Za Ružicu (27), nagrađivanu mladu glumicu Kazališta Komedija, gluma i glazba nisu bile pitanje odluke, već prirodan put koji se razvijao od ranog djetinjstva, među obitelji, crkvenim zborom i školskim pozornicama. Nakon što je osvojila Zlatni studio i Nagradu hrvatskog glumišta za mlade umjetnike, svoj umjetnički izraz danas širi i kroz glazbu, posebno sevdah. U razgovoru za Net.hr otkriva kada je shvatila da je gluma njezin životni poziv, koje su je uloge oblikovale, kako izgleda svakodnevica iza kazališne zavjese te što sprema u skorijoj budućnosti.

Foto: Neva Zganec/pixsell

Kada ste shvatili da je gluma nešto čime se želite baviti cijeli život? Je li to bio neki poseban trenutak na sceni ili proces koji se razvijao s vremenom?

Mislim da to zapravo nosiš u sebi. Osoba taj poziv nosi cijeli život – to nije nešto što se iznenada pojavi. Vjerujem da smo dužni sebi, svom životu, pa i društvu u kojem živimo, otkriti svoje talente. To je, po meni, jedna od najvećih životnih odgovornosti – na taj način doprinosimo drugima, ali i sebi. Najveći izazov je upravo u tome: otkriti što je to što nosimo u sebi. Kad je riječ o glumi, pjevanju, plesu i drugim izvedbenim, umjetničkim talentima, mislim da se oni ipak nešto lakše prepoznaju. Ja sam zapravo od samog početka, još kao vrlo mala, počela nastupati i pokazivati sklonosti prema scenskom izražavanju. Prva pozornica bio mi je dom – među obitelji. Pjevala sam, plesala, imitirala rodbinu i susjede, svašta sam radila. Obitelj mi je bila prva publika.

Kasnije sam počela pjevati u crkvenom zboru i odlaziti na probe. Odrasla sam u Srednjem Selu, malom selu kraj Požege, i nekako je sve krenulo tim putem. Privlačila me glazba – pjevala sam psalme na misama, nastupala u školi na priredbama, svirala, vodila program. Nakon toga sam upisala glazbenu školu, a zatim i srednju glazbenu školu. Upravo tamo sam shvatila da glazbena škola možda ipak nije moj konačni put.

Kako sam oduvijek na druženjima imitirala ljude, jednom mi je prijatelj, u trećem razredu srednje škole, rekao: „Ružice, zašto ti ne upišeš glumu?“ I tada sam pomislila – pa vidiš da bih stvarno mogla. Do tada mi se činilo da je gluma nešto s čime se rodiš, da je to gotovo nemoguće. Ipak sam otišla na prijemni i – upala iz prve. Danas zaista živim svoj san i jako volim svoj poziv. 

Sjećate li se svog prvog javnog nastupa? Kakav je bio?

Sjećam se vrlo dobro. Na svojoj prvoj pričesti pjevala sam psalam u crkvi i u jednom mi je trenutku doslovno zapeo dah. Ne znam što se dogodilo, samo mi je dah preskočio. Danas se toga sjećam kao neke pozitivne traume. Imala sam devet godina i pjevala pred punom crkvom – očito sam imala veliku tremu. No, unatoč tome, to mi je ostalo u lijepom sjećanju.

Glazba je također važan dio tvog života, a posebno sevdah. Kako si se odlučila baš za taj glazbeni izričaj?

Da, sevdah je dosta specifičan i duboko povezan s mojim korijenima. I s mamine i s tatine strane imam jake veze s Bosnom – mama je iz Kotor Varoša, a tatini iz Rame. Imamo čak i židovske krvi, ali nekako Bosna ipak prevladava.

Zanimljivo je da sam sevdah otkrila sama, a da nisam ni znala da su moja baka i njezina braća cijeli život pjevali sevdah. Nisam ih poznavala i nitko mi o tome nije pričao. U srednjoj školi sam se s tom glazbom susrela kroz nastupe i druženja s tamburašima. Oni bi, onako usput, zasvirali neki sevdah, i mene je to potpuno osvojilo.

Počela sam istraživati i zaljubila se u tu glazbu. Sevdah je u svakom smislu bogat – i sadržajno i glazbeno, snažno poduprt pričom i tekstom. Kako Bosanci kažu, on je tanano satkan. Mislim da ima nevjerojatnu moć dotaknuti čovjeka.

Meni je jako važno da ono što radim ima smisao i da to radim za publiku. Ja u tome uživam, ali još mi je važnije da publika uživa. Sevdah budi razne emocije, a upravo ta ljudska nutrina i emocija mene u životu najviše zanimaju.

Foto: Matija Habljak/pixsell

Kao umjetnica, sigurno imate uzore. Postoji li netko tko te posebno inspirira?

Jako sam voljela Mariju Callas. Kao osoba mi je bila izuzetno zanimljiva. Njezin život, emocija koju je nosila i način na koji je živjela – nikada se nije opirala ni lijepim ni teškim fazama, već ih je sve proživljavala do kraja. Bila je izvanredna glazbenica i pjevačica, i često mi ona prva padne na pamet kada razmišljam o uzorima.

Foto: Ines Novkovic,inesnovkovic@yahoo.com

Gluma je vrlo zahtjevna profesija. Kako uspijevate uskladiti sve obaveze i pronaći vrijeme za sebe? Kako se odmarate?

Što sam starija, to sam organiziranija. Prije sam živjela izuzetno hektičnim tempom – svirke, probe ujutro, snimanja, gostovanja s predstavama. Nisam se znala posvetiti sebi, a bez odmaka i odmora jednostavno se ne možeš napuniti.

Danas puno čitam, budim se vrlo rano kad god mogu, treniram, družim se s ljudima i pokušavam što više živjeti u trenutku. Nastojim živjeti punim plućima, gledati naprijed, a ne stalno unatrag. Trudim se što manje previše razmišljati i prihvaćati život takav kakav jest.

Kada pogledate unatrag svoju karijeru, postoji li uloga koja vam je posebno prirasla srcu?

Jako sam voljela ulogu Nataše u Tri sestre Antona Pavloviča Čehova, koju sam igrala na Akademiji kod Bobe Jelčića. To mi je bilo posebno iskustvo. Volim sve uloge koje sam igrala i trudim se u svakom procesu pronaći zadovoljstvo. Nikada ne izlazim na scenu ako nisam mirna unutar sebe – uporna sam dok ne dođem do tog osjećaja.

Kriza je neizbježna u radu na ulozi, kod mene se ona uvijek pojavi tijekom procesa. No, nekako uvijek isplivam, ponekad uz pomoć starijih kolega ili redatelja. Na kraju se uvijek dogodi da sve sjedne i da mogu stati iza lika koji igram.

Uloga koja mi je obilježila cijelu godinu definitivno je Gostioničarka, za koju sam dobila Zlatni Studio i Nagradu hrvatskog glumišta za mlade umjetnike do 28 godina. To je bila moja prva uloga nakon Akademije, igrala sam je u Gradskom kazalištu Požega i izveli smo je samo tamo čak dvadeset puta. Ta mi je uloga otvorila put do zaposlenja u Kazalištu Komedija. 

Foto: Davor Puklavec/pixsell

Možete li nam otkriti nešto više o ulozi u novoj predstavi Ponos i predrasude – uvertira? Što publika može očekivati?

Riječ je o klasiku obožavane Jane Austen. Predstava govori o majci i njezinih pet kćeri koje mora udati, što je u to vrijeme bilo pitanje opstanka obitelji. Ja igram najmlađu kćer, Lidiju – najprgaviju, najbrbljaviju, onu koja ima najmanje prava, a uzima najviše prostora.

Po pravilima tadašnjeg društva, ona bi se posljednja smjela predstaviti i udati, ali upravo ona prva stvara skandal – bježi s oficirom i time osramoti cijelu obitelj. Rasplet prepuštamo publici, posebno onima koji roman još nisu čitali.

Predstava je posebna i zbog toga što je Kazalište Komedija trenutačno u obnovi, pa nismo imali klasičan prostor za izvedbu. Redateljica Marina Pejnović odlučila se za ambijentalnu režiju, zbog čega predstavu igramo u Dvercu. To je predivna palača i velika privilegija – rijetko imamo priliku nastupati u takvom prostoru. Negativna strana je što može stati samo 35 gledatelja, pa su karte rasprodane u svega pet minuta. No, nakon obnove kazališta, predstava će se igrati i na našoj pozornici. Riječ je o velikoj, raskošnoj predstavi s brojnim ansamblom.

Foto: Doris Fatur

Je li vam takav tempo naporan?

I jest i nije. Imamo probe i ujutro i navečer, a paralelno radim i na još jednoj predstavi u Komediji – mjuziklu Radio Dubrava u režiji Krešimira Dolenčića. Predstava prati priču Prljavog kazališta i njihove najveće hitove, vodi nas kroz Zagreb devedesetih, ali i kasnijih godina. To je snažna zagrebačka priča puna glazbe.

Jako sam sretna što mi je Krešo ponudio glavnu ulogu. Veliki sam fan Prljavog kazališta, tako da mi je, unatoč napornom tempu, sve to gušt i uživancija. I dalje je ogromno veselje raditi, čak i kada su probe paralelne.

Za kraj, imate i jednu veliku novost.

Da, izlazi moja prva pjesma – moj prvi singl. To mi je zaista velika stvar. Pjesmu su napisali Jan Jakovljev i Anja Grabovac, a producirao i aranžirao Nikša Bratoš, što mi je posebna čast. Nevjerojatno mi je da je jedan takav glazbeni genij radio upravo moju prvu pjesmu, a nadam se da neće biti i posljednja.

Premijerno ću je otpjevati 30. siječnja na koncertu u klubu Kazališta Komedija – u Kontesi na Trgu. Pjesma je, rekla bih, u stilu pop sevdaha.

NET I VOYO /

Prijavite se na Net.hr s istom e-mail adresom kojom ste pretplaćeni na Voyo i čitajte sadržaje bez oglasa!

POGLEDAJTE VIDEO: Majka djevojčice koju su maltretirali o kampanji Hajduka: 'Svaka gesta igrača joj je značila...'