Prije samo nekoliko dana, zagrebačka Arena odzvanjala je moćnim melodijama koje su rasplamsale srca 18.000 ljudi - od legendarnog hita ''Ne dirajte mi ravnicu'' do emotivnog hita ''Svetinje''. Na koncertu ''Domu mom'', Miroslav Škoro (63), jedan od najvažnijih i najomiljenijih glasova hrvatske glazbene scene, još jednom je pokazao zašto je njegova glazba više od zabave - ona je dio nacionalnog identiteta. Uskoro će proslaviti impresivnih 40 godina karijere, tijekom koje je održao tisuće koncerata i napisao stotine pjesama koje su urezane u kolektivnu memoriju nacije. U razgovoru za Net.hr, Škoro otkriva ne samo tajne svoje dugovječnosti, već komentira i sve veću popularnost narodne glazbe u hrvatskim noćnim klubovima, ali i Arenama. No, ne zaobilazi ni pitanje koje već dugo intrigira javnost - zašto nije zapjevao rame uz rame s Markom Perkovićem Thompsonom (55) na povijesnom koncertu na Hipodromu. 

Foto: Matija Habljak/pixsell

Nedavno ste nastupali u Areni pred 18.000 ljudi na koncertu Domu mom. Kako ste se osjećali na pozornici, pred tolikom publikom?

Ove godine obilježavam punih četrdeset godina bavljenja glazbom. Počeo sam još tamo 1985. godine sa “Slavonskim bećarima” nastupom na Đakovačkim vezovima i, od onda do danas, odradio sam više tisuća nastupa. Bilo je i manje i više ljudi, tako da na vaše pitanje mogu samo reći kako mi je svaki nastup i odgovornost i stres, ali i velika radost jer radim ono što volim. Naravno da godine iskustva smanjuju razinu treme i povećavaju osjećaj sigurnosti, posebice kad pjevate pjesme koje su već publici poznate i drage.

Što za Vas znači riječ 'dom' i kako je prenosite u svoju glazbu? 

Dom je mjesto gdje živite i gdje ste, kako se to veli, savili svoje gnijezdo. Meni riječ 'dom' izaziva osjećaj sigurnosti, topline i nadasve slobode. Kad netko kaže: “Doma smo”, onda znači da smo tamo gdje pripadamo i mišlju i riječju i djelom, pa i propustom, a naposljetku uspomenama. Često koristim tu riječ u svojim pjesmama, a posebice izvedenicu domovina. Žao mi je što su se dom, domovina i domoljublje, pa samim tim i domoljubne pjesme, pretvorili u manifestacije i prigodničarenje jer to ili osjećaš ili ne osjećaš. Ne može i ne bi trebalo biti rezervirano samo za određene dane u godini.

Kakav je osjećaj gledati toliku publiku koja pjeva Vaše pjesme? Možete li se prisjetiti nekog posebnog trenutka s tog koncerta?

Ponosan sam što sam skladao, napisao ili sudjelovao u pjesmama koje su, usuđujem se reći, zaživjele u narodu. Emotivan sam, pa znam i zasuziti kad postanem svjestan da nešto, što je nastalo u mojoj ljetnoj kuhinji, najednom pjevaju ljudi. Mi smo na “Domu mom”, iz čisto tehničkih razloga i zbog izmjene orkestara na pozornici, u Areni izveli “Ne dirajte mi ravnicu” samo uz gitaru. Murči i ja. Sami. Bilo je neopisivo i za pamćenje. Eto, to je bio jedan od posebnih trenutaka, a kako su moje pjesme takve kakve jesu, gotovo na svakom nastupu doživimo neko malo čudo koje ostaje u nama.

Planirate li uskoro još veliki koncert ili turneju? 

Trenutačno smo ekipa i ja u hibernaciji jer nam treba, barem meni, s obzirom na zdravlje i godine, malo odmora. Pomalo radimo u studijima u Osijeku i Zagrebu na mom desetom studijskom albumu. Motori se pale sredinom studenog i krećemo od “Hrvatske noći” u Frankfurtu, sve do kraja prosinca kada ćemo obilježiti već spomenutih četrdeset godina mog glazbovanja koncertima u Lisinskom. Rasprodali smo ih u hipu i bez oglašavanja 21. i 22. prosinca, tako da je sad moguće nabaviti ulaznice za treći koncert 23. prosinca. Za Badnjak i Božić u pravilu ne radim, a nakon toga ćemo u Split i, ako Bog da, za Novu godinu doma.

Imate li neki ritual prije nastupa koji Vas opušta ili priprema za veliki show?

Ritual nemam, ali se trudim cjelovito usvojiti sve elemente bitne za nastup. Kada sam radio velike produkcije na televizijama, sam bih raspisivao i u glavi puno puta prolazio sadržaj i hodogram emisije. Mene na pozornici opušta činjenica da u svakom trenutku znam što slijedi. Nastup mora imati glavu i rep. Početak i kraj. Uvod, razradu i nekakav vrhunac. Naravno, sklon sam improvizaciji i volim je, međutim, improvizacije može biti i poželjna je, ako se dogodi, onoliko koliko ima smisla, ali kostur mora biti začavlan i ja moram imati oko sebe ljude kojima potpuno vjerujem. Mi smo čak i u “Večernjoj školi”, koja se zasnivala na improvizaciji i, naravno, genijalnosti Pervana i ekipe, imali začavlanu temu i stavove iz kojih likovi progovaraju. Da ne govorim o povjerenju i prijateljstvu među nama. Tako je posložen, u jednom dijelu, i moj koncertni koncept. Moj prateći orkestar i ja surađujemo tridesetak godina. Ne samo to, mi smo iz istog grada i znamo se cijeli život, tako da smo, ustvari, obitelj.

POGLEDAJTE VIDEO: Razgovarali smo s Miroslavom Škorom uoči koncerta u Kninu
​

Radite li na novim pjesmama? Možete li podijeliti s nama nešto o svojem budućem glazbenom pravcu?

Da, kao što sam već rekao, slažemo novi studijski album. Namjerno velim slažemo, jer je od izlaska zadnjeg albuma prošlo jedanaest godina, pa se nakupilo i dosta singlova koji nemaju diskografsku adresu, a ima i novih pjesama koje valja snimiti i objaviti. Imam sreću da su moj sin Matija i Iva Plivelić došli u orkestar. Mladi su i vrlo kreativni i puni ideja, tako da moji stalni suradnici, Ivica Murat i Željko Nikolin, koji su, kao i ja, maratonci, imaju pune ruke produkcijskog posla da pohvataju sve te ideje i priznajem da teško pratimo ova dva sprintera.

Glazbena scena se mijenja, a Vi ste njezin dio dugi niz godina. U arenama trenutačno najviše nastupaju izvođači iz Srbije: kako gledate na sve veću glazbenu invaziju s istoka?

Mislim da o tome ne treba previše razglabati. Nije to nikakva invazija. Pozivaju ih naši ljudi, organiziraju im koncerte na koje opet idu naši građani i državljani. Ne dolazi na te koncerte publika s Marsa! Imamo glazbenu scenu kakvu su ljudi koji kreiraju medijski prostor željeli. To je tržište kao i svako drugo. Sve dok ljudi kupuju ulaznice, dakle dok postoji potražnja, bit će nam tako kako je. Neka svatko sluša što hoće. Uostalom, ovo je više pitanje za urednike i kreatore javnog medijskog prostora, a ne za nas hrvatske glazbenike.

Foto: Matija Habljak/pixsell

No, ipak povijesni koncert održao je hrvatski izvođač. Tisuće fanova je komentiralo kako im je žao što niste bili na pozornici s Markom Perkovićem Thompsonom i što niste zajedno otpjevali 'Sude mi'. Kako Vi gledate na to?

Žao je i meni, ali za sve i o svemu što se događa na pozornici za vrijeme bilo kojeg događaja valja pitati organizatora i onoga tko je slagao program. Ja vam mogu odgovoriti kako će biti koncipiran moj koncert, primjerice u Lisinskom, jer ću ja složiti repertoar. Dakle, na pozornici se događa ono što želi izvođač koji ima koncert, pa onda valja i njemu postaviti pitanja koja se tiču pjesama. Svi drugi su kriva adresa.

Kroz sve ove godine, koji Vam je najdraži trenutak ili uspjeh u karijeri?

Prije svega, sve ovo što zovemo životom je meni čudesno i zahvalan sam na svakom danu. Nisam očekivao da ću, sa svojim sposobnostima, dobaciti ovako daleko, a posebice ne da će to sve trajati toliko dugo. Kado smo prošle godine bez hita ili neke velike pompe napunili zagrebačku Arenu, vidio sam da postoje te neke pjesme koje ljudi jednostavno žele čuti i s nama ih pjevati. Svaka pjesma, svaka riječ i svaki ton su, za mene, uspjeh. Uspjeh mi je svaki osmijeh, suza i zagrljaj moje publike ili ljudi s kojima se slučajno sretnem na ulici. Moj posao je zabava i nema ljepšeg trenutka nego kad uspijem, pa makar i na kratko, zabaviti nekoga.

Foto: Matija Habljak/pixsell

Osim koncerata i novih pjesama, postoji li nešto drugo što ste planirali ili što Vas trenutačno inspirira u privatnom životu?

Jooj, ja stalno nešto planiram i imam sto projekata u glavi. Pretjerujem, znam... Trenutačno smo krečili po kući i bavimo se svi skupa dosta građevinskim poslovima. Što se tiče inspiracije, mene inspirira doslovce sve, a posebice ljudi i priče. Možda u ovim godinama rjeđe, ali i dalje mi se događa da samo jedna riječ, jedna kap, pokrene bujicu.

Povratak u politiku - je li ta opcija moguća?

Ne. Ne valja ići djevojci koja te neće. Bolje je naći drugu, a nju prepustiti drugima, pa kako joj bude.

POGLEDAJTE VIDEO: Generacija Z sve više traži informacije na TikToku, a kome danas vjerovati? Otkriva Meri Goldašić u MagNetu