Svake godine, tisuće studenata iz raznih dijelova svijeta odluče se na program Work and Travel, koji im osim posla nudi priliku da upoznaju novu kulturu, ljude i običaje.
S obzirom na to da se većina mladih odlučuje za poslove u turizmu, poput rada u restoranima, hotelima i zabavnim parkovima, uz to mogu uživati u putovanjima i otkrivanju Amerike. Za mnoge, iskustvo rada u Americi nije samo nezaboravan odmor, već i prilika da zarade, a neki se odluče vratiti i sljedeće godine.
Dana Palfi iz Novigrada (25), koja je završila Filozofski fakultet u Rijeci, smjer kulturalni studiji, zbog ljubavi prema putovanjima i upoznavanju novih kultura i ljudi, prošle godine se prijavila na program Work and Travel te je otputovala u Ameriku, a na isto se odlučila i studentica je apsolventske godine diplomskog studija na Veleučilištu Edward Bernays u Zagrebu Lea Gmajnički (24). Za Net.hr su ispričale kakvi su uvjeti prijave, jesu li osigurani smještaj i hrana te koliko su uspjele zaraditi.
Lea Gmajnički
Što vas je motiviralo da se prijavite na program Work and Travel u Americi? Koji su uvjeti koje netko mora ispunjavati?
Lea: Najveći motiv za prijavu na program definitivno je bila ljubav prema putovanju i želja za novim iskustvima i poznanstvima. Kako sam svako ljeto išla raditi sezonu kod nas na obali, za svoj trud i rad ipak sam htjela biti više plaćena nego što sam sam bila proteklih sezona u Hrvatskoj. Odaberete agenciju putem koje želite sudjelovati u programu, na službenim stranicama pronađete i ispunite obrazac za prijavu nakon čega agencija šalje daljnje upute i pomaže vam u svakom koraku uključujući dogovaranje intervjua s poslodavcem, prijavu na vizu te pronalazak najoptimalnijeg leta. Što se tiče hrvatskih studenata mislim da je jedini uvjet da si u tekućoj akademskoj godini student.
Dana Palfi
Dana: Za Work and Travel sam čula 2019. godine kada sam sudjelovala na jednoj studentskoj konferenciji u Zagrebu. Bila je prezentacija raznih studentskih iskustava Erasmus+ razmjena i stručne prakse, ali iskustava studenata na Work and Travel u Americi. Svoj odlazak u Ameriku odgodila sam za sezonu 2023. Želja mi je bila iskusiti odlazak i rad u Americi, gdje me vukla znatiželja prema kulturi i iskustvu. Prijava je jednostavna, treba odabrati agenciju s kojom se želi ići i način na koji se želi ići. S obzirom na to da neke agencije nude kupnju povoljnijih aviokarata kod njih, tako je i moja, ja sam se svojoj agenciji odmah javila sa svojim problemom koji se riješio u roku pol sata bez ikakvih problema. Za sudjelovanje je potrebno biti student (redovan i izvanredan) na bilo kojoj obrazovnoj instituciji.
Lea Gmajnički
Koju ste vrstu posla radili tijekom programa i kako ste se snašli u tom okruženju?
Lea: Primarni posao na temelju kojeg sam dobila vizu bila je pozicija u vešeraju (laundry attendant) u jednom obiteljskom hotelu. Drugi posao, koji je svakako poželjno naći, pronašla sam tako da sam išla od poslodavca do poslodavca nakon što sam već stigla u mjesto gdje sam radila te svuda ostavljala svoje kontakt podatke ili ispunjavala prijavnice za posao. Već nakon tjedan dana zaposlili su me na drugom poslu. Radila sam u jednom klasičnom američkom cafeu na blagajni i na uslugama kave, sladoleda i kolača. Na oba posla imala sam odlične poslodavce što mi je omogućilo da se dobro snađem u novom okruženju.
Dana Palfi
Dana: Svi poslovi koji se odrađuju većinom su sezonski, studenti dolaze kao ispomoć (kao i svaki poslovi na obali), najčešći su rad u restoranima, trgovinama, malim suvenirnicama ili buticima, na recepcijama hotela, u održavanju i slično. Obje sezone sam radila u velikom trgovačkom centru gdje sam radila u odjelu namirnica, odnosno slagala sam ih na police. To mi je bio prvi posao preko kojeg sam ujedno i imala smještaj, a osim toga drugi posao mi je bio u butiku te u restoranu, ovisno o danu u tjednu. Meni je bilo smiješno što ću raditi u restoranu i još na baru, a nikad u životu nisam konobarila, ali prijavila sam se, dobila posao i nije uopće bilo toliko teško kako sam mislila.
Osigurava li taj program smještaj i hranu?
Lea: U mom slučaju smještaj je bio osiguran od strane poslodavca koji je imao sklopljen ugovor za stanodavcem. Smještaj smo plaćali sami na tjednoj bazi u iznosu od 130 dolara. Hrana mi nije bila osigurana na primarnom poslu, ali na drugom poslu sam imala besplatan obrok koji je bio vrlo kvalitetan jer je cafe pružao i usluge hrane.
Dana Palfi
Dana: Radila u trgovini za kompaniju koja je pružala smještaj studentima, ali i redovnim radnicima koji su dolazili iz drugih gradova. Poslodavac je imao ugovorene smještaje s nekoliko lokalnih iznajmljivača pa smo bili smješteni u lokalnim kućama koje su i više nego zadovoljavale potrebe i očekivanja. Mislim da većina studenata ne mari što jede, u smislu koliko se i troši jer se radi od 10 do 15 sati dnevno i svakome je u cilju skupljati što više sati te se povremeno počastiti s nečime.
Lea Gmajnički
Koje su razlike u cijenama? Koliko ste mogli mjesečno zaraditi i koliko se može najviše dobiti od napojnica?
Lea: Zarada je ovisila o tome koliko sati sam radila taj tjedan. Ako bi odradila oko 10-12 sati dnevno, ukupno na oba posla, na tjednoj bazi zaradila bih između 800 i 1000 dolara. Što se napojnica tiče, u vešeraju nisam imala kontakt s ljudima pa tako nisam dobila ni napojnice. Kolege koji su radili housekeeping ponekad bi podijelili napojnicu sa mnom, ali sve u svemu to je bio vrlo zanemariv iznos. Na drugom poslu napojnice smo dobili na kraju sezone jer su se dijelile na sve radnike na temelju broja odrađenih sati.
Dana: Što se tiče cijena, velika je razlika od savezne države i mjesta gdje se ide raditi, s obzirom na to da je Massachusetts jedna od najskupljih država SAD-a pa je i život na otoku bio dosta skup. Plaćala sam smještaj 25 dolara na tjedan, što bi mi se automatski skinulo s plaće tako da ne bih ni osjetila. Dok su se cijene ostalih smještaja na otoku kretale oko 250-300 dolara tjedno. Puno veću količinu hrane sam uspjela kupiti prošlo ljeto u usporedbi s ovim. Njima je u kulturi da se napojnica ostavi, imate opciju bez napojnice, ali vas "ružno gledaju" ako je odaberete, a nakon što i sami prođete rad u restoranu ili kafiću gdje i vi ovisite o tim napojnicama, onda vam nije ni teško ostaviti drugome.
Kada bi usporedili zaradu u Americi i u Hrvatskoj na primjerice sezonskom poslu na Jadranu?
Lea: Ono što bih na Jadranu zaradila u mjesec dana, u Americi sam zaradila u tjedan dana. Nedvojbeno je veća zarada u Americi, ne uzimajući u obzir plaćanje smještaja te troškove hrane i osobnih potreba.
Dana: Kad sam radila u restoranu, satnica mi se udvostručila zbog napojnica i dobila bih više nego sa stalnom satnicom. Što se tiče mjesečne zarade, stvarno mislim da to ovisi o više faktora koji su za svakoga individualni. Razlika je u satnici, ima li posao napojnice ili ne, ako ih ima je li se dijele po osobi ili se dijeli na sve zaposlenike. Također ovisi o broju sati koji se odrađuje, i u većini slučajeva plaće su na tjednoj bazi ili dolaze nakon dva tjedna. Na primjer, moj prvi posao gdje mi je satnica bila bez napojnica 20 dolara, kada oduzmemo sve poreze, bila bi mi tjedno od 550 dolara do 650 dolara ovisno o satima rada, što nije ni približno onome što sam zaradila uz napojnice.
Lea Gmajnički
Kako ste uskladili rad i slobodno vrijeme? Kojim aktivnostima ste se ondje bavili?
Lea: Slobodnog vremena nije bilo previše uzimajući u obzir smjene i do 14 sati dnevno ponekad. U dogovoru s poslodavcima imala sam isti dan slobodno na oba posla što mi je omogućilo da taj jedan dan u tjednu posvetim odmoru i obavljanju privatnih obveza kao sto je pranje veša i slično te pisanja diplomskog rada. Ekipa je bila odlična tako da smo se svako slobodno vrijeme sastajali i družili. Radili smo u jako malom mjestu pa smo se manje više svi međusobno poznavali. Količina slobodnog vremena ovisi o vašoj potrebi za snom i željom za zabavom. Mjesto gdje sam radila zove se Old Orchard Beach u saveznoj državi Maine. To je jedan turistički gradić sa jako puno sadržaja tako da smo u slobodno vrijeme izlazili, išli na karaoke, igrali bilijar i pikado, išli na vožnje u zabavnom parku, kupali se u moru.
Dana: Što se tiče slobodnog vremena, njega nije bilo. U danu bih se probudila ranije kako bih si stigla sve spremiti za cijeli dan, u većini slučajeva bih izašla iz kuće u 6.30 sati ujutro i vratila se doma tek oko 23 sati pa bih ujutro spremila sve, a onda bih navečer nakon cijelog dana trenirala jer bih onda imala najviše snage. Duže bih spavala, spremila stvari, oprala robu i sve ono što bi se nakupilo od obaveza u tjednu.
Lea Gmajnički
Koji su najveći kulturni šokovi s kojima ste se susreli tijekom boravka?
Lea: Nisam osjetila neki veći kulturni šok. Jedino što bih izdvojila, kao veliki kavopija, jest to da nema kafića gdje možete sjesti, popiti jedan mali macchiato i zapaliti cigaretu kako mi to na Balkanu volimo raditi. Pušenje je strogo zabranjeno čak i na otvorenim terasama, a kave su u potpunosti drugačije od onoga na što smo mi navikli. Stekla sam prijatelje iz Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Turske, Bugarske, Rumunjske, Kazahstana, Dominikanske Republike i još uvijek sam u kontaktu s velikim brojem novostečenih prijatelja, a već su i dogovorene međusobne posjete i druženja. Što se hrane tiče, ovisi od osobe do osobe i njihovim preferencijama. Hrana je definitivno drugačija i ovisi u kojem dijelu Amerike se nalazite. Nisam se hranila puno drugačije nego što bi se hranila doma. Jezične barijere nisam previše osjetila jer vrlo dobro pričam strane jezike.
Dana: Ne znam jesam li doživjela kakav kulturni šok ili to već postalo toliko nesvjesno da jednostavno uzimam kao zdravo za gotovo bilo što što me prvi put šokiralo. Njihova ležernost, kao da smo mi više programirani u stilu - kreni i napravi nešto, negdje ćeš već doći - dok je kod njih bilo - na koji način da to napravim ili potpuna opuštenost kao - napravit će se već nekad. Osim toga ono što me najviše šokiralo je njihovo jedenje riječi u rečenici, ili slova u riječi. Naučena sam na britanski engleski i onda dođem na američki koji je opet opušteniji, gdje se gube slova i riječi u govoru. Radila sam pretežito s ljudima s Balkana - iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Bugarske, Rumunjske, Makedonije, Albanije. Jedino što je bilo zahtjevnije jesu ove administrativne obaveze koje svatko treba obaviti, odlazak u banku, otvaranje računa pa platne liste i sve one stvari koje možda ni na hrvatskom baš ne raspoznajemo bilo je zahtjevno raspoznati na engleskom.
Lea Gmajnički
Koji su bili najzabavniji ili najneobičniji trenuci koje ste doživjeli dok ste radili u Americi?
Lea: Ono što mi se najviše svidjelo je razina komunikativnosti Amerikanaca. Kako sam na drugom poslu radila na blagajni i konstantno bila u kontaktu s ljudima, mogu reći da mi nikad nije bilo dosadno. Ljudi su jako otvoreni i uvijek odrađuju "small talk". Često bi primijetili moj naglasak, pitali odakle sam i kako to da radim baš ovdje. Reakcije su uvijek bile pozitivne i ljudi su bili oduševljeni što toliko mladih ljudi dolazi raditi iz raznih dijelove svijeta. Nisam imala nikakvih negativnih iskustava. Ne mogu izdvojiti neki najzabavniji trenutak jer mi je sve bilo jedno novo pa tako i zabavno iskustvo. Najneobičniji trenutak je bio taj da smo skoro smo završili u pritvoru jer smo hodali s limenkom piva po gradu.
Dana Palfi
Dana: Jedan od najzabavnijih trenutaka kojih se trenutno mogu sjetiti je bilo skakanje iz padobrana na Havajima, na koje sam išla s prijateljicama. Od neobičnih bih izdvojila samo stav koji Amerikanci imaju prema određenim stvarima, u smislu - kupac je uvijek u pravu. Jedna gospođa je htjela vratiti juhu od luka (posluženu u izdubljenom kruhu) jer joj nije bila dovoljno vruća, nije joj se dno kruha rastopilo, iako je juha izašla iz kuhinje vrela, a dno kruha se ne bi smjelo rastopiti s obzirom na to da taj kruh tu reprezentira posudu za posluživanje.
Lea Gmajnički
Kako vam je ovaj program pomogao u osobnom i profesionalnom razvoju? Koje savjete biste dali onima koji planiraju sudjelovati u programu?
Lea: Godinu prije također sam htjela ići na program, ali iz privatnih i zdravstvenih razloga nisam išla. Ove godine se umalo dogodilo isto, ali shvatila sam da život ne čeka i nikad neće biti pravi trenutak za napraviti nešto. Idite, putujte, izađite iz zone komfora čak i kad vam nije sve posloženo u životu jer će baš taj korak napraviti najveću pozitivnu promjenu i samo vas pogurati dalje. Mislim da na prvom mjestu treba odrediti prioritete - zarada ili zabava/iskustvo i prema tome istražiti gdje bi išli te koju vrstu posla tražiti. Otići na drugi kontinent za mnoge je veliki pothvat i vjerujem da se javljaju određeni strahovi, ali onoga trenutka kada dođete tamo pa i onog trenutka kada nakon svih predivnih uspomena morate krenuti kući, bit ćete zahvalni što se odlučili sudjelovati u programu. Odvažite se i prijavite se.
Dana: Smatram da me program dosta promijenio. Izašla sam iz zone komfora i danas odrađujem neke stvari za koje se do prije godinu ili dvije ne bih usudila. Razvila sam mnoge vještine poslovanja i u komunikaciji, koje mi danas pomažu. Tolerantnija sam nego što sam bila, uzimam u obzir širok spektar stvari kad je o nečemu riječ. I ono što je najvažnije, shvatila sam koliko volim biti u društvu ljudi s ljudima, ali i da volim biti sama sa sobom. Više mi nije problem otići sama na kavu ili u šoping, uzeti knjigu i uživati u trenutku. Ono što bih savjetovala svakome tko planira otići na program – obavezno se prijavi ako ti se pruži prilika. Ako ti se ne pruži, stvori si ju sam i prijavi se. Puno se i dugo radi, ali na kraju dana ne pamte se sati rada i iscrpljenost, već svi oni zajednički trenutci i izlasci nakon posla, druženja i poznanstva. Bilo koja vrsta razmjene, stručne prakse ili rada van države, idealna je prilika gdje se karakter i stavovi mladih osoba stvaraju.
POGLEDAJTE VIDEO: Ovo nije zezancija: Kod susjeda od danas kreće nevjerojatna zabrana
