopingom) i krećem.

Povratak na Net.hr