"Pisala sam čestitku koju sam htjela pokloniti kao vjenčani poklon kad sam čula kucanje na vratima. Bila je 2005., imala sam 30 godina i to je bio trenutak u kojem se moj život drastično i zauvijek promijenio.
Nisam bila kod kuće, već sam odsjela u hotelu nakon konferencije školskih pedagoga. Kad sam otvorila vrata, u hodniku sam očekivala svoje kolege koji me zovu na doručak. Ali umjesto toga, vidjela sam siluetu policijske uniforme kako stoji preda mnom.
'Ovdje sam zbog vašeg supruga. Jeste li vi supruga Jasona Staplesa?' Kimnula sam, jer nisam mogla izustiti ni riječ. Da, ja sam supruga Jasona Staplesa. Tada smo bili vjenčani točno godinu dana.
'Jasona sam upoznala tri godine prije, u pučkoj kuhinji gdje sam volontirala'
'Jason je sinoć uhićen, optužen je za seksualni napad.'
Pomislila sam: O čemu on priča? Ovo mora biti neka pogreška.
Ali nije se radilo ni o kakvoj pogrešci. 'Vaš je suprug sam nazvao 911 i dao je svoje priznanje', rekao je policajac.
'Što se dogodilo?', upitala sam, ali riječi su jedva izlazile iz mene. Policajac nije znao detalje napada zato što je on bio iz policijske postaje u Torontu. Dao mi je broj telefona šefa policije u Peterboroughu i rekao da bih ga odmah trebala kontaktirati. Zatim je polako rekao: 'Mislim da biste trebali očekivati da se radilo o silovanju...' Pozlilo mi je. U glavi su mi se vrtjele rečenice: Što se dogodilo? Što ti se dogodilo Jasone? Slike Jasona kojeg sam ja poznavala i voljela - onog Jasona koji je toliko toga postigao u životu - prošle su mi pred očima.
Jasona sam upoznala tri godine prije, u pučkoj kuhinji gdje sam volontirala s grupom kolega studenata i gdje je on bio glavni chef. Odmah smo se povezali. Na našem prvom spoju ispričao mi je o svojoj prošlosti.
'Postoji nešto što bi odmah trebala znati o meni. Bio sam u zatvoru 10 godina, a sada sam pušten na doživotnu uvjetnu kaznu.'
Njegovo priznanje ostavilo me bez teksta i samo sam mirno sjedila dok je pričao cijelu priču. 1988., nekoliko mjeseci nakon njegova 18. rođendana, ubio je svoju 38-godišnju cimericu tijekom svađe koja je izmakla kontroli, i sve se odvilo jako brzo. Proglašen je krivim za ubojstvo drugog stupnja i dobio je 10 godina zatvora te doživotnu uvjetnu kaznu. Nije imao problema s nasiljem bilo kakve vrste prije ovog događaja, a sudac je obratio pozornost na njegovu mladost i potencijal za rehabilitacijom.
'Bila sam dosta oprezna prije nego sam se spetljala s Jasonom'
Prema očekivanjima, Jason se nakon 10 godina vratio među ljude - kao zatvorenik bio je izuzetno uzoran i smatrali su kako ne predstavlja daljnju prijetnju za druge. U vrijeme kad sam ga ja upoznala već je neko vrijeme uspješno vodio život uz uvjetnu kaznu, bio je uzoran i već pet godina služio javnom dobru. Uskoro je planirao ponovno krenuti u školu i htio je maksimalno iskoristiti drugu šansu koju je dobio.
Sve sam ove podatke provjerila s njegovim nadležnim policajcem, psihologom i prelistala sve službene dokumente. Sve što mi je rekao bilo je točno. U dokumentima je pisalo kako je ubojstvo bilo počinjeno u trenutku adolescentskog bijesa i da se dogodilo samo tada i jednom. Njegov povratak u zajednicu bio je ogledni primjer uzornog ponašanja. Smatralo se da više ne predstavlja nikakvu prijetnju za društvo.
Ipak, bila sam dosta oprezna prije nego sam se spetljala s Jasonom - on će čitav svoj život biti pod uvjetnom kaznom, što znači da bi putovanja (koja su moja velika strast) bila izuzetno otežana. Ako bismo imali djecu, jednom bismo im to morali priznati. A ono što me trenutno mučilo jest činjenica da bih to trebala priznati svojoj obitelji i bliskim prijateljima - to nije nešto što bih mogla ili željela tajiti.
Trebala su mi tri mjeseca da se pomirim s nepobitnim činjenicama. Kad sam razmišljala o našoj budućnosti, sjetila sam se nečega što sam odavno čula: Opraštanje znači otpuštanje svega u nadi za boljom budućnosti. I tako sam pronašla način kako u potpunosti prihvatiti Jasona, a zauzvrat sam bila nagrađena predivnom i čvrstom vezom.
On je bio moja srodna duša i obožavala sam provoditi vrijeme s njim - vozili smo bicikle, gledali filmove, zajedno volontirali, razgovarali...A to su primijetili i moji roditelji, braća, sestre, bliski prijatelji - i svi su ga oni također neizmjerno voljeli. A kada sam im, jednom po jednom, ispričala o dijelu njega koji nije bio vidljiv na prvu, bili su šokirani i tužni. Ali nisu mu htjeli prebrzo suditi. Kao i ja, i oni su odlučili izdvojiti vrijeme za kvalitetan razgovor s Jasonom, jer su najviše od svega htjeli pronaći način kako ga prihvatiti. Vjerovali smo da mu je naš sustav prosudbe pomogao u rehabilitaciji, a to se s vremenom i pokazalo prilično točnim.
Jason i ja izgradili smo zajednički život uz punu podršku moje obitelji - svi smo bili ujedinjeni i tužni zbog ubojstva koje je počinio prije tada više od 15 godina, ali smo isto tako imali nade da će uspjeti živjeti prema svojim obećanjima i da će cijeli život doprinositi društvu. Kao i svi ostali koji su mu pomagali da krene ispočetka, i ja i moja obitelj vjerovali smo u njega i nije bilo ni jednog jedinog znaka koji bi nam govorio da će jednog dana prekršiti svoje obećanje.
Ali sada, nakon tri godina izgradnje prekrasnog zajedničkog života - nakon što je diplomirao na umjetničkoj akademiji i izgradio karijeru ilustratora, nakon što je moja karijera pedagoga i učitelja krenula svojim putem, nakon što smo kupili i renovirali naš prvi zajednički dom, nakon što smo se vjenčali i napravili planove za zajednički obiteljski život - nalazila sam se u hotelskoj sobi s policajcem pored mene. A Jason se nalazio u zatvorskoj ćeliji u policijskoj postaji.
'Vratila sam se doma i čula cijelu, zastrašujuću priču'
Nakon što sam se vratila u Peterborough, čula sam cijelu priču. Dvije žene jedno su popodne posjetile dućan zdrave hrane u kojem je Jason radio na pola radnog vremena. Kad je prva žena, 46-godišnjakinja, ušla u dućan - Jason joj je stavio nož pod vrat, odvukao je iza polica s namirnicama, brutalno ju seksualno zlostavljao i zatim je zatvorio u podrum.
Kad je druga žrtva ušla u dućan, nekoliko minuta kasnije, Jason joj je također zaprijetio nožem i nastala je borba. Uspio ju je svladati tako što ju je gušio dok se nije onesvijestila. Odnio ju je u podrum, gdje se probudila, a zatim ju je napao. Zatim ih je obje zavezao ljepljivom trakom, iznajmio kombi, vratio se po njih te ih odvezao u našu kuću.
Dotad je već pao mrak, a on ih je unio u kuću te ih smjestio u podrum, gdje su one, vrlo hrabro, probale razgovarati s njim i urazumiti ga.
Policajci su mi rekli da je, prema pričama njegovih žrtava i prema njegovu priznanju (koji su se savršeno poklopili), Jason oko 21 sat napustio našu kuću, vratio se u dućan te skupio ljestve i uže pomoću kojih je htio počiniti samoubojstvo.
Zatim se vratio u našu kuću, gdje su obje žene ponovno pokušale razgovarati s njim. Iz trenutka u trenutak pretvarao se u čudovište, pa zatim opet u ljudsko biće, terorizirajući ih pa im se zatim ispričavao... Nakon 22 sata navečer on i ja imali smo naš pomalo erotičan i zadovljiv razgovor preko telefona, a kad sam kasnije shvatila da su u to vrijeme pored njega bile dvije ozlijeđene i uplašene žene, poželjela sam povratiti.
Jason je zatim napustio našu kuću i s govornice nazvao policiju. Rekao im je tko je i što je napravio, a zatim je od njih tražio da dođu i pomognu ženama. Planirao se odvesti u šumu, gdje je htio izvršiti samoubojstvo, ali nakon što se 25 minuta kasnije policija još uvijek nije pojavljivala ispred naše kuće, ponovno ih je odlučio nazvati. Policajci su tada već bili u susjedstvu te su ga uhitili i poremetili njegovo planirano samoubojstvo. Te noći u policijskoj postaji Jason je sve priznao i za kraj im rekao: 'Samo me zatvorite.'
Policijski su mi službenici rekli da je, obzirom na njegovu prošlost i obzirom na ozbiljnost ovih napada, Jason kandidat za opasnu kaznu, onu najjaču u Kanadi. Ostatak svog života provest će u zatvoru.
Vijesti o njegovim zločinima pojavile su se u medijima, a ja se nisam mogla vratiti doma, jer je moja kuća, koja je bila mjesto zločina, bila potpuno okružena policijskim trakama. Privatnost mi je bila narušena i pretvorila se u javni linč. On ima suprugu. Tko je ona? Što ne valja s njom? Je li i ona sudjelovala?
Policija je bila jasna kad su mi rekli da se dobro zna na čijoj sam ja strani, bez obzira na moje osjećaje prema žrtvama. Kad sam ih pitala postoji li bilo koji način na koji bih im mogla pomoći, glavni me policijski službenik pogledao od glave do pete i strogo rekao: 'Žrtve ne žele čuti ništa od Jasonove pomoćnice.'
'Glas o Jasonovim zločinima počeo se širiti'
I neki moji prijatelji dijelili su slično mišljenje. 'Shannon, zar ne shvaćaš da se te žene nikada neće oporaviti? Ne možeš suosjećati i s njima i s Jasonom.' Drugi su mi ponudili podršku i suosjećanje, dok su se pokušali suočiti sa svojim podvojenim osjećajima prema Jasonu kojeg su oni poznavali i prema groznim stvarima koje je napravio.
Bila sam u agoniji - pokušala sam vizualizirati svaki detalj zločina koji mi je policija opisala, pokušala sam se staviti u poziciju žrtava i suosjećati s njima, ali im cijelo to vrijeme nisam mogla pomoći ni na koji način. Pokušala sam shvatiti zašto bi Jason napravio takvo što, i u isto sam vrijeme voljela njega kao osobu i prezirala to što je učinio. Krenula sam na užasavajuće putovanje kroz pravosudni sustav, medije i društvenu stigmu toga što sam bila supruga seksualnog prijestupnika.
Glas o Jasonovim zločinima brzo se širio, od žrtava i njihovih obitelji, do moje obitelji i Jasonova šefa - vlasnika trgovine zdravom hranom, čiji je cjeloživotni rad sada bio poprište zločina i bio je na naslovnicama svih novina - a vijesti su stigle i do njegove obitelji i naših prijatelja i susjeda, pa do mojih kolega u školi.
I dok je Jason proveo devet mjeseci u samici - ili u pritvoru pod stalnom zaštitom, kako su to nazvali - ja sam ostala vani i morala se suočiti s posljedicama, potpuno nezaštićena i kao idealna meta osuda i predrasuda. Ravnatelj škole u kojoj sam radila zabranio mi je ulazak u školu bez dozvole te sam dobila otkaz na poslu koji sam radila. Izgubila sam plaću, benefite, mjesto pripadanja i, najgore od svega, svoj život s učenicima, osobljem i roditeljima u školi. Proglašena sam krivom zato što sam bila povezana s njim.
Obratila sam se odjelu za žrtve u policijskoj postaji u nadi da će mi pomoći i javnost uvjeriti kako ja nemam nikakve veze s ovim zločinima te da ni na koji način ne podržavam to što je Jason učinio. Mogli su objasniti da su se moji posjeti Jasonu (o kojima se pročulo u našem malom gradu) dogodili samo kako bih dobila odgovore na pitanja koje je imao samo on: Zašto si to učinio? Kako si to mogao učiniti? Što je s tobom? Znaš li uopće što si napravio?
Ali nitko mi nije mogao pomoći. Branitelj je bio tu za Jasona, optuženika. Odjel za žrtve bio je tu za žrtve, ali one prave, ne kolateralne - poput mene. Nigdje nisam pripadala. Sve što sam mogla bilo je hodati korak po korak i pokušati pronaći način kako preskočiti na drugu stranu, kako god da to bilo.
Moji posjeti Jasonu, koji su krenuli nekoliko dana nakon njegova uhićenja i nastavili se sljedećih nekoliko godina, nisu predstavljali podršku, kao što su mnogi pretpostavili. Samo sam htjela shvatiti što se dogodilo s jedinim čovjekom s kojim sam tada još uopće bila u kontaktu. Nisu mi dozvolili razgovor sa žrtvama, nisam čak saznala ni tko su one. Tužilac me nije htio ni pogledati, iako sam bila na njegovoj listi žrtava - jer, Jason je priznao kako je u nekoliko navrata potajno snimao mene i druge u našem toaletu, zbog čega su ga optužili za voajerizam.
'Pokušala sam pronaći nešto što bi mi objasnilo kako je do svega ovoga došlo'
Proučavala sam knjige o seksualnom nasilju, ovisnosti o pornografiji, efektima seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu i disocijativnim poremećajima ličnosti - koje su mi predlagali znanstvenici i liječnici s kojima sam razgovarala ili pak samo Jasonovo ponašanje tijekom mojih posjeta (bio je poput vulkana koji rasipa otrov, što smo svi pogrešno vidjeli kao inertnu planinu). Htjela sam pokušati razumjeti.
I u našem sam domu pokušala pronaći bilo kakav znak koji bi mi signalizirao što se dogodilo s Jasonom - je li ondje nešto što sam trebala primijetiti? No čak ni policijska istraga koja je trajala nekoliko dana u našem domu nije uspjela pronaći nikakav dokaz.
Jason ni meni ni bilo kome drugome nije dao šansu da mu pomognemo i spriječimo ove zločine: Kao da je imao dva potpuno odvojena identiteta, ali je jedan od njih bio u potpunosti tajan. Ubojstvo koje je počinio kao 18-godišnjak, dakle prije 18 godina, nije nas uspjelo pripremiti - ni mene, ni moju obitelj, ni prijatelje, ni profesionalce - na to da bi mogao ponoviti zločin, a pogotovo nismo pomišljali na seksualno zlostavljanje, iako su mnogi ljudi zaključili kako smo sve to trebali nekako predvidjeti. To je bila bolna osuda.
Ja nisam prva osoba koja se mora suočiti s osudama, isključivanjem i odbacivanjem zbog zločina koji je počinila osoba koju volim. Uz 2,3 milijuna zatvorenika u SAD-u, milijuni obitelji suočeni su s užasavajućim efektima njihovih zločina. Nekolicina ih je potražila pomoć stručnjaka ili su pak uspjeli pronaći način kako se nositi s medijskim pritiskom. No, mnogi se suočavaju s barijerama poput rasizma ili sistemskih predrasuda.
I dok pravosudni sustav krivce drži zatvorenima, njihove obitelji - ponajviše njihovu djecu i supružnike - osuđuje na siromaštvo, sram i stigmatiziranje. A put ka pozitivnoj budućnosti užasno je nesiguran.
'Gledala sam kako Jasona odvode iz sudnice i uvode u policijsko vozilo'
Suđenje je trajalo 2 i pol godine, unatoč Jasonovu trudu da ga se jednostavno proglasi krivim, a tijekom tog perioda iskusila sam hladan i ciničan način na koji se 'pravda' odnosi prema žrtvama i obiteljima. Na kraju svega, nakon nevjerojatne boli i gubitka koji su bili očiti u izjavama žrtava, nakon konfuznih Jasonovih izjava i nakon što je sudac proučio detalje napada, sve što se dogodilo bilo je to da je jedna osoba doživotno poslana u zatvor, dok su svi ostali poslani svojim kućama. Bilo je nevjerojatno prazno, bez imalo mira i izlječenja na samom kraju. To je, čini se, svatko morao pronaći za sebe.
Nakon presude, na divan dan u svibnju 2008. godine, gledala sam kako Jasona - s lisicama na rukama i lancima na nogama - uvode u policijski kombi i odvode u zatvor. Gotovo neprimjetno mi je mahnuo, kao malo dijete koje odlazi u ljetni kamp. Nisam vidjela žrtve kako odlaze, ali sam ih zamislila kako odlaze kući, pokušavajući vlastiti život izgraditi ispočetka, nadajući se da će dobiti moju i potporu moje obitelji te bliskih prijatelja.
'Pokušala sam započeti novi život'
Shannon
Ja sam pokušala ponovno izgraditi vlastiti život, razvela sam se od Jasona, otišla sam na terapiju, krenula sam na satove plesa i, da, ponovno sam krenula na spojeve. Također sam pokušala napraviti sve što je u mojoj moći da popravim pravosudni sustav, kako bi dobio moć da pomogne, a ne samo kažnjava.
Upisala sam diplomski studij socijalnog rada, jer sam bila uvjerena da će mi to ponovno dati neku svrhu i otvoriti neka nova vrata. Fokusirala sam se na traumu i jačanje pravosuđa. Pronašla sam istraživanja, teorijske podatke i dokaze koji su opisivali sve ono što sam ja osjećala i kroz što sam prolazila.
Howard Zehr, vodeći američki stručnjak za jačanje pravosuđa, to je najbolje opisao. On objašnjava kako konvencionalni kriminalni pravosudni sustav odgovara na zločine postavljanjem ovih pitanja:
Koji je zakon prekršen?
Tko je to učinio?
Kakvu kaznu zaslužuje?
To su vrlo važna pitanja, ali su ujedno i limitirajuća. Ona optuženika stavljaju u fokus, a žrtve na periferiju te se njihove priče koriste kako bi se utjecalo na suđenje te kako bi ih one dovele do krajnje presude. Fokus je na kazni.
Efekt koji zločin ima na obitelji i ostale ljude jedva se spominje, a njihovo je sudjelovanje u suđenju limitirano ili nepostojeće. Optuženike se šalje na odrađivanje zaslužene kazne, a u Kanadi, gotovo se svaki od njih vrati u društvo bez da im se na bilo koji način pomaže, bilo tretmanima ili razgovorom. U SAD-u je priča vrlo slična...
U svojoj srži, jačanje pravosuđa na zločine i nasilje ne gleda kao na napad na državu već kao na ljudski odnos povjerenja. Stoga bi 'pravosuđe' trebalo pokušati popraviti - povratiti, ponovno izgraditi ili ponekad samo izgraditi - povjerenje među ljudima kroz odgovornost, dijalog, empatiju i pokušaj da se stvari poprave. I ono postavlja tri različita pitanja:
Tko je povrijeđen?
Koje su njihove potrebe?
Tko je zadužen da te potrebe ispuni?
Postavljanje tih pitanja uključuje i sluša glasove i iskustva ljudi koji su najbliži žrtvama ili su pak sami žrtve. I ovdje se nužno ne isključuje komponenta kazne, već se prepoznaju njene granice. (...)
'Što sam naučila iz ovog mučnog iskustva?'
Shannon
Nakon svega, mislim da sam postala bolja, zdravija i jača osoba, i zahvalna sam na ovom iskustvu. Napokon sam uspjela izdaju i štetu koju mi je Jason priuštio staviti sa strane, kao i ljutnju koja me gotovo potpuno preuzela, i uspjela sam započeti život ispočetka, život pun ljubavi, povjerenja, značajan život...
Nakon što sam javno ispričala svoju priču - na pravosudnoj konferenciji 2008. te u svojim memoarima 2011. godine - uspjela sam povratiti svoj glas i očistiti se od optužbi koje su me snašle. I iako sam se, pred svojom prvom publikom, osjećala užasno ranjivo, i iako je bilo bolno ponovno se prisjećati svega dok sam pisala memoare, u isto sam se vrijeme liječila. Publika je dobro reagirala na moj govor, suosjećali su i bili su puni razumijevanja. Povratili su mi dostojanstvo i razbili oblak stigme koji je bio velika prijetnja mom zdravlju i mojoj budućnosti.
Moj se glas ponovno čuo, pronašla sam svrhu u nečemu što je dotad bilo besmisleno. Od početka sam razmišljala o tome kako postoji još mnogo ljudi poput mene (s obzirom na broj zatvorenika) - žene, sestre, majke, braća, prijatelji i kolege ljudi koji su optuženi za grozne zločine - ali ih nikada nisam uspjela pronaći. No, kad sam o svemu počela javno govoriti, oni su pronašli mene. Sa mnom su podijelili svoje priče i dijele ih još i danas.
Baš poput mene, i oni su se suočili s javnim osudama, traumama, tugovanjem i krivnjom. Oni osjećaju empatiju prema žrtvama (koje su puno češće članovi obitelji nego li stranci), ali se od njih ipak traži da biraju strane. Oni trebaju pomoć, a ja im, sa svoje pozicije, sada uspijevam pomoći i savjetovati ih. I na tome sam neizmjerno zahvalna."
Izvor: Vox
