Povodom izlaska novog singla Pomalo, koji najavljuje njegov prvi kantautorski album, pjevač Luka Nižetić otkriva zašto je odlučio stati, udahnuti i pustiti pjesmama da pričaju njegovu priču. U razgovoru govori o inspiraciji pronađenoj u Komiži kojom je zamijenio zagrebački beton, o kreativnoj slobodi pisanja vlastitih tekstova, o suradnicima koji mu pomažu oblikovati glazbenu viziju i o filozofiji “pomalo” kojom danas živi.

Foto: Privatni Album

Vaš novi singl Pomalo najava je prvog kantautorskog albuma. Što obožavatelji mogu očekivati?

Očekivati mogu pjesme koje su nastajale u posljednjih godinu i pol dana, mada se kaže da prvu pjesmu ili prvi album radiš zapravo čitav život, a ovdje se rad  o mojim doživljajima, razmišljanjima, emocijama, što trenutno osjećam baveći se temama koje me inspiriraju. Prepustio sam se trenutku, bez filtera i bez ukrasa koje stavljamo kad želimo možda udovoljiti svima. Album će svakako biti puno osobniji i intimniji jer dolazi iz mog pera, očekujem da će se i slušatelji naći u nekim od mojih pjesama jer nas u većni slična ili ista emocija vodi, kao što su ljubav, euforija, sreća, nostalgija, tuga. Puštam pjesmama da pričaju gdje sam danas.

Bojite li se reakcija?

Ako se čovjek bavi stvaranjem, mora prihvatiti da stvari jednom izađu iz njega i prestanu biti samo njegove. Ne bih rekao da me strah, ali postoji ona zdrava trema, ono poštovanje prema publici i trenutku u kojem dijeliš nešto svoje. Kad pišem ili snimam, ne razmišljam tko će i što komentirati, nego mogu li ja stajati iza svega toga. Reakcije su neminovne – dobre, loše, mlake – ali najvažnije mi je da nisam radio kompromis koji bih kasnije zamjerao sebi.

Kažete da je Pomalo nastao prošlog ljeta u Komiži. Vezani ste uz Vis, no što vas je u tom mjestu posebno inspiriralo?

Vis je mjesto koje mi smiruje puls, i u tom smirenju zapravo nastaje najviše ideja. Komiža ima jednu posebnu tišinu, ne onu mrtvu, nego onu koja ti dopušta da čuješ vlastite misli. Pomalo je nastala prvenstveno kao osobna mantra – da usporim, stanem, udahnem, osjetim trenutak u kojem se nalazim. Došao samo do spoznaje da u četrdesetima želim sve više provoditi kvalitetno vrijeme s najdražima, na mjestima koja me inspiriraju i ispunjavaju, uživati u onome što se događa upravo sada jer sve brzo prolazi, stalno negdje trčimo, a rijetko gdje stignemo. 

Biti kantautor i izvođač te samo izvođač dosta se razlikuje. Kakav je osjećaj glazbeno interpretirati tekst na kojemu ste sami radili?

Kad pjevaš nešto svoje, nosiš dva tereta: onaj kreativni i onaj emotivni. Nemaš se iza koga sakriti, jer ako ti je tekst nastao iz osobnog iskustva, onda ga i pjevaš s drugačijim stavom. Ali istovremeno, postoji sloboda – mogu mijenjati nijanse, mogu otpjevati rečenicu onako kako sam je prvotno izgovorio u glavi. Kad ti netko drugi napiše pjesmu, ti joj posuđuješ glas, no ipak kad si autor, glas, tekst i melodija dolaze iz istog mjesta. To zna biti osjetljivo, ali iscjeljujuće.

Tekst Pomalo izriče filozofiju života – koje poruke želite da publika ponese sa sobom nakon slušanja?

Ne želim docirati nikome kako bi trebao živjeti, ali volio bih da ljudi osjete da postoji alternativa ovom današnjem hektičnom načinu života koji nam se svakodnevno servira. Pomalo ne znači biti pasivan, nego biti prisutan. Ne moraš sve danas, ne moraš se dokazivati svakih pet minuta, ne moraš biti najglasniji da bi bio vidljiv. Ako će pjesma u nekome potaknuti da malo stane, udahne ili uspori, onda je već napravila više nego što sam tražio.

Foto: Privatni Album

Kako surađujete s Markom Mihaljevićem i direktorom spota Franom Pamićem? Koliko im puštate na slobodu, a koliko inzistirate na vlastitim idejama?

Volim raditi s ljudima kojima vjerujem. S Markom imam odnos u kojem se ne moramo puno objašnjavati, nema tu previše riječi,  razumije smjer u kojem želim ići. Vrlo je talentiran i ima hrabrosti prelaziti granice. Obojica volimo eksperimentirati, zato će i u konačnici pjesme na nadolazećem albumu biti dosta stilski slične, a opet različite, ali s jednim zajedničkim nazivnikom – mediteran. S redateljem Franom Pamićem sam se od prvog trenutka kliknu. Već smo se u prvim rečenicama nadopunjavali kao da smo suradnici godinama. Obično bi mu iznio ideju, neki okvir, atmosferu, koju bi volio imati u spotu, a onda bi on dalje razvijao priču. Ludo je koliko je kreativan, vrlo zahtjevan u samom procesu snimanja, gledajući na svaki detalj i dovodeći kadar do savršenstva i maksimalne ljepote. Iznimno sam sretan što su i Marko i Frane dio mog kreativnog tima i s ovakvom ekipom imam osjećaj da mogu pomicati planine.

Spot snimljen u crno-bijeloj estetici evocira retro šarm. Koliko vizualni identitet pjesme ima značaj u Vašem radu, budući da i sami fotografirate?

Vizualni identitet, odnosno prateći video broj mi nije sporedan ukras, nego produžetak pjesme. Boja, kadar, emocija – sve to ima jednaku ulogu kao i aranžman ili dinamika same pjesme. Crno-bijelo nije bilo stiliziranje radi estetike nego pokušaj skidanja suvišnog šuma. Htjeli smo crno-bijelom tehnikom dočarati bezvremenost. Kad makneš boje, ostaje čista emocija. S obzirom na to da i sam fotografiram, imogu reći da  imam razvijen osjećaj za kadar i atmosferu, dajem smjernice i sugestije, a onda promatram kako netko drugi interpretira ono što sam čuo i vidio u pjesmi.

Imate već ranije hitove “Manistra na pome”, “Južina”, “Kalamari, Ćevapi, Kajmak, Sushi”… Koja pjesma Vas i danas najviše razveseli kad ju ponovno čujete?

Manistra na pome uvijek me iznova razveseli jer za mene nosi posebnu emociju s obzirom da je prva koja je otvorila priču mog autorskog albuma. Nastala je u autu na putu prema doma, ideja je došla u pet minuta. Južina me sjeti na sav pozitivan kaos oko Dore i još uvijek je svježe sjećanje, za njeno predstavljanje ispustio sam i dušu i tijelo. Trenutno me Pomalo najviše veseli što se uhvatila u eteru, prošlog tjedna došla je do trećeg mjesta nacionalne radijske top liste.

Osim glazbe, bavite se i gastronomijom. Kako usklađujete strast prema kuhanju s glazbenim angažmanom? Je li oboje svojevrsna umjetnost kako kažu?

Oduvijek mi je kuhanje bilo blisko, tu ljubav mi je prenijela moja majka. Uživam već trinaest godina u svojoj Fabrici u Komiži jednako kao i na pozornici s bendom. Ne razdvajam to strogo – nekad kuhanje odmori glavu od glazbe, a nekad glazba odmori dušu od kuhanja. I da, mislim da je oboje umjetnost kad je rađeno s namjerom i strašću, a ne radi forme. Što su u glazbi melodija i tekst, u kuhanju su začini i kvalitetna namirnica. U oba slučaja cilj je isti – dotaknuti čovjeka, probuditi neku emociju u njemu da može stvoriti uspomenu koja ostaje zauvijek.

Živite dio godine na Visu, a dio u Zagrebu. Hoće li se to promijeniti i hoćete li se odlučiti samo na jedno prebivalište?

Nisam od onih koji vole ultimativne odluke tipa “od danas samo ovdje”. Taj dvostruki život mi daje ravnotežu: grad mi daje brzinu kad je trebam, otok me centrira kad se izgubim. Možda jednog dana prevagne jedno, ali ne doživljavam to kao projekt koji treba riješiti. Dok god osjećam da mi obje sredine nešto vraćaju, neću birati.

Je li Vam bilo teško napustiti Zagreb ili ste jedva dočekali?

Zagreb je dio mene, oblikovao me, dao mi predivna prijateljstva i iskustva. Tamo sam proveo neke od najljepših godina svog života na početku svoje karijere. Ali s godinama mijenjaš se i ono što ti je nekada bilo super, danas više nije prioritet. Jedva sam dočekao preseliti se u prirodu, manju sredinu, tamo gdje mi dan traje dulje, gdje ne moram brinuti o gužvama i parkingu, gdje mogu kavu popiti u trenirci uz cvrkut ptica na suncu, gdje ritam određujem ja, a ne sredina. 

Koji su Vam glazbeni favoriti u solo vrijeme?

Ovisi o danu, sezoni i raspoloženju. Čekajte da otvorim Spotify. Ovako kaže povijest slušanja: Olivia Dean, Zaz, Stromae, Finneas i Ashe, Lola Young, Nathy Peluso, Labirinth, Marina Spanou...

U vašem radu često izlaze teme intime, ljubavi i strasti. Koliko ste spremni “otvoriti se” javnosti u pjesmama i gdje povlačite granicu?

Otvoriti se ne znači ispričati sve. Otvorenost traži hrabrost, ali po meni i mjeru. Ne pišem pjesme da bih eksponirao privatnost, nego da bih iz nje izvukao ono što je zajedničko svima – ljubav, čežnja, sreća, veselje. Granica postoji tamo gdje pjesma prestaje biti univerzalna i postaje ogoljavanje tuđeg ili vlastitog života na način koji ne poštuje ničiji mir. Intima je najzanimljivija kad se daje u fragmentima, ne kao da si dao cijeli svoj dnevnik života na izvol'te.

Koja je najvažnija lekcija koju ste naučili u ljubavi?

Da ljubav nije projekcija onoga što želimo da netko bude, nego prihvaćanje onoga što taj netko jest i što mi jesmo u tom odnosu. I da ljubav ne spašava ništa što osoba sama u sebi ne želi promijeniti.

Foto: Privatni Album

Foto: Privatni Album

Da možete zaželjeti tri stvari koje biste htjeli sada u životu, koje bi to bile?

Prvo, jasnoću – ne onu racionalnu, nego unutarnju, koja ti kaže da si na dobrom putu čak i kad ne znaš gdje točno vodi. Drugo, a možda bi to moglo biti i prvo, zdravlje bližnjih, jer kad to ode, sve drugo postane nebitno. Treće, dovoljno vremena da nastavim raditi stvari koje volim. Sve ostalo se, kako bi rekli na otoku, posloži “pomalo”.

POGLEDAJTE VIDEO: Sportaši, glazbenici i psiholozi otkrili kako grešku pretvoriti u uspjeh: 'Ne bi nas trebalo biti sram'