'Moj sin nikada nije volio crtati, nisu mu bile drage ni bojanke, a odbijao je i sve pokušaje da ga naučimo oblikovati bilo kakve znakove ili slova. Pravi je problem nastao tek kada je krenuo u školu. Iako nije imao problema s ponašanjem, zaostajao je u svladavanju gradiva za vršnjacima, od kojih su neki bili potkovani u pisanju, što je u njemu budilo nezadovoljstvo i frustraciju', požalila se majka dječaka, danas tinejdžera kojem je poprilično kasno dijagnosticirana disleksija.
Dječak je, pokazalo se na testiranju, bio iznadprosječno inteligentan, no rezultati njegovih konačnih rezultata u školi bili su u velikom nesrazmjeru sa sposobnostima.
'Da smo na vrijeme posumnjali i prepoznali disleksiju, imao bi individualizirani pristup u nastavi, gradivo bi svladavao s manje stresa i s boljim rezultatima', ističe majka.
Da disleksija nije bauk, a da dijagnostika ne boli te da vježbe koje se provode kroz igru i svakodnevno druženje u obitelji mogu pomoći, objašnjava prof. dr. sc. Mirjana Lenček, redovita profesorica na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu.
'Disleksija nije ni poremećaj, ni bolest, nego specifičnost u funkcioniranju mozga, nazovimo je – osobitošću', objašnjava profesorica Lenček te dodaje da u osnovi ne ometa, tek u nekim situacijama otežava život.
'Prvi se znakovi disleksije mogu primijetiti kod djece već u predškolskoj dobi, kad su im tri godine. To su djeca koja ne vole bojanke, teško ponavljaju ritam, ne mogu zapamtiti ili nastaviti rimu. Profesorica Lenček savjetuje da se u dobi oko pet godine može obaviti dijagnostički pregled te preporučuje da se počne s ranim interventnim programom i vježbama u suradnji s logopedima i roditeljima kako bi se dijete pripremilo za školovanje.
