'Na smrt se nikad ne možeš pripremiti. Moj Zvonko otišao je bez naznake ili pozdrava. Imao je silovit moždani udar i otišao u hipu', ispričala je Vlasta Ramljak, koja je samo sedam mjeseci nakon smrti voljenog supruga živnula.
Unuka Mia vratila mi je vjeru u život
Unučica Mia, koja se rodila sedam mjeseci nakon smrti voljenog supruga Zvonka, pomogla joj je prebroditi bolno razdoblje.
'Kad je doktorica Rubin rekla: 'Evo', a ja svoju unuku Miju prvi put uzela u ruke, nisam se bojala da će mi skliznuti, nikakav strah nisam osjetila. Pustila sam suzu radosnicu i pomislila kako se život poigrava s nama. Jedan ode, drugi dođe. Odmah sam uočila sličnost sa svojim Zvonkom. Možda je to bilo samo u mojoj glavi, ali ti prstići, noktići, oblik glave, kosica, duga, u krug... – sve me podsjetilo na mog pokojnog supruga. I sestra Tea potvrdila mi je da unuka i djed imaju puno zajedničkoga. Jako sam bila ponosna što mu sliči', kaže glumica zagrebačkog HNK Vlasta Ramljak, koja je u samo godinu dana pretrpjela veliku tragediju, a potom i doživjela neopisivu sreću.
Smrt supruga došla je iznenadno
Iznenadni odlazak Vlastina supruga svima je bio veliki šok. Glumica je tog vrućeg kolovoškog dana 2010. godine putovala u Varaždin, gdje je na Špancirfestu trebala odigrati predstavu.
Javili su joj groznu vijest, otkazala je predstavu i vratila se u Zagreb.
Nakon suprugove iznenadne smrti utjehu je našla u poslu. Tih mjeseci puno je radila.
Već su počele probe za AdagioLade Kaštelan, a ona se ekipi pridružila nakon dva tjedna. I tada se pokrenula mašinerija: imala je puno predstava, gostovanja, što joj je umnogome pomoglo da se trgne.
Vlasta je bila prisutna i na porođaju svoje prve unuke. Sa zetom s kćeri ušla je u bolnicu i cijelo vrijeme bila s Ivanom.
'Odjenula sam bolničku uniformu i rekla: 'I ja ću biti prisutna na porođaju', prisjeća se tog sretnog dana.
Nakon rođenja unučice Vlasta je našla još jednu zanimaciju. Upisala je autoškolu i naučila voziti. Prije, govori, nije za to bilo potrebe, niti ju je vožnja zanimala.
'Uvijek su me drugi vozili. Kad se nešto snimalo, dolazili bi po mene, a inače je moj Zvonko bio na raspolaganju kad god je trebalo. Možda ni sada ne bih upisala vozački, ali nakon njegove smrti nisam znala kamo s autom. Govorili su mi da ga prodam, a ja nisam mogla. Čovjek se veže uz neke stvari. Nema veze što je to zapravo kutija lima, mislila sam, njegova je i ne želim je prodati. Govorila sam – neka stoji, neću ga prodati. Bila je to, objasnili su mi, najgora varijanta od svih, pa sam se upisala na vozački. Ništa do tada nisam znala o vožnji, sve mi je bilo špansko selo. No, imala sam sjajnog instruktora Vladu. Zdušno se trudio oko mene i položila sam u kolovozu, godinu dana nakon Zvonkove smrti', kaže Vlasta.
Sjećanja nikad ne umiru
Uz pokojnog je supruga veže sjećanje na predivnih 30 godina ispunjenih ljubavi i pažnjom, nerijetko i energičnim raspravama.
Da ih je netko, prisjeća se Vlasta, u tim trenucima slušao, rekao bi – oni će se potući. Njihove su rasprave uvijek bile kratke i glasne. Nakon njih, Vlasta bi skuhala kavu.
'Zvonko i ja smo temperamentni, nemirna duha. Znali smo žestoko raspravljati, ali uvijek smo bili jedno uz drugo. Probudio bi me u četiri ujutro da pogledam nešto što je te noći skladao. Nikad mi nije bilo teško ustati. I on je bio uz mene kad god je trebalo. Osim ljubavi koju smo osjećali jedno prema drugom i prema svojoj obitelji, dijelili smo i jednako intenzivnu ljubav prema teatru. Naši su se životi isprepletali privatno i poslovno, bilo je to nemoguće razdvojiti, bili smo, kako se to kaže, kao prst i nokat. I dalje mi jako nedostaje i žao mi je što nismo zajedno baka i djed', govori sa sjetom u glasu.
