Znanstvenici su otkrili slučajeve zaraze koronavirusom u 29 životinjskih vrsta i od početka pandemije taj broj se stalno povećava, a uključuje mačke, pse, tvorove, hrčke, tigrove, miševe i dabrove. U većini slučajeva nije se pokazalo da životinje mogu prenijeti virus na ljude, no u najmanje dva slučaja mogu.
Kune su već prenijele virus na ljude, a novo kanadsko istraživanje otkrilo je jedan slučaj zaraze u ljudi nakon "bliskog kontakta“ s bjelorepim jelenom. Dobra je vijest to što su za sve varijante virusa cjepiva još uvijek dobra zaštita od težih oblika bolesti. Zabrinjavajuća je mogućnost da virus, širenjem na druge životinje, razvije mutacije zbog kojih će cjepiva biti manje učinkovita. Ključno je pojačano nadzirati ove pojave.
Testiranje kao na ljudima
Kad su u pitanju jeleni, znanstvenici najčešće testiraju životinje koje su ubijene u lovu ili u prometnim nesrećama. S domaćim životinjama i životinjama iz zooloških vrtova, testiranje se provodi na isti način kao i kod ljudi. Uzorak brisa nosa životinje može se testirati na isti način kao i ljudski – koristeći laboratorijsku metodu naziva lančana reakcija polimeraze (PCR).
Procedura testiranja može varirati od jedne do druge životinjske vrste. Kada je veterinar testirao tigra u zoološkom vrtu u Bronxu u travnju 2020, životinja je prije testiranja uspavana.
Američka veterinarska udruga zasad ne preporučuje rutinsko testiranje ljubimaca jer oni nisu podložni čestim zarazama covidom i nemaju veliku ulogu u širenju virusa na ljude. Testiranje treba provesti samo kada životinja pokazuje simptome koji upućuju na covid ili je bila u bliskom kontaktu sa zaraženim čovjekom, kažu iz udruge.
Ključ je u nasumičnim pogreškama
Svaki put kada virus stvori svoju kopiju u novom domaćinu, napravi par nasumičnih pogrešaka u svom genetskom kodu – one se nazivaju mutacijama. Većina mutacija nema utjecaj na ponašanje virusa ili ga učine manje opasnim.
Ipak, ponekad mutacije poboljšaju mogućnost virusa da se proširi na druge stanice i posljedično olakšavaju prijenos zaraze na druge domaćine. S pravom kombinacijom svojstava, virus se može prenijeti i s jedne vrste na drugu. Pandemija je, uostalom 2019. tako i počela.
Agencije za javno zdravlje napravile su dobar posao prateći mutacije virusa u zaraženih ljudi, nakon čega su izdale upozorenje kad bi se neki skup mutacija pokazao kao "zabrinjavajuća varijanta“.
Puno je manja mogućnost nadziranja i praćenja virusa u životinjskih vrsta, posebice u divljini, kazala je Eman Anis, docentica mikrobiologije na fakultetu veterinarske medicine na Sveučilištu u Pennsylvaniji. "Virus se možda već razvija u nekih domaćina, no mi o tome još ništa ne znamo“, kazala je.
Jelenski koronavirus
Kod zaraženih jelena koje proučava novo kanadsko istraživanje, koronavirus je razvio na desetke mutacija koje nisu pronađene u drugih vrsta. Drugim riječima, u obiteljskom stablu virusa, ovaj rod čini svoju vlastitu granu, što upućuje na to da je kod jelena virus već neko vrijeme kružio i stvarao nove mutacije, a da znanstvenici za to nisu znali.
Čini se da ovaj rod virusa nije dovoljno mutirao da bi bio otporan na zaštitu koju pružaju cjepiva. To se pripisuje tome što cjepiva ljudski imunosni sustav "uče“ da prepozna šiljak proteina koji se nalazi na površini svakog virusa, a mutacije su se kod ove jelenje varijante događale na drugim dijelovima virusa.
Svakako ga i dalje moramo pratiti, kazao je Suresh V. Kuchipudi, profesor veterinarskih i biomedicinskih znanosti na Sveučilištu u Pennsylvaniji. Kako se virus bude širio među jelenima, pojavljivat će se više mutacija i moramo biti spremni u slučaju da one postanu otporne na virus. "Nema potrebe za panikom, ali ovo je nešto što ne smijemo ignorirati", upozorio je Kuchipudi.
Na početku pandemije znanstvenici su utvrdili da su šiljci koronavirusa dobar par za receptore u ljudskim dišnim putevima, odnosno međusobno odgovaraju kao ključ i brava. Zbog toga je virusu olakšan ulazak u stanicu. Ovo otkriće bilo je ključno za razvitak cjepiva. Cjepiva uče imunološki sustav da proizvodi antitijela koja se vežu na šiljke, što smanjuje mogućnost virusa da uđe u stanicu.
Teorija omikrona
No opasnost virusa ne leži samo u pukom ulasku u stanicu. Važni su i segmenti genetskog koda uključeni u stvaranje kopija virusa u stanicama domaćina, izlazak iz stanice, prijenos s jednog domaćina na drugog i ostali procesi na "zaraznom putovanju“ virusa.
Susreli smo se tako s deltom i kasnije s omikronom, varijantama koje su mutirale te su postale lakše prenosive. Cjepiva su i dalje pružala dobru zaštitu od teških oblika bolesti, ali ove varijante i dalje su izazivale mnogo štete.
Po jednoj od teorija, omikron se razvio u domaćinu slabijeg imuniteta koji se s njim nije mogao u potpunosti izboriti zbog čega je virus razvio još više mutacija. Po drugoj teoriji, omikron se razvio u nekoj od zemalja u razvoju gdje je nadzor nad virusom manji ili se razvio u nekoj od divljih životinjskih vrsta kao što je miš.
"Teško je predvidjeti što će evolucija donijeti“, kazala je Anis. "Virus će se vjerojatno drugačije razvijati kod drugačijih životinjskih vrsta. Neke od mutacija vjerojatno neće biti zarazne za ljude. No i dalje postoje strahovi da će se pojaviti nova varijanta koja će to biti“. Jedino rješenje je, kaže ona, da se virus nastavi nadzirati.
