"Zeydn je bila stara svega tri tjedna kad sam prvi put primijetila da s njom nešto nije u redu. Ona mi je peto dijete, stoga sam u tom razdoblju već znala kako bi se mala djeca trebala razvijati. Ali, kad god bih je podigla, nešto jednostavno nije štimalo. Kad bih stavila ruku na njezina leđa, mogla sam osjetiti kako joj rebra pucaju i škripe. Nije izgledala kao da joj to smeta, ali me svejedno mučilo zašto se to događa. Stoga sam je odvela našem tadašnjem liječniku, koji mi je rekao: "Ma ne brinite se, ona se samo navikava na život izvan maternice. Savršena je. Nastavite raditi što ste radili i do sada."
Šest tjedana kasnije - 24. veljače 2015. godine, da budem preciznija - bilo je očito da je nešto muči. Uznemirila bi se svaki put kad bismo joj dodirnuli desnu ruku, pa sam je, kao što bi to učinio i svaki drugi savjestan roditelj, odvela liječniku. Naš je pedijatar taj dan bio zauzet, pa nas je preuzeo njegov kolega i poslao na rendgen. Isti taj liječnik zaustavio me na hodniku nekoliko minuta nakon što smo završili. Rekao mi je da je naručio pogrešnu snimku te da se moram zajedno s njim vratiti dolje.
Taj mi put nisu dopustili da uđem u sobu u kojoj je bila moja kći niti da budem s njom - natjerali su me da čekam u hodniku. Pomislila sam: "Pa ovo je zaista čudno." Nakon vremena koje sam provela ondje, a koje se činilo poput vječnosti, liječnik je napokon otvorio vrata. Rekao mi je: "Želim vam reći da smo kod vaše kćeri pronašli frakture rebara na tri mjesta, kao i frakturu desne ruke. Već sam pozvao policiju i socijalnu službu. Upravo su na putu."
Na televiziji sam vidjela priče dviju obitelji koje su bile u identičnoj situaciji kao i ja i moj suprug. Potražila sam ih na Facebooku
Iste te večeri, mojih su petero djece odveli iz našeg doma i smjestili ih u udomiteljske obitelji. Bili smo razdvojeni sljedećih deset mjeseci.
Zeydn je moje prvo biološko dijete koje sam dobila sa svojim suprugom Anthonyjem. Imam još četvero djece - Zacharyja, Zoey, Zender i Zaviera - oni su djeca iz prošle veze. S obzirom na to da dosad nisam imala povijest zlostavljanja ili zanemarivanja djece, socijalna je služba pretpostavila da je upravo Anthony zlostavljač te da sam ja cijelo vrijeme znala za to. Nije im bilo bitno što je moj suprug, koji inače aktivno radi u vojsci, bio odsutan u trenutku kad su se navodno dogodile frakture na Zeydninu tijelu.
Nedavno smo se preselili u novu kuću, koja je napokon bila dovoljno velika za sve nas, a ta je tišina koja je u njoj sada vladala bila potpuno zaglušujuća. Imala sam osjećaj da sam zaleđena. Samo sam ponavljala: "Kako se ovo moglo dogoditi?" A onda je jedne večeri u ožujku moj mobitel potpuno poludio od silnih poruka i Facebook notifikacija koje su počele stizati. Ljudi su mi pisali: "Tvoja je priča upravo na 20/20. Okreni odmah na 20/20." U epizodi su bile dvije obitelji, Cynthia i Brandon Ross te Andrew i Bria Huber, koji su imali situaciju identičnu mojoj. Cynthia je svog dvomjesečnog sinčića Rydera odvela liječniku zbog oteklog gležnja, a kad je liječnik otkrio da maleni ima nekoliko fraktura po cijelom tijelu, on i njegova sestra odvedeni su od roditelja te su ih smjestili kod bake i djeda. Briaina kći Kenley također je odvedena iz obiteljskog doma kad su joj bila svega tri mjeseca - nakon što je Andrew malenu odveo na Hitnu jer je tijekom prematanja pelena čuo kako joj kukovi neobično i snažno pucketaju. I jedno i drugo dijete, kao što se kasnije pokazalo, bolovalo je od poremećaja zbog kojeg su im kosti postajale iznimno lomljive. Ryderu su kasnije dijagnosticirali metaboličku bolest kostiju te Ehlers-Danlosov sindrom, genetski poremećaj vezivnoga tkiva. Kenley je, pak, također bolovala od Ehlers-Danlosovog sindroma i ozbiljnog nedostatka vitamina D.
Briau sam potražila na Facebooku te je kontaktirala, a ona me zatim spojila i sa Cynthijom. Uz njihovu sam pomoć i smjernice započela s vlastitim istraživanjem. Otkrila sam da standardni postupak, kad se kod malog djeteta otkriju ovako ozbiljni lomovi i ozljede, izgleda tako da se prvo napravi testiranje stanja hormona paratireoidne žlijezde te količina vitamina D, kako bi se isključila mogućnost rahitisa. Liječnicima je trebalo gotovo sedam tjedana prije nego su Zeydn napokon podvrgnuli testiranju. Nakon što su obavili testiranje, utvrdili su kako joj je razina paratiroidnog hormona povišena, a da vitamin D gotovo uopće nije pronađen, što je definitivno upućivalo na ozbiljan rahitis. Zatim sam i sama otišla na testiranje te otkrila da i meni ozbiljno nedostaje vitamina D, baš kao što je bio slučaj i kod nje.
Iz socijalne su nas službe uvjeravali da bismo jednostavno trebali priznati da smo mi ozlijedili Zeydn, jer nam inače neće dati da je viđamo
Tijekom cijele naše borbe, socijalna nas je služba pritiskala i govorila nam da bismo jednostavno trebali priznati da smo mi ozlijedili Zeydn. Također su nam rekli da im neće biti ugodno dati nam pravo na to da je viđamo, ako jednostavno ne priznamo da smo joj mi slomili kosti. Čak mi je i jedna moja bivša prijateljica rekla da bi bilo najbolje da jednostavno sve priznamo, kako bismo zatim mogli pokrenuti proces kojim ćemo vratiti svoje klince. Ali ja niti u jednom trenutku nisam ni pomislila na to da nas lažno optužim, a nisam to dopustila ni svom suprugu. Nikad ne bih mogla reći da sam napravila nešto za što sam svim srcem sigurna da nije tako...
Kad je napokon došlo vrijeme za naše svjedočenje na sudu, tri mjeseca nakon što su nam oduzeli naše klince, osjećali smo se dosta samouvjereno oko cijele situacije. Napravili smo sve što je u našoj moći. Imali smo dokaze da je pucanje kostiju naše kćerkice uzrokovano njezinom bolešću, a nije nastalo zbog našeg zanemarivanja. No, nekima od naših medicinskih stručnjaka nije bilo dopušteno svjedočenje, a bez njihovih dokaza, iskreno, i nismo baš imali neke šanse.
No, ipak je postojao tračak nade: Sud nam je dao dopuštenje da otputujemo specijalistu u Boston. Otputovali smo stoga s našom kćerkicom - i dvoje socijalnih radnika, čije smo putovanje, hranu i smještaj mi morali platiti - iz našeg doma u Missouriju prema East Coastu. Ondje smo se susreli s liječnikom Michaelom Holickom, specijalistom za manjak vitamina D iz Medicinskog centra na Sveučilištu u Bostonu. Liječnik je Zeydn odmah dijagnosticirao rahitis i Ehlers-Danlosov sindrom, isti onaj od kojeg boluje i Ryder, a koji uzrokuje hipermobilnost zglobova. Anthonyju i meni također su dijagnosticirali isti genetski poremećaj. A kad bolujete od Ehlers-Danlosova sindroma, možete se savijati i micati na načine na koje se ne mogu pomicati zdrave osobe. No, kad su vam uz to još i kosti lomljive poput Zeydnih, rezultati mogu biti katastrofalni.
Imali smo drugo mišljenje uglednog stručnjaka iz kojeg je bilo jasno da je naša kći ozbiljno bolesna, ali ni to nam nije previše pomoglo
Eto, imali smo i drugo mišljenje jednog od vodećih svjetskih stručnjaka za ovo pitanje, ni više ni manje. Također, Zeydn je doživjela još jedan lom kostiju dok je boravila kod udomiteljske obitelji. Ali, to i dalje nije bilo dovoljno da bi se naš slučaj zaključio. Bila sam nevjerojatno bijesna te sam svima koji su me htjeli slušati počela govoriti o tome što nam se dogodilo (i što se događa) - svoju sam priču dala u novine, na razne TV postaje, svuda. Htjela sam da svi znaju što nam se događa. Nakon određenog vremena mislim da su ljudi, koji su bili zaduženi za naš slučaj, jednostavno htjeli završiti sa svime, pa su rekli: "Mislimo da ovu djecu napokon moramo poslati kući."
No, tranzicija je bila postupna. U početku su nam dopustili da svoju djecu posjećujemo koliko i kad želimo (no, uz nadzor), a u rujnu 2016. napokon smo se ujedinili. Kad je socijalna radnica mojoj djeci rekla da se napokon vraćaju kući, zauvijek, moj najstariji sin Zachary počeo je plakati i snažno ju je zagrlio. Čak i sa svojih tek osam godina, znao je da je upravo to mjesto na kojem mora biti.
Činjenica da su moja djeca napokon bila kod kuće iznimno me razveselila. Ali i prestrašila. U to sam vrijeme bila trudna sa svojim šestim djetetom, a svoju sam trudnoću držala u tajnosti toliko dugo koliko su mi okolnosti dopuštale, jer nisam htjela socijalnoj službi dati još jedan razlog više zbog kojeg bi poželjeli naš slučaj ostaviti otvorenim ili mi oduzeti moje još nerođeno dijete. Kad su nam napokon vratili našu djecu, odselili smo iz svoje nove, velike kuće, i preselili u iznajmljenju kuću 50 kilometara dalje. Na prozorima smo uvijek imali navučene zastore, a vrata i prozori redovito su nam bili zaključani. Jednog je dana nečiji pas pobjegao te je trčkarao po susjedstvu, pa nam je policija pokucala na vrata kako bi nas upitali znamo li možda kome taj pas pripada. Dvoje naše djece u tom je trenutku otrčalo i sakrilo se ispod kuhinjskog stola. Bilo je grozno. Moja se djeca ne bi trebala plašiti policijskih službenika, isto kao što se ni ja ne bih trebala bojati odvesti ih na pregled pedijatru.
Naša su djeca napokon ponovno bila kod kuće, ali teror koji smo prošli vjerojatno će nas zauvijek pratiti
Da ste mi prije tri godine rekli da roditeljima mogu biti oduzeta vlastita djeca zbog toga što su im se slomile kosti, rekla bih vam: "Bože, pa naravno da je tako, tu djecu vjerojatno zlostavljaju i maltretiraju." Ali, nažalost, sad sam i ja jedna od njih. Nažalost, vrlo velik broj pogrešno optuženih roditelja nikada ne dobije mogućnost dokazati vlastitu nevinost, čak i kad postoji užasno malo dokaza da je zlostavljanja i maltretiranja uopće bilo.
I dan danas moj se suprug i ja nalazimo na državnoj listi zlostavljača i roditelja koji zanemaruju vlastitu djecu. Missouri ima točno određeno vremensko razdoblje u kojem imate pravo na žalbu, no s obzirom na to da se naše suđenje dogodilo tad kad se dogodilo, mi smo propustili svoju šansu. Pred sobom sad imam godine i godine sa svojom djecom, no ipak mi nije dopušteno volontirati u školi koju pohađaju... Ne mogu s njima odlaziti ni na izlete. Ponekad mi se čini kao da mi nije dopušteno da s njima radim išta...
Ali, ono što mogu učiniti jest sljedeće: pomoći drugim obiteljima da izbjegnu pakao koji smo mi prolazili. Bria, Cynthia i ja, zajedno s još nekolicinom pogrešno optuženih roditelja, trenutačno vodimo organizaciju Fractured Families, koja se zalaže za reformu obiteljskog prava u SAD-u. Bria i Rana, članice Odbora naše organizacije, nedavno su predložile da se u saveznoj državi Teksas usvoji zakon koji će zahtijevati i treće mišljenje medicinskih stručnjaka vezano uz neobjašnjive lomove i ozljede kod male djece, prije nego ih se oduzme njihovim roditeljima i udalji iz obiteljskog doma. Trenutačno sam u potrazi za nekim tko će nam to isto omogućiti i u Missouriju. Voljela bih to nazvati "Zeydnin zakon" - kako bi naša Zeydn, kad još malo odraste, mogla vidjeti pravi pravcati dokaz koliko su se snažno njezini roditelji borili i za nju i za njezinu braću te kako se naša posvećenost vlastitoj borbi nikad nije ugasila.
Kod kuće se Anthony i ja trenutačno trudimo davati najbolje od sebe. Sva naša starija djeca pokazuju neke znakove posttraumatskog stresnog poremećaja - neprestano ih moramo podsjećati da su uz nas sigurni te da nam ih više nitko nikada neće oduzeti. Trudimo se stalno organizirati neke proslave, kako bismo stvorili što je više moguće pozitivnih i lijepih uspomena. Djecu smo nedavno odveli i u Disneyland, jer smo se nekako nadali da će im najsretnije mjesto na svijetu barem malo olakšati situaciju i razvedriti ih. No, mislim da njihov strah nikada neće nestati. Moj još uvijek nije... Lagala bih kad ne bih tvrdila da vjerujem kako će najsigurniji dan za njih biti onaj kad će napokon biti dovoljno odrasli da mogu izaći iz tog zloglasnog sustava koji je umalo uništio njihovu obitelj."
Izvor: Redbook Magazine
