Vlado Kalember ime je koje se desetljećima veže uz glazbenu scenu i bezvremenske hitove koji mnogima bude nostalgiju. Kao zaštitno lice Srebrnih krila, proputovao je svijet, punio dvorane i osvajao publiku, a i danas, sa 72 godine, radi to s jednakim žarom. No, koliko se zapravo sve promijenilo u odnosu na vrijeme kad je bio na vrhuncu karijere?
Kalember nam je bez zadrške ispričao sve o danima slave, hitovima koji su oblikovali generacije, ali i o tome kako su on i njegovi kolege doživljavali popularnost. Prisjetio se vremena kada su glazbenici bili idoli, kada je vinil bio zakon, a koncerti praznik za publiku. U nastavku pročitajte kako legendarni frontmen Srebrnih krila gleda na najvažnije vrijeme hrvatske glazbe i što mu ona znači danas.
Koji su bili vaši prvi glazbeni uzori i kad ste shvatili da se uopće želite baviti glazbom?
Teško je reći da sam imao nekakve konkretne glazbene uzore jer sam vrlo davno shvatio da je za nekakav uspjeh ili da vas ljudi žele slušati potrebno koliko je god moguće maksimalno razlikovati od drugih. Istina je da sam slušao Beatlese , Rolling Stonese i još neke grupe, ali sam ponajviše volio Led Zeppeline i Deep Purple. Više sam volio bendove s "tvrđim zvukom". Glazbom sam se počeo baviti s 15 - 16 godina, a već s 18-19 počeo ozbiljnije svirat na raznim plesnjacima, klubovima i na moru na ljetnim terasama.
Kako pamtite svoje godine u "Srebrnim krilima"? Jeste li tada bili svjesni koliko ste popularni?
Sve godine s "Krilima" pamtim kao najljepše godine. "Krila" su ostvarenje mojih dječačkih snova i super je što ih i danas živim. Potpun osjećaj te tako zvane popularnosti nismo baš osjećali jer nam se puno toga događalo dosta brzo i bili smo stalno na putu, ali smo po prodaji ploča i rasprodanim nastupima znali da nas ljudi vole.
U jednom je trenutku nakon odlaska iz "Srebrnih krila" čak bio i članom grupa "4 asa" zajedno s Rajkom Dujmićem, Alenom Islamovićem i Juricom Pađenom.
Jeste li tada uspjeli ostati skromni unatoč tisućama obožavateljica i tutlom jednog od najljepših muškaraca bivše države ili vam je slava ipak, barem nakratko, "udarila u glavu"?
Kako sam već rekao sve nam se događalo dosta brzo i intenzivno pa se nismo stigli niti uobraziti niti da nas je bilo što "udarilo u glavu". Nikoga od nas ta faza nije zatekla s nikakvim frustracija niti kompleksima, da nam je ta slava bila toliko važna. Niti do tada nismo imali "problema" u društvu, a niti s curama pa nas je ta slava učinila većim, boljim ili važnijim. Mi smo se i okupili s nakanom i planom da u glazbi napravimo nešto veliko tako da kad se to dogodilo se nismo našli nespremni. Mi smo to i planirali, iako se to naravno i nije moralo dogoditi. Za uspjeh je potrebno maksimalno znanje, velika upornost i naravno sreća! To je bilo vrijeme idolatrije, idolopoklonstva. Tada su strašna fora bili posteri. To je bilo vrijeme kada je svaka cura morala imati svog idola. To je bilo vrijeme postera u prirodnoj veličini, koji su se lijepili doma po zidovima, a mi i ne samo mi, smo bili zgođušni mladi dečki, baš kako treba za postere. Više mislim da smo imali sreću što smo se pojavili u pravo vrijeme jer baš nije logično da su se nakada rađali "idoli", a danas ne. Tada je glazba bila najvažnija društvena pojava. Tada je bilo važnije svirati u bendu nego igrati u Barceloni. Danas je puno veća ponuda i danas ima puno toga što je važnije od sviranja u bendu.
Postoji li neka anegdota s turneja koju nikada niste podijelili s javnošću?
Mi smo tada proveli oko devet godina putujući po cijelom svijetu. Bili smo stalno na putu pa bih prije mogao navesti gdje nismo bili. Naravno da je bilo bezbroj dogodovština i nepodobština, ali ih na žalost ne mogu ispričati u nekoliko rečenica.
Osim rada s bendom, Kalember je imao i uspješnu solo karijeru te je 1984. predstavljao Jugoslaviju na Eurosongu s Izoldom Barudžijom i pjesmom "Ciao, amore".
Kako se tad živjelo od glazbe u odnosu na danas? Je li vam draže vrijeme gramofonskih ploča ili ova trenutna digitalizacija?
Svako vrijeme ima svoje prednosti i mane. Tada je diskografija bila glavni izvor prihoda, a veliki koncerti su uvijek bili na rubu isplativosti dok je danas obrnuto. Kada bih sabrao sve prednosti i mane bivših i sadašnjih vremena ispalo bi da su sadašnja bolja, ali kako smo tada bili puno mlađi, a mladost ima svoje draži , ispada da nam je uvijek jednako dobro. Naravno da nam je doba LP ploča puno draže, ali vremena se popravljaju. Baš mi je gospodin Želimir Babogredac iz Croatia Recordsa rekao da u posljednje vrijeme bolje ide vinil od CD-a.
Nastupili ste na Eurosongu 1984., s obzirom da se bliži ovogodišnji Eurosong, možete li nam reći koja je glavna razlika između pjesama iz tog vremena i današnjih?
Sve se mijenja pa i glazba. Danas su uvjeti za dobru snimku dostupni svima. Mi smo nekada u potrazi za dobrom snimkom odlazili van na tada puno razvijeniji zapad. Kada sam ja bio na Eurosongu to nije ni iz bliza bio tako veliki festival. Tada je sudjelovalo 19-20 zemalja i najčešće se to događalo u malim dvoranama. Najčešće su izvođači bili amateri, odnosno ljudi koji nisu živjeli od glazbe. Tada je to bio skoro "Prvi pljesak Europe". Italija čak vrlo često nije ni slala izvođače, a kada sam ja bio u Luxemburgu 1984. nisu ga ni prenosili na televiziji. Kod nas je to bio kao veliki festival, a naročito od 1983. kada je Danijel Popović s "Džuli" napravio veliki uspjeh. Danas je to najznačajniji festival u svijetu. Sada se održava u ogromnim dvoranama, a kada sam ja bio to je bilo u manjoj dvorani od 400-500 sjedišta. Na snimkama je vidljivo kada je pobijedila ABBA da je to bilo isto u maloj dvorani.
Vlado Kalember
Koliko vam je danas glazba važna? Ispunjavaju li vas nastupi i dalje?
Da mi je netko rekao prije pedesetak godina da ću se još baviti ovim poslom gotovo s istim žarom - ne bih vjerovao. Naravno da mi više naslovne strane nisu toliko važne, kao ni pojavljivanje na televiziji. To bih radije prepustio mladim kolegicama i kolegama, što mi je i prirodnije i ljepše za vidjeti. Na slikama treba biti zgodan, svjež, lijepo obučen, modno dotjeran, a nama je takve utakmice sve teže igrati. Nastupi su super, to je kao dobar tulum ili zabava. Kao da se nešto slavi, a mi tada i slavimo što smo zdravi i što još sviramo i ono najvažnije, što nas još uvijek dođe slušati dosta ljudi.
Postoji li neka pjesma iz vaše karijere koja vam je posebno draga, a da nije među najvećim hitovima?
To nije samo moj slučaj. Mnogima od nas su često najdraže pjesme koje su najlošije prošle kod publike, ali nema veze. Ispada da smo ponekad snimili i napravili ponešto i za sebe.
Ana Rucner i Vlado Kalember
S obzirom na to da ste davno otpjevali hit 'Ana', a kasnije se oženili Anom Rucner, vjerujete li u sudbinu?
Ne znam koliko sudbina ima veze s tim. Opjevao sam mnoga ženska imena, tako da je bila mala vjerojatnost da ću jednog dana imati suprugu čije ime nisam spomenuo u pjesmama.
Na što ste najponosniji kada je u pitanju vaš sin Darijan?
Na to što je izrastao u zdravog, lijepog i pametnog mladog čovjeka i na to što mu je majka Ana Rucner.
Imate li slobodnog vremena i na što ga najviše trošite?
Ja sam od onih sretnika kojima se hobi pretvorio u profesiju, tako da cijeli život uživam u slobodnom vremenu.
POGLEDAJTE VIDEO: Sjeća li se Vlado Kalember baš svega iz svoje dugogodišnje karijere?
