Ima li nešto u životu za čime žalite? Nešto što ste propustili učiniti ili nešto što ste učinili, a voljeli biste da niste? Prema američkom autoru sedam knjiga, od kojih je pet bilo bestseler New York Timesa, producentu serija s područja društvenih znanosti na National Geographicu, Danielu H. Pinku, svi za nečim žalimo.
Nije to proizvoljna subjektivna izjava, Pink je napravio globalno istraživanje i skupio čak 16.000 izjava osoba iz 105 zemalja o njihovim najvećim žaljenjima. Bez obzira gdje žive na planetu i kojoj kulturi pripadaju ljudi žale zbog sličnih događaja u svojim životima. Pink ih je stoga svrstao u četiri grupe koje je različito nazvao.
Bazična žaljenja: Da sam se barem potrudio
To su ona koja su povezana sa situacijama u kojima su ljudi trebali osigurati neku bazu i stabilnost u životu. Ljudi žale što nisu zaradili novac, štedjeli, što nisu posvetili više vremena školovanju i slično. Pink kaže da je ova vrsta žaljenja odlično ilustrirana pričom o mravu i skakavcu: dok je mrav naporno radio za zimu, skakavac je svirao.
Žaljenja povezana s kontaktom: Da sam se barem javio
Ova je vrsta žaljenja najbrojnija i Pink kaže da je iz nje najviše naučio. Tiče se postojećih odnosa ili onih koji su se trebali dogoditi. I to se ne odnosi samo na partnerske odnose, nego se tiču roditelja, djece, braće i sestara, prijatelja, kolega… Autor je otkrio da se razilaženja često ne dogode zbog nekog velikog prijelomnog događaja nego se samo postupno izgubi kontakt.
Ljudi koji zbog toga žale, međutim, ne pokušavaju uspostaviti kontakt jer se boje da će to biti čudno i nelagodno i da će biti odbačeni tj. da ljudima neće biti stalo. No, kaže, niti bude čudno i obično od druge strane dobiju pozitivnu reakciju. "Ako ste došli do tog raskrižja u životu da se pitate trebam li uspostaviti kontakt ili ne, onda je odgovor jasan – trebate", kaže Pink. On je sam iz ovoga naučio da uvijek treba pružiti ruku.
Žaljenja povezana s odvažnošću: Da sam barem riskirao
Pink kaže da su ta žaljenja povezana s time što ljudi nisu imali hrabrosti učiniti nešto što su željeli. U njegovoj je zbirci, kaže, pregršt opisa o tome kako ljudi nisu imali hrabrosti prići nekoj osobi koja im se sviđala i da su za tim žalili godinama nakon. Ova vrsta žaljenja odnosi se i na manjak hrabrosti da ljudi pokrenu posao, promijene ga, presele, zauzmu se za sebe i slično. Pinkova statistika pokazuje da oni koji jesu riskirali, ali nisu dobili ono što su htjeli, manje žale nego oni koji nisu ni probali.
Moralna žaljenja: Da sam barem učinio pravu stvar
Pink kaže da je iz ove skupine žaljenja shvatio da su ljudi bazično dobri i da žele postupati ispravno. Mnogi su žalili desetljećima zbog malih prijestupa poput krađe slatkiša u trgovini. No kaju se i zbog ozbiljnih stvari, primjerice zbog toga što su nekoga zlostavljali, što su bili nevjerni u braku i slično.
Pink također kaže da naša žaljenja ne trebaju biti razlog za samosažaljenje ili samoosudu, nego naprotiv, "alat za razmišljanje". Ta žaljenja nam trebaju biti putokaz što trebamo učiniti kad se ponovo nađemo u sličnoj situaciji. Ona nam mogu pomoći da donosimo bolje odluke, da bolje planiramo, da njegujemo dublje odnose.
Predlaže i sljedeću vježbu: kad se nađemo u situaciji koja nalikuje na onu zbog koje žalimo, sugerira da se zamislimo pet godina u budućnosti i pogledamo na osobu koja smo sad i pitamo se što bismo iz te buduće pozicije voljeli da smo učinili. Osim toga, možemo se zapitati što bismo savjetovali najboljem prijatelju da napravi u situaciji koja nalikuje na onu zbog koje smo požalili. Ovakav pristup će nam dati osjećaj smisla i povezati nas jer je ljudska čežnja zapravo vrlo univerzalan pojam. U dnu srca, svi zapravo želimo slične stvari.
