U povijesti svakog naroda, uzdizanje vlastitog jezika na razinu službenog predstavlja ključan korak u potvrđivanju nacionalnog i kulturnog identiteta. Taj se važan trenutak dogodio 23. listopada 1847. godine, kada je Ivan Kukuljević Sakcinski, hrvatski povjesničar, književnik i političar, na posljednjem staleškome zasjedanju Hrvatskoga sabora odlučno pozvao zastupnike na potrebu uvođenja službenog jezika u javne službe.

Nakon što je Sabor razmotrio taj prijedlog, proglasio je hrvatski jezik službenim u javnoj uporabi. Do tada se u Saboru govorilo isključivo latinskim jezikom.

Foto: Profimedia

Put do službenog statusa

Kukuljević je održao govor koji je ušao u povijest – prvi put jedan je saborski zastupnik progovorio hrvatskim jezikom s govornice. Taj čin nije bio samo simboličan, već izraz duboke političke i kulturne svijesti o potrebi očuvanja nacionalnog identiteta, navodi HKV.

"Mi naš jezik čuvamo još uvek samo za družinu i za naše kmetove. U občinski život i u poslove uveli smo u onih još barbarskih vremenah, kad su na celom svetu jedini jezik latinski za izobraženi i izdelani daržali, taj jezik; u družtveni život i familiu našu uvuko se je s vremenom jezik nemački i promenio našu prirodjenu narav i način mišljenja otacah naših; u Primorju pako učinio je isto jezik talianski. Šta smo mi stigli po tom, nego to: da smo se odtudjili sami sebi, da smo se odcepili od susedne jednorodne bratje naše, i da mnogi od naroda našega niti neznaju od kojega su naroda i koji puci po rodu, po karvi, i po jeziku k nama spadaju! Mi gledamo svaki dan, kako domovina naša sve dublje i dublje propada, kao imanje one detce, koja pod više tutorah stoje, svaki od ovih tutorah stavi si nešta u žep, svaki si nešta prisvoji, najposle neće ostati detci ništa. Mi smo malo Latini, malo Nemci, malo Taliani malo Magjari i malo Slavjani a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Martvi jezik rimski, a živi magjarski, nemački i latinski – to su naši tutori, živi nam groze, martvi darži nas za garlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke. Sada imamo još toliko sile u nami suprotstaviti se martvomu, za mala nećemo moći nadvladati žive, ako se čvarsto na naše noge ne stavimo, to jest, ako naš jezik u domovini neutvardimo i njega vladajućim neučinimo", glasio je Kukuljevićev govor na zasjedanju Hrvatskog sabora, 2. svibnja 1843. godine. To je bio poseban trenutak jer je prvi put neki zastupnik u Hrvatskom saboru govorio na hrvatskom jeziku.

Hrvatski kao 24. službeni jezik u EU

Mnogo kasnije, hrvatski jezik doživio je novo važno priznanje. Ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju 1. srpnja 2013. godine, postao je i 24. službeni jezik Unije. To znači da građani imaju pravo komunicirati s europskim institucijama na svom jeziku, a svi pravni akti dostupni su na hrvatskom, čime je njegova ravnopravnost potvrđena na najvišoj međunarodnoj razini.

Foto: Pexels

Bogatstvo i izazovi hrvatskog jezika

Hrvatski jezik, kao dio južnoslavenske jezične skupine, krije brojne specifičnosti. Kroz povijest su ga nazivali i ilirskim ili slovinskim jezikom, a osim latinice, Hrvati su koristili i dva druga pisma: glagoljicu i hrvatsku ćirilicu. Njegova gramatička struktura sa sedam padeža i tri roda omogućuje iznimnu preciznost u izražavanju. Rječnik mu je iznimno bogat, a za mnoge riječi koje danas smatramo uobičajenima, poput "kolodvor", "kisik", "dojam" ili "zdravstvo", zaslužan je jezikoslovac Bogoslav Šulek koji ih je uveo u 19. stoljeću. Važno je napomenuti da hrvatski nije službeni jezik samo u Hrvatskoj, već ima taj status i u Bosni i Hercegovini, dok je u Crnoj Gori u službenoj uporabi.

VELIKA MOTIVACIJA /

S godinama nam slabi pamćenje. Ukidanje samo jedne navike to usporava: 'Čak i u pedesetima'

Najčešće greške koje radimo u hrvatskom jeziku

Unatoč svojoj ljepoti, hrvatski jezik postavlja i brojne izazove koji dovode do čestih pogrešaka. Jedna od najpoznatijih je dilema između prijedloga "s" i "sa". Pravilo je jednostavno: "sa" se koristi samo ispred riječi koje počinju glasovima s, š, z, ž te skupovima ps i ks, kao i u ustaljenom obliku "sa mnom". Često se griješi i pri korištenju zamjenice "koji" za neživo, gdje se umjesto pravilnog akuzativa "tanjur koji sam razbio" pogrešno upotrebljava oblik za živo "kojega". Također, valja izbjegavati gomilanje superlativa; riječi poput "optimalan" ili "minimalan" same po sebi označavaju krajnji stupanj, stoga su izrazi "najoptimalniji" ili "najminimalniji" suvišni. Mnogima probleme stvara i pisanje negacije uz glagole pa se "ne znam" često spaja u "neznam", iako se čestica "ne" piše odvojeno, uz iznimke kao što su "nemam", "neću" i "nisam".

Poznavanje i pravilna upotreba hrvatskog jezika nisu samo odraz obrazovanja, već i znak poštovanja prema bogatoj povijesti i kulturi koju on nosi. Sjećanje na 23. listopada 1847. podsjetnik je na dugu borbu za očuvanje identiteta i važnost njegovanja jezične ispravnosti, na čemu kontinuirano radi i Institut za hrvatski jezik.

POGLEDAJTE GALERIJU

TEHNOLOŠKA ČUDA /

Je li Jules Verne bio prorok ili genij? Ovih 15 predviđanja se obistinilo

POGLEDAJTE VIDEO: AI umjetnik otkrio je li umjetna inteligencija izmakla kontroli