Samo gledajući u tanjur, obično nema sumnje u kojem ste kraju Hrvatske. Ipak, na stolu u Petrijevcima kod Osijeka nešto je neobično jer svinja ondje nije ni primirisala. Ali riba zato jest.
"Imamo kotlete, kobasicu, čvarke i salatu, mesnu salatu. Naša riba može biti i kad je post i kad ne smijemo jesti nešto masno. Znači, sve je od ribe", kaže kuhar Franjo Gudlin.
Naravno da smo morali doznati kako se to rade riblje kobasice. Sve počinje s ribom, nožem i spretnim rukama koje točno znaju što rade. Ovdje se sve mora raditi polako, pedantno i ručno. Željko odvaja dio po dio i ništa ne baca.
"Mi iskoristimo glavu i rep za fiš, a ostalo za kobasicu. Malo smo skinuli potrbušine, od koje se prave riblji čvarci. Skoro ništa se ne baca jer ovo što je ostalo mesa, to se zadimi i zasoli, pa dobijemo dimljenu ribu za riblju salatu", kaže kuhar Gudlin.
U riblju kobasicu koju zovu ribasica idu samo čisti fileti. Papar, sol, češnjak su osnova, ali tu ide i jedan tajni sastojak.
"Ovdje je paprika, ljuta i slatka, i još naši tajanstveni začini", kaže kuhar Franjo.
Za proizvodnju samo jednog kilograma ribasice potrebno je čak 15 kilograma ribe, pa cijena, koja se penje i do 50 eura, nikoga ne treba čuditi. Nitko još, uz tajni sastojak, nije uspio odgonetnuti ni savršene omjere čak četiri vrste ribe.
"Šaran, amur, som, tolstolobik. To su neki omjeri koji se moraju poštivati da ne bude presuho", otkriva Franjo.
Franjo priprema, ali pravi gazda je ipak njegov sin Kristijan. 23-godišnji student ekonomije shvatio je da blago iz rijeka, kojih u Slavoniji ne nedostaje, mogu pretvoriti u posebnu gastronomsku priču.
"Temelj recepture je nastao prije 15- 20 godina. Svake godine se usavršavala, s tim da se zadnjih par godina dovela do originalnog proizvoda", kaže proizvođač ribljih delikatesa Kristijan Gudlin.
Uz najpoznatiju ribasicu, poslužuju i riblju salatu, koja se radi od sušene i dimljene ribe.
"Ovako pripremljena salata se poslužuje kao predjelo prije pečenja ribe. Ide predjelo, pa pačena riba, pa fiš", kaže kuhar Franjo.
Uz žice tambure, Slavoniju prepoznajemo po još jednom zvuku. To je cvrčanje čvaraka. Pogodili ste, kod obitelji Gudlin i oni su od ribe i bili su zadnji komad slagalice za kompletiranje netipičnog slavonskog tanjura. Nije bio problem navaliti na delicije koje se ne mogu kušati svaki dan. Ribasice, riblji čvarci u kojima se ne osjeti okus mulja, fina salata i pravi dimljeni riblji kotleti.
Slavonija bi puno toga dobila da se ovako nešto češće može vidjeti na stolu.
Ako je ova priča još nekome dala ideju, neka se naoruža strpljenjem jer 15 godina Gudlinima je trebalo da nađu idealne proizvode kojima su napunili tanjur, koji se sad jako brzo prazni.
