U Bruxelles sam se zaputila početkom listopada radi stažiranja u Europskom parlamentu te boravila u Belgiji kratka dva mjeseca.
O Belgiji, Belgijancima i europskim institucijama sam od prijateljice koja živi ondje čula sve najbolje pa sam jedva čekala i sama sve vidjeti i iskusiti. Moji glavni ciljevi boravka u Bruxellesu bili su da uz Europski parlament posjetim i Europsku komisiju, Europsko vijeće te da odem u Luxembourg vidjeti Sud Europske unije. Kao i svaki znatiželjni novinar, htjela sam vidjeti uživo kako funkcioniraju europske institucije, ali htjela sam i upoznati prave Belgijance te naučiti više o njihovoj kulturi.
Cijene smještaja su za Hrvate previsoke
Prijateljica me je jako dobro informirala pa sam se dobro pripremila, ali problem na koji nismo računale je bio smještaj. U vrijeme kada je ona prvi put došla u Bruxelles, mjesečna cijena sobe je bila oko 400-450 eura, ali u međuvremenu se dogodila velika inflacija i cifre su podivljale, čak toliko da su cijene soba bile od 600 do 1600 eura, s time da sobe od 600 eura nisi mogao dobiti nikako.
Iako mi je plan bio mjesečno izdvojiti za sobu maksimalno 600 eura, to nije bilo moguće. Savjetovali su mi razne stranice za pronalazak sobe, ali ako bih našla neku sobu za 700 eura, najmodavci su tražili i polog od 600 do 1000 eura. Postojao je još jedan problem, u Belgiji se sobe iznajmljuju većinom na duži period pa je tako najviše oglasa bilo za najam od šest mjeseci do godinu dana. Moja dva mjeseca se tu nikako nisu uklapala. Istraživala sam i dnevni najam na Bookingu i Airbnb-u, ali kad bi se spojila 4 tjedna, cijena bi opet bila 1600 eura.
Kvart u Bruxellesu
Smještaj u Bruxellesu sam svakodnevno tražila i na raznim Facebook grupama, ali te grupe su igra sreće i najbrži prst pa tko prvi - njegovo. U grupama se traže i cimeri koji mogu useliti ili odmah ili kroz tjedan dana pa se onda na Facebooku nije mogao tražiti smještaj nekoliko mjeseci ranije. Pojavili su se i čudni ljudi koji bi rekli da traže nekoga tko će ih zamijeniti u sobi dok su oni na putu, a novce bi tražili prije nego što vidite stan i zapravo dođete u Bruxelles.
Bruxelles
Postoje i dobre duše
Moj slučaj je izgledao tako da sam avionsku kartu kupila još tijekom ljeta, vrijeme je prolazilo, došao je i moj rođendan na prvi dan jeseni, što je značilo da za nekih tjedan dana već trebam otputovati, a ja još nisam našla smještaj. Prijateljica je dala sve od sebe i ispitala sve ljude koje je znala, koje su njezini kolege i prijatelji znali za najam sobe, ali ništa nismo našle sve dok se nije pronašla jedna dobra duša, njezina kolegica koja je i sama bila u takvoj situaciji pa se dobrovoljno ponudila da me primi na tako kratak rok stažiranja.
Grand-Place
Na kraju sam u očaju kontaktirala tu ženu na svoj rođendan i pitala je bi li me htjela primiti na 6 tjedana te joj rekla koji iznos joj mogu platiti. Imala sam sreće, bila je jako draga i pristala je. Kasnije smo imale Skype razgovor kako bi se upoznale, ona je Marokanka, odrasla u Francuskoj te je živjela u kvartu koji je dosta udaljen od europskih institucija, ali mi je rekla da je dobra povezanost i da ima dodatnu sobu za mene.
Vjerujem da je najgore kad čovjek ne poznaje nikoga te doseli u neku nepoznatu državu, a s obzirom na to da ja imam jednu prijateljicu koja ondje živi već nekoliko godina, kako mi je cimerica bila njezina kolegica s posla, bilo mi je lakše. Kada sam vidjela kvart, odmah mi se svidio, a i tramvajska stanica mi je bila par koraka od stana. Bila sam zadovoljna dogovorenim.
Pogled iz stana u Bruxellesu
Uvjeti najma u Belgiji i sajmovi namještaja
Ono što je falilo u velikom stanu bili su stol i stolice u kuhinji. Kasnije mi je objasnila da je stan iznajmila bez ičega i da si je pomalo kupovala namještaj. Kako nema veliku plaću, a troškovi života su jako veliki, sama si je odredila neke mjere.
Rekla mi je da je stan iznajmila preko agencije te da se fotografiralo sve kad se uselila i da se fotografira kada se izlazi iz stana pa ako se nešto ošteti, mora dodatno platiti. Također je dodala nešto što sam čula i od drugih ljudi, a to je da u Belgiji kao i u Njemačkoj ljudi daju drugima namještaj koji im ne treba kako se ne bi bacio, a može se iskoristiti, da se to dosta često prakticira ondje. U Belgiji ima i puno sajmova polovnog namještaja te mnogi nabavljaju namještaj i tim putem. Cimerica je tako išla na par sajmova tražiti stol i stolice za njezin stan.
Sajam antikviteta u Bruxellesu
Njihovi sajmovi nisu kao kod nas, lijepo je organizirano, neki su čak i jako uredni te čovjek nema osjećaj da je na nekoj "tržnici polovnih stvari", a i prodaju posebne vintage komade namještaja i odjeće. Takvi sajmovi su posjećeni u velikom broju, a oglašavaju se i na Facebooku pa sam tako jednom otišla sama na drugi kraj Bruxellesa vidjeti što imaju u ponudi. Osobno volim stare pisaće mašine i telefone pa uvijek volim pogledati nudi li to tko. Ovaj lijepi sajam antikviteta u Bruxellesu je bio toliko zanimljiv, ali cijene su bile dosta visoke. U tom natkrivenom prostoru su bili i kafići te su nudili osim toplih pića i koktele te jela za prigristi dok se kupuje s obitelji. Čak je jedna Kineskinja bila obučena u tradicionalnu nošnju i svirala instrument. Stvorili su poseban ugođaj na sajmu antikviteta.
Sajam antikviteta
Poklanjanje namještaja
Cimerica na kraju nije uspjela stići na više sajmova koji su imali u ponudi stol i stolice, ali su joj prijatelji iz kvarta poklonili stol, stolice, komodu i još neki namještaj koji je bio jako očuvan, kvalitetan te se čak bojom uklopio u njezin stan. Prijatelji Belgijanci su joj čak sami donijeli i postavili namještaj.
Ispod nas je živio i vlasnik ljekarne s kojim je također u dobrosusjedskom odnosu i koji joj uvijek pomogne ako nešto treba. Ono što sam vidjela je da su ljudi ljubazni i da pomažu jedni drugima.
Cimerica i ja smo posjetile i kvart Marollen za koji su mi rekli da je baš umjetnički. Ondje se može vidjeti puno boja, dizajnerskog posebnog namještaja, tapiserija i svega što vam treba za stan ili kuću. Toliko je živopisan da su neke kuće obojane jarkim bojama, a niz ulicu možete vidjeti kako ljudi sjede vani na hladnoći na ružičastim stolicama dok im ulični pjevač pjeva, svi su veseli pa čak i pjevaju s njim.
Marollen
Opasnost u Bruxellesu i krađa
Iako su me upozorili da se puno krade i da je jako prljav grad, nisam dobila taj dojam jer sam pazila na svoje stvari, a obišla sam i gotovo sve kvartove Bruxellesa uglavnom sama. Kada ne gledate i ne zurite u nepoznate osobe na ulici ili u javnom prijevozu, neće vas nitko napasti.
Kako su meni savjetovali, torbica uvijek treba biti ispred vas i držite ruke na njoj. Ako napravite kako su vam savjetovali, sve će biti ok. Također su mi savjetovali da nikad ne stavljam mobitel na stol u kafiću ili u restoranu jer ljudi znaju samo pokupiti mobitele. Kada čekate javni prijevoz, suočavate se s puno muškaraca koji vam upućuju neugodne poglede zbog čega mislim da je ženama malo teže, ali osobno se nisam bojala niti kada sam bila sama u podzemnoj gdje je bilo samo par muškaraca koji su izgledali opasno i nijedna žena osim mene.
Gare de Central
Vjerojatno me i tu pratila sreća jer mi je prijateljica kada sam se već vratila u Hrvatsku, javila da su izbili neredi u Bruxellesu tijekom Svjetskog prvenstva u nogometu i da su Marokanci s noževima hodali po ulicama zbog čega se ljudi nisu usudili ići na centar nakon posla.
Beskućnika ima jako puno, spavaju čak i u blizini europskih institucija, a ima ih jako puno i kod metroa.
Metro u Bruxellesu
Javni prijevoz u Bruxellesu
S obzirom na to da prije nisam bila u Bruxellesu, ugodno sam se iznenadila koliko im je dobro organiziran javni prijevoz te da se stranci u njihovoj državi mogu lako snaći.
Od jezika je dovoljno poznavanje engleskog, iako vam dobro dođe kada ste u društvu nekoga tko priča francuski jer vas službenici ili djelatnici u ugostiteljstvu onda drugačije gledaju zbog čega ćete dobiti i bolju uslugu.
Živjela sam dosta daleko od Europskog parlamenta pa sam putovala tramvajem i podzemnom 30-tak minuta, a nekad sam pri povratku iz Parlamenta do stana išla busom, podzemnom i tramvajem što bi se odužilo do 45-50 minuta.
Metro u Bruxellesu
U tramvaju se nalazi karta na kojoj pišu sve stanice pa se može lako pratiti, ali putokaz se može pratiti i na digitalnom ekranu. Mjesečna karta s novim pokazom košta 54 eura. S tom mjesečnom se može voziti svim sredstvima javnog prijevoza, a kada mjesečna karta istekne, može se kupiti 10 karti za 15,60 eura. Jedna obična karta košta 1,50 eura, a ako se u tramvaju prisloni mobitel na uređaj za kartice onda je 2,10 eura.
Uz dobro navođenje Google Karte može se lako snaći u nepoznatom gradu jer je sve jako dobro označeno. U Belgiji je puno bolje to razrađeno od javnog prijevoza u Parizu, osobito u situaciji kada niste kupili kartu i ne možete kupiti kod vozača. U Bruxellesu u tramvaju postoje uređaji za kartice pa možete samo prisloniti karticu i platiti svoju kartu. U Parizu na to nisam naišla, uglavnom smo morali baš kupovati karte i čekati u velikim redovima na što se izgubi jako puno vremena.
Gare de Central
Javni prijevoz je jako brz i često voze linije pa sam bila jako zadovoljna, ali zato nisam imala sreće s Uberom. 2-3 puta sam naručivala Uber i nijednom se nije pojavio. Također postoji bus do zračne luke, Flibco, čija karta košta 15,50 eura i vozi od nekoliko stanica do zračne luke. Npr. od stanice Gare Du Midi do zračne luke Charleroi vozi sat vremena.
Ono što mi je bilo zanimljivo je to da ljudi u velikim gužvama doslovno trče po pokretnim stepenicama. Rijetko tko stoji i čeka da dođu do odredišta kao kod nas. Naravno, gužva kroz cijeli dan u prometu je također neusporediva, osim nemogućnosti brzog hodanja, neki se nakon situacije s koronom više ne osjećaju dobro u tolikim gužvama. Tako je jedna kolegica kad smo hodale kroz veliku gužvu na centru komentirala da se nakon korone u takvoj situaciji s toliko ljudi osjeća jako anksiozno.
Bruxelles
