Na Uskrs 1722. godine tri nizozemska broda pod zapovjedništvom kapetana Jacoba Roggeveena ugledala su otok koji nije bio zabilježen ni na jednoj karti. Kada su se približili obali do njih je stiglo nekoliko stanovnika otoka u malim kanuima koje je kapetan opisao kao "loši i slabi… sastavljeni od mnogo malih dasaka i tankih unutarnjih greda". Kapetanu se činilo da veslači provode jednako mnogo vremena veslajući i izbacujući vodu iz kanua. Kada su se Nizozemci konačno iskrcali na ovaj nepoznati otok, to su učinili u vojnoj formaciji, s vatrenim oružjem, dok su ih naizgled prijateljski raspoloženi otočani začuđeno promatrali – ipak, ovo su bili prvi posjetioci otoka nakon 1.500 godina.
Kapetana Roggeveena, otok, koji je opisao kao pustoš i nazvao ga Uskršnji otok, nije impresionirao. Njegovi stanovnici, koji su u trenutku njegovog dolaska hodali goli, također nisu ostavili neki poseban dojam. Ali ipak, i on je vidio jasan znak da su domoroci koji, kako se činilo, ne mogu napraviti ni suvisli čamac, potomci očito organizirane i razvijene civilizacije - s obala su ih gledali glasoviti Maui - divovske kamene glave.
U nametnutom 'sporazumu' krilo se revolucionarno otkriće
U vrijeme utrke imperija za kolonizacijom, "civilizirane" Europljane nisu previše zanimala drevna dostignuća "divljaka", ali su ipak držali do svog viđenja prava pa su tako sasvim slučajno nabasali na još veći misterij Uskršnjih otoka. Španjolci, pod kapetanom Gonzálezom de Ahedom 1770. su anektirali Uskršnji otok. Održana je ceremonija potpisivanja na kojoj su više poglavica potpisali ugovor o aneksiji "označavajući na njemu određene znakove u vlastitom obliku pisma".
Iako bi pismo na izoliranom pacifičkom otoku bilo jedno od tek nekolicine pisama koji se razvilo potpuno neovisno, ni to nije zaintrigiralo Europljane. Tek u u 19. stoljeću, europski istraživači zainteresirali su se za dvadesetak drvenih pločica na kojima su misteriozni spisi, nazvani Rongorongo, što na jeziku naroda Rapa Nui znači "recitirati, govoriti". No što su više proučavali narod Uskršnjeg otoka, samo otvarali nova pitanja i otkrivali nove misterije.
Mistično pismo vladajuće elite?
Tekstovi su napisani u različitim pravcima, a sami znakovi su obrisi ljudskih, životinjskih, biljnih i geometrijskih oblika. No do trenutka kada se svijet zainteresirao za Rongorongo, bilo je već kasno. Što točno znače znakovi, kako se čitaju i koji uopće jezik predstavljaju, zaboravili su i autohtoni stanovnici. Ili možda nikada nisu ni znali, jer antropolozi i etnolozi tvrde kako je Rapa Nui imao drugi sustav pisanja, za obične stvari poput rodoslovlja ili kronika koji je izumro, a da je svećenstvo konstruiralo drugo pismo koje su strogo čuvali u tajnosti.
Kao i sami otoci, i glifovi Rongorongo su otkriveni gotovo slučajno. Biskup Tahitija 1868. dobio je čudan dar - drvenu pločicu s jednim od ovih tekstova Međutim, na Uskršnjem otoku nije mogao pronaći nikoga tko bi razumio jezik i mogao dešifrirati tekst. U međuvremenu je otkriveno 20-ak pločica s glifovima, nekoliko je pronađeno uklesano i u stijene, no dešifriranju nismo ništa bliže od biskupa iz 19. stoljeća i kriptolozi se i danas oslanjaju samo na nagađanja.
Jedinstveno pismo asocijacija
Relativno mala količina teksta i velik broj znakova tako je iznjedrila teoriju da piktogrami zapravo ne bilježe glasove niti riječi već su svojevrsna mnemotehnička metoda, što bi rognorogno činilo uistinu jedinstvenim. Dok neka pisma znakovima bilježe glasove ili slogove (poput abecede), druga poput egipatskih hijeroglifa, bilježe riječi simbolima koji slično zvuče, (npr. ime Volovčica zapisati slikom vola i male olovke), rogrnorogno bilo bi jedino pismo u kojem znak podsjeća na pojam kojeg želi zabilježiti - primjerice, da umjesto riječi brak zapišete dva prstena ili čvor, a značenje samog simbola ovisi o kontekstu. No ni takvo objašnjenje nije nas približilo razumijevanju teksta pacifičke civilizacije obavijene velom misterija.
Ipak, iz sudbine Uskršnjih otoka može se iščitati jasno upozorenje. Nekada su bilježili svoju povijest i dizali monumentalne spomenike, a zapadne osvajače su dočekali polugoli domoroci u šupljim čamcima. Dok su za izgubljeno znanje pisma krivi osvajači koji su oružjem, bolestima i porobljavanjem uništili zadnje ostatke autohtone kulture, za kolaps društva krivi su sami stanovnici Uskršnjih otoka.
Samouništenje zbog posvećenosti 'svecima'
Na otoku je pronađeno ukupno 887 statua, a najviša, Paro, je visoka gotovo 10 metara i teška 82 tone. Također je pronađena i jedna nedovršena statua koja je trebala biti visoka oko 21 metar i teška oko 270 tona. Oko 1680-te godine počelo je i mračno razdoblje otoka - krvavi rat koji je izbio između naroda koji je do tada živio u miru i harmoniji, a glavni razlog ovog rata bila je nestašica hrane koju je uzrokovao nitko drugi nego moai – isti oni kipovi koji su trebali zaštititi otočane.
Kako bi osigurali zaštitu svoje domovine, stanovnici Uskršnjeg otoka su podigli na stotine kamenih kipova. Oni su predstavljali svete stanovnike otoka, a svetac je mogao postati samo onaj koji svake sezone prvi donese jaje ptice s obližnje stijene koja je stršila iz mora. Ta osoba bi provela godinu dana u izolaciji, nije se šišala, niti rezala nokte, a drugi stanovnici bi joj donosili hranu.
Nakon godinu dana, kada postane dio božanstva, osoba bi se vratila normalnom životu. Nakon smrti, svetac se sahrani u blizini mora kako bi štitio otok, a na njegovom grobu se postavi ogromni kip koji ga predstavlja.
Prilikom izgradnje i transporta čuvara otoka, stanovnici su morali sjeći palme. Što je bilo više kipova – to je bilo manje palmi. Konačno, kada je i posljednja posječena, kiša je isprala plodno tlo i tako onemogućila dalji razvoj poljoprivrede, a samim time izbrisala i stalni izvor hrane. Danas, neki znanstvenici tvrde da se kipovi nisu prevlačili na stablima palmi, već pomoću konopca (koji se opet izrađivao od palmi), a čak je i uspješno demonstrirano kako se može vrlo jednostavno prevući replika kipa koristeći samo konopac. Drugi su demonstrirali kako se kipovi na palmama mogu još jednostavnije prevlačiti trupcima – 45 metara za samo dvije minute.
Lokalni stanovnici i dalje tvrde da su obje teorije pogrešne i da su kipovi jednostavno ‘odšetali’. Drugi izvor hrane, riba i prvenstveno delfini, također je nestao zajedno s palmama. Od drveta se prave snažni čamci koji mogu otploviti u dijelove mora bogate ribom i delfinima, a bez drveta – nema ni čamaca. Nestanak palmi je također uzrokovao nestanak i sve i jedne autohtone ptice, kao i mnogih drugih životinja.
Zato, ako vam apokaliptični Mad Max djeluje nerealno, sjetite se kako je ova nekada bogata populacija, odvojena od ostatka svijeta, uređenog društva, hijerarhije i specijaliziranih cehova do 19. stoljeća spala na nekoliko stotina izgladnjelih stanovnika.
