Nasmijani prolaznici i šareni prizori: Savršene fotografije skrivaju surovu stvarnost
Dok se elita kupa u luksuzu nezamislivom za obične građane, ostatak zemlje bori se s kroničnom nestašicom i gladi, a strogo kontrolirani mediji prikazuju sliku savršenstva koja skriva surovu stvarnost
Prizori iz Pjongjanga, prijestolnice Sjeverne Koreje, pažljivo su orkestrirana predstava namijenjena uvjeravanju svijeta u blagostanje i prosperitet njenih stanovnika. Službene fotografije i strogo kontrolirani medijski izvještaji prikazuju idilične scene nasmijanih obitelji u parkovima, velebnih spomenika i modernih zgrada koje paraju nebo.
No, iza te blistave fasade krije se dvostruka stvarnost: život pod strogim društvenim nadzorom i duboki jaz između povlaštene elite i ostatka zemlje koji se bori s kroničnom nestašicom i gladi.
Savršena pozornica za odabrane
Golemi resursi ulažu se u održavanje privida Pjongjanga kao socijalističke utopije. Grad, sa širokim, besprijekorno čistim bulevarima i monumentalnom arhitekturom, služi kao izlog ideologije Juche, koja naglašava potpunu samodostatnost. Plakati s likovima državnih vođa i domoljubnim sloganima krase svaku ulicu, dok se rijetkim stranim posjetiteljima prikazuje isključivo uljepšana slika svakodnevice. Njihovo kretanje strogo je ograničeno i uvijek pod budnim okom vodiča koji paze da se ne fotografira ništa što bi moglo narušiti sliku savršenstva, poput siromaštva, pothranjenih ljudi ili čak vojnika koji se odmaraju.
Ta opsesija kontrolom slike seže do bizarnih razmjera, što najbolje pokazuje primjer sela Kijong-dong, poznatog kao "Selo mira". Vidljivo iz demilitarizirane zone, selo se diči jarko obojenim zgradama i električnom rasvjetom. Međutim, detaljniji pregledi otkrili su da se radi o pustim betonskim ljušturama bez prozora i stanara, klasičnom Potemkinovom selu izgrađenom isključivo u propagandne svrhe.
Život elite u "Pjonghetnu"
Dok većina stanovništva živi pod strogim restrikcijama, u Pjongjangu je stasala nova klasa superbogatih, poznata kao "donju" ili "gospodari novca". Ova elita, koja se obogatila kroz polu-legalne tržišne aktivnosti i veze s vlašću, uživa u luksuzu nezamislivom za obične građane. Žive u takozvanom "Pjonghetnu", bogataškoj enklavi s luksuznim stanovima čija cijena na crnom tržištu doseže i do 250 tisuća dolara.
U ovom paralelnom svemiru piju se kapućina od devet dolara, vježba se u modernim teretanama, a estetske operacije, poput korekcije očnih kapaka kako bi izgledale "zapadnjačkije", postale su statusni simbol. Trgovine za elitu nude uvoznu robu, od norveškog lososa i australskih odrezaka do skupocjenih pića. Sam vođa Kim Jong-un poznat je po ekstravagantnom ukusu, uvozeći delicije poput danskog svinjskog mesa, iranskog kavijara i konjaka Hennessy, čija boca može stajati i preko dvije tisuće dolara. Na ulicama se mogu vidjeti i luksuzni automobili, a posjedovanje malenog psa poput čivave postalo je znak prestiža.
Cijena privida i surova stvarnost
Oštar kontrast životu elite predstavlja svakodnevica običnih stanovnika Pjongjanga, prožeta mrežom neobičnih pravila i strogih kazni. Postoji samo 28 službeno odobrenih frizura, a nošenje traperica strogo je zabranjeno jer se smatra simbolom kapitalističkog propadanja. Slušanje strane glazbe ili gledanje stranih filmova može dovesti do zatvora, pa čak i smrtne kazne.
Čak i u blistavoj prijestolnici, stvarnost nije tako sjajna kako se prikazuje. Stalne nestašice električne energije svakodnevna su pojava, a službena objašnjenja ih često pripisuju međunarodnim sankcijama. U novim neboderima, stanovi na višim katovima često su jeftiniji jer dizala ne rade, a pritisak vode je preslab, piše The Washington Post.
Fotografu Ericu Lafforgueu, koji je posjetio zemlju šest puta prije nego što mu je zabranjen ulazak, naređeno je da izbriše fotografije koje prikazuju pothranjenu djecu, umorne radnike ili čak nedovršene slike, jer sve mora biti savršeno.
Daleko od pažljivo održavane fasade Pjongjanga, ostatak Sjeverne Koreje suočava se s teškom ekonomskom krizom i gladi. Službeni izvori su priznali da zemlja prolazi kroz tešku situaciju i pozvali na još jedan "mukotrpan marš", što je podsjetilo na veliku glad devedesetih godina kada su umrli milijuni ljudi. Dnevni obroci hrane smanjeni su na svega 300 grama po osobi, a pothranjenost je uzrokovala da je trećina djece zaostala u razvoju. Ujedinjeni narodi procjenjuju da više od deset milijuna ljudi, ili 40 posto stanovništva, treba hitnu humanitarnu pomoć.
Pjongjang tako ostaje grad dubokih kontradikcija - blještava pozornica za privilegirane i simbol strogih ograničenja za ostatak zemlje. To je mjesto gdje se iluzija o socijalističkom raju održava po svaku cijenu, dok se samo nekoliko kilometara dalje odvija tiha borba za golo preživljavanje.
POGLEDAJTE GALERIJU
POGLEDAJTE VIDEO: Emilija se nakon 30 godina u Zagrebu preselila u Lipik: 'Došla sam živjeti u skladu s prirodom'