Nevena Dujmović Prižmić (41) manekenksku karijeru započela je prije više od 20 godina nesvjesno na ulicama Zadra, skautirana od strane poznate agentice. Odrasla na malom otoku, gdje nije imala pristup svijetu mode, nikada nije maštala o tome da postane model. No, nakon što je postala dio modne scene, njezina karijera ubrzo je odvela u Milan, a zatim i u New York, gdje je izgradila svoj uspješan put na svjetskoj sceni. Iako je radila za velike kampanje, Nevena ističe da su njezina najveća iskustva bila ona izvan profesionalnih snimanja, od putovanja po svijetu do nezaboravnih trenutaka poput ronjenja s morskim psima. Danas, nakon više od 20 godina karijere, uživa u jednostavnom životu na svom otoku, a povremeno se vraća u svijet modelinga.

Kako je izgledao vaš početak u svijetu modelinga i što vas je motiviralo da se odlučite na tu karijeru?

Početak mog modelinga ne može se usporediti s današnjim počecima nekog modela. Danas smo svi izloženi medijima i društvenim mrežama, sve je dostupno u dva klika. Ja sam se rodila i živjela na otoku, u maloj sredini, odrastala u doba početaka interneta, niti malo izložena ''vanjskom svijetu“, tako da nisam znala ništa o modelingu, nisam to imala gdje vidjeti. Nisam maštala o tome da budem model, nisam nikada o tome niti razmišljala. Volim reći da je modeling odabrao mene. Skautirana sam na ulici, u Zadru na Kalelargi. Anna Gojanović me snimila na ulici i prišla mi. Tako je krenulo. Upoznala me sa tim svijetom koji nije postojao do tada u mom životu.

Možete li se prisjetiti svog prvog modnog angažmana?

Prvi odlazak van Hrvatske bila je Italija, prijestolnica mode – Milano, prvi pravi dodir s modelingom i moji prvi odlasci na castinge. Agencija bi nam dala listu castinga na papiru s različitim adresama po cijelom Milanu. Kako sam već rekla, početci interneta, smartphone nije postojao, Google Maps samo u snovima. Imala sam mapu grada i po njoj se snalazila i tražila adrese, otprilike deset dnevno. Krenulo je dobro, sjećam se da sam odmah prvi dan dobila posao na jednom od zadnjih castinga tog dana. Nekakav proizvod za kosu, toga se sjećam, kao i toga da nisam znala što trebam raditi ispred kamere, a kamoli pozirati. 

Imali ste samo 18 godina kada ste se preselili u New York. Kako je tada izgledao vaš svakodnevni život u toj metropoli?

Nakon svjetske kampanje za Guess, tražili su me da dođem u New York. To mi je izgledalo kao nekakav prirodni put i stepenica više nakon Milana i Pariza. Ostala sam tamo tri godine, živjeti i raditi. Ostavio je poseban trag na mene. Jako brzo sam ga zavoljela, postao mi je drugi dom. Svidio mi se više od Milana i Pariza, ali to je možda i zbog zajednice Hrvata koje sam upoznala u NY i kasnije živjela s njima. Nije mi teško padao odlazak od kuće jer sam tamo stekla jako puno prijatelja s kojima sam i dan-danas povezana. New York je doista, kako kažu - grad koji ne spava. Grad za sve. Kada je riječ o poslu, princip je još uvijek bio isti - mapa grada pod ruku i obilaziti castinge. Samo što je sad mapa grada narasla za nekoliko brojeva, ha-ha.

Koja vam je kampanja bila najposebnija? I zašto?

Kroz sve ove godine modelinga, teško je izdvojiti jedno snimanje ili kampanju. Svako je posebno i izazovno na svoj način. Evo jedno snimanje koje je bilo drugačije od ostalih bila je kampanja za Clinique koju sam snimala u New Yorku. Moje lice bez trunke šminke i prirodna kosa, bez frizure. Jedno od dražih snimanja, ali i lakših u karijeri. Kako sam rekla, teško je izdvojiti samo snimanje i kampanju, više ostaje cjelokupno iskustvo putovanja i snimanja na lokaciji kojih je u moje vrijeme bilo jako, jako puno, dok se danas sve više-manje preselilo u studio.

Postoji li neki modni trenutak iz prošlosti koji biste voljeli da ste učinili drugačije, iz današnje perspektive?

Najviše bih voljela da sam znala nešto više o modelingu i tom svijetu u koji sam ušla kao dijete. To nije bilo zanimanje o kojem si se mogao informirati negdje, jednostavno sam učila o svemu tome u hodu. Kao i svi, ima stvari za koje ti je krivo što nisi napravio, ali ne žalim previše. Uvijek sam bila pozitivna i gledala naprijed, tako razmišljam i danas. Volim svoj posao i svoju karijeru, ne bih je mijenjala.

Možete li podijeliti neko nezaboravno iskustvo iz svojih manekenskih dana, poput onog s ronjenjem s morskim psima u Meksiku?

Imam 22 godine modelinga iza sebe (i više) i toliko je bilo nezaboravnih trenutaka da bih mogla cijeli roman napisati. Inače sam adrenalin freak, tako da ronjenje, skakanje, planinarenje… sve volim i sve sam probala. Kao jedno od nezaboravnijih iskustava bih izdvojila snimanje u Švedskoj gdje smo na lokaciju došli saonicama/zapregom koju su vukli haskiji preko predivnih, snijegom prekrivenih krajolika. Poseban osjećaj za nas ljude s mora koji nismo imali prilike vidjeti puno snijega. 

Koje su destinacije koje ste posjetili i koje su vas doista oduševile, a koje su vas razočarale?

Posjetila sam jako, jako puno destinacija i ne mogu reći da imam neka razočarenja. Svaki grad ili država je na svoj način poseban. Nikada nisam loše ni o kojoj zemlji govorila, jednostavno sam takva - pozitivna i ne razmišljam kako je loše u nekoj zemlji. Ona koje se rado sjećam i koja mi je ostavila poseban trag, ovaj put ne radi snimanja već radi same destinacije, je Bhutan. Jako posebna mala država, drugačija kultura, ljudi, njihov život… Imaju ministarstvo sreće i mjere umjesto BDP-a, indeks sreće. Voljela bih se tamo opet vratiti.

Imate li neku nevjerojatnu priču o poznatoj osobi koju ste imali priliku upoznati u sklopu svoje karijere?

O poznatim osobama s kojima sam imala prilike raditi imam samo riječi hvale. Bili su jako ljubazni prema meni i pristupačni. Antonio Banderas je pričao o hrvatskom nogometu, a George Clooney o hrvatskoj košarci. Ja dolazim iz grada košarke, a nogomet je naš nacionalni sport, tako da sam bila ponosna Hrvatica u tim razgovorima.

Kako je vaš pogled na ljepotu evoluirao tijekom karijere i koje su vrijednosti postale važnije za vas?

Imam osjećaj da danas među mladima vlada fake look. Sve su iste, copy-paste. Nema one prirodne ljepote. Voljela bih da se manje gleda Instagram jer je tu jako malo istine, a uzori su umjetni. Cijenim svoje prirodno starenje i sretna sam kako izgledam za svoje godine. Nisam protiv održavanja izgleda, ali da se ne pretjeruje u svim tim tretmanima, pogotovo cure od 17, 18 godina. Kasnije, kad zapravo dođu u zrelije godine, primorane su se održavati svakakvim tretmanima. Prirodno je uvijek najljepše. 

Je li svijet manekenstva zaista onako glamurozan kako ga često prikazuju, ili ima i svoje tamnije strane?

U svakom poslu ima dobrih i loših strana. Tako i u modelingu. Moje razmišljanje je uvijek bilo da ti je sve onako kako se ti postaviš. Nitko ti neće ništa dati niti ponuditi ako ti to sam ne želiš. Ono što mogu reći da je teško jest to što si stalno na putu. Živiš život u avionu, kuća ti je aerodrom, a kofer ti je ormar. Stalno si u nekom novom gradu i novom hotelu ili smještaju. Naravno da je to jako iscrpljujuće i treba jako puno snage za takav život. Život u pokretu.

Kako biste opisali idealnu ženu prema standardima modne industrije? 

Smatram da je idealna žena - zdrava žena. Cijeli život slušam kako sam mršava i kako trebam nešto pojesti. Ja sam takva, takve sam građe i nije mi to nikad smetalo. Danas moraš paziti što govoriš i kome govoriš, ljudi se lako uvrijede. Zato današnje modele ne bih htjela komentirati jer ima svega, najviše instant ''modela“ sa Instagrama i TikToka. Po meni je lik modela onakav kakve su bile top-modeli 90-ih. Puno se toga od onda promijenilo, cijeli svijet se mijenja, ne znam da li na bolje.

Smatrate li da je položaj manekenki danas bolji i prihvaćeniji nego što je bio kada ste vi započinjali svoju karijeru?

Kad sam počinjala s modelingom, sramila sam se reći da sam model. Dugo mi je trebalo da to kažem naglas, da sam model. Kad bi me pitali čime se bavim, odgovor je bio student, neka firma… Dugo sam ljudima govorila svašta, samo ne da sam model. Sredina je bila takva da su ljudi manekenke povezivali sa prostitutkama, eskort curama… Svakakve smo pridjeve dobijale. Stavljali su nas u koš s najgorima i ja sam se svog posla sramila. Bila sam sretna van Hrvatske jer je to tamo bilo puno normalnije i cjenjenije nego kod nas.

Koje su najveće razlike između života u malom mjestu poput Pašmana i života u velikim svjetskim metropolama?

Uuu, velike. U mojoj Dobropoljani na otoku Pašmanu otprilike živi ljudi koliko u jednoj manjoj zgradi u New Yorku. Svak svakoga zna, kuće se ne zaključavaju, auti ostavljaju na ulici s ključevima unutra. Život na otoku je lagan, spor, ugodan. Ne može se usporediti s našim gradovima, a kamoli sa milijunskim svjetskim metropolama. Živjela sam u Tokiju, vlakovi voze stotine kilometara na sat, vrijeme broje u sekundama. Drago mi je da sam sve to prošla u ovih 20 i više godina karijere jer sad znam cijeniti moj otok još više, kad prošetam do plaže u šlapama bez sata na ruci i ručnikom na ramenu…

Kako se vaša karijera razvijala nakon uspjeha u modelingu, čime se danas bavite?

Sada trenutno ne radim ništa i uživam, ha-ha. Još uvijek se bavim modelingom. Sve moje agencije vani su i dalje aktivne, samo što ne živim u Parizu i Londonu, sad živim na relaciji Dobropoljana-Zadar. Kad dobijem neki posao, odletim i odradim, vratim se doma. Uživam u svom domu i svojoj slobodi.

Kako danas izgleda vaš život? 

Prije sam se vidjela da živim u Londonu, ali što sam starija i što više vrijeme prolazi, više cijenim ono što imam doma. Vidim se samo kući. Sve se uvijek može promijeniti, prošla sam cijelu planetu i mogla bih živjeti gdje god, ali za sada je to ipak Zadar/ Dobropoljana - Otok Pašman.

S čime vas je partner osvojio? Što za vas znači uspješan brak?

Partnera poznajem od svoje 18. godine, tako da je dugo godina iza nas. Kao mladi smo se upoznali i on je uvijek bio tu za mene. Mislim da me to najviše osvojilo. Pustio me da budem svoja. Da živim i putujem i radim.

POGLEDAJTE VIDEO: Anđa Marić u emisiji MagNet ispričala je sve o svojoj borbi s bolešću te kako je uspjela postići neviđen napredak