Godine 1932. glazbenik Wilfrid Perrett objavio je publici u Royal Musical Associationu u Londonu riječi neimenovanog grčkog profesora s glazbenim sklonostima:
"Nitko nikada nije napravio glavu i rep grčke glazbe, nitko nikada neće."
Doista, drevna grčka glazba dugo su predstavljala uzbudljivu zagonetku. Ipak, glazba je bila sveprisutna u klasičnoj Grčkoj, s većinom poezije od oko 750. do 350. godine - pjesme Homera i drugih - nastale i izvedene kao pjevačka glazba, ponekad uz ples, prenosi Daily Mail.
Književni tekstovi daju obilne i vrlo specifične detalje o bilješkama, mjerilima, efektima i instrumentima koji se koriste. Lira je uobičajena značajka grčke glazbe, uz popularne aulosove, dvije dvoslojne cijevi koje je istodobno svira jedan izvođač, tako da bi zajedno zajedno stvarali zvuk.
Smisao i zvuk drevne grčke glazbe pokazao se nevjerojatno nedostižnim. To je zato što su pojmovi pronađeni u starim izvorima složeni i nepoznati. I dok glazba zabilježena da postoji i može se pouzdano tumačiti, ona je rijetka i fragmentirana.
Ono što bi se moglo rekonstruirati u praksi često je zvučalo prilično čudno i neumoljivo - tako da su drevna grčka glazba smatrana izgubljenom umjetnošću, prenosi Daily Mail.
No, nedavni razvoj događaja uzbudljivo je preokrenuo tu turobnu procjenu. Projekt istraživanja drevne grčke glazbe stvorio je zapanjujuće uvide u to kako su drevni Grci izradili glazbu.
Situacija se promijenila u velikoj mjeri jer su tijekom posljednjih nekoliko godina neke vrlo dobro očuvane auloi rekonstruirali stručni tehničari poput Robina Howella i istraživača povezanih s Europskim projektom glazbene arheologije.
Snimljeni od strane visoko kvalificiranih voditelja, kao što su Barnaby Brown i Callum Armstrong, pružaju vjeran vodič za raspon pjevanja drevne glazbe.
Više dokumenata s drevnim notama na papirusu ili kamenu javljaju se naizmjenično od 1581. godine, a sada postoji oko 60 fragmenata.
