Boris Rogoznica, hrvatski glazbenik i putopisac, posljednjih je godina poznat ne samo po nastupima, nego i po otvorenim, iskrenim istupima o životu, radu na sebi i osobnim prekretnicama. Nakon iznimno intenzivne koncertne godine odlučio je napraviti radikalan rez i krenuti na jednomjesečno putovanje bez povratne karte, kroz Dohu, Indiju i Tajland. U ovom intervjuu Rogoznica bez uljepšavanja govori o šoku koji je doživio u Delhiju, suzama pred Taj Mahalom, borbi s hranom i smještajem, ali i o potrazi za smislom, bijegu iz zone komfora i želji da se vrati kao bolji čovjek.

Foto: Privatna Arhiva

O putovanju i onome što slijedi

Krenuli ste bez povratne karte – imate li već u glavi sljedeće destinacije ili vam je putovanje više pustiti da vas sam vodi?  Postoji li neko specifično mjesto koje ste planirali posjetiti, ali ga svjesno ostavljate za pravi trenutak?

Napravio sam okvirni plan. Ideja mi je bila raspodijeliti putovanje u tri segmenta. Prvo Doha, jedno fino kulturno središte, gdje se želim malo “dobiti”, smiriti nakon prilično bombastične prošle godine u kojoj sam probio osobne rekorde po broju nastupa.

Kad se izbalansiram u Dohi, put me vodi u Indiju. To je dio koji zovem poglavljem produhovljenja, idem po neko unutarnje obogaćenje. A nakon čišćenja, naravno, dolazi ono što mi treba da bih bio potpun, a to je zabava. Tu na red dolazi Tajland kao treća i poslijednja zemlja prije povratka.

Da bih mogao iskreno zabavljati ljude koji me angažiraju, mislim da prvo moram zabaviti sebe i napuniti se onim što želim davati drugima. Za to mi je Tajland savršeno mjesto. Znam iz osobnog iskustva jer sam tamo bio prije dvije godine i potpuno se oduševio. Ako sve bude išlo po planu, vraćam se početkom veljače. Mjesec dana puta. Nije strašno, ajde.

Delhi

Prvi dan u Delhiju opisali ste kao kulturološki šok – što vas je ondje najviše iznenadilo i što mislite, kako se na Delhi možeš pripremiti? Kako izgleda život na ulicama Delhija, u prometu i na tržnicama? Koji su to mali trenuci koji vam ostali urezani?

Na Delhi se nemoguće pripremiti.

Prošle godine bio sam 40 dana na Zanzibaru. Tamo sam svirao i uživao u jednom turističkom resortu. I tamo postoji sirotinja i gladna djeca, ali mjesto ima neku pozitivnu vibru. Djeca i odrasli, iako siromašni, djeluju sretno i stalno se smiju.

Delhi nije takav. Delhi je za mene pakao na zemlji. Došao sam smiren i radostan. Izašao sam u grad i krenuo istraživati. Doživio sam toliki šok da sam se počeo tresti i morao sam stati i raditi vježbe disanja. Prije nekoliko godina počeo sam raditi na sebi i donio odluku da budem potpuno autentičan. Ono što mislim i osjećam, to i komuniciram. Transparentan sam i nemam potrebu ikome se dodvoravati.

Foto: Privatna Arhiva

Pakao, po meni - nije samo mjesto gdje je vruće ili gdje su zatvorski uvjeti. Pakao je mjesto gdje nema sreće, radosti i života. U Delhiju sam to osjetio na svakom koraku. Psi po ulicama djeluju deprimirano, krave se jedva kreću i jedu smeće po cesti. Kao da je sreća tamo rekla laku noć.

Čim sam izašao iz hotela ugledao sam dvoje djece kako prebiru po hrpi organskog smeća, trulog voća i hrane. Pored njih je ležao pas. Kad sam krenuo dalje, došao sam do slamova gdje ljudi doslovno žive na slojevima smeća. Na pedesetak centimetara otpada podižu improvizirane šatore i tu provode život. Svatko sjedi na svojoj hrpi i prebire ono što skuplja. Sve je puno izmeta i mokraće, s vrlo specifičnim mirisom.

Kasnije sam shvatio da muškarci žvaču neku vrstu crvenog duhana iz vrećica koje stalno kupuju na štandovima. Drže ga u ustima i pljuju po podu, zbog čega su im zubi krvavo crveni, a i taj miris ostaje posvuda.

Gužve su zastrašujuće, prosjaci često agresivni, promet potpuno kaotičan. Sva vozila neprestano trube. To je njihov način komunikacije u prometu, poruka drugima da su tu, da se približavaju, da pripaze.

Foto: Privatna Arhiva

Što ste u Delhiju jeli i što biste savjetovali putnicima koji žele isprobati autentičnu hranu?

U Delhiju nisam mogao jesti. Želudac se, zanimljivo, uopće nije bunio na glad. Kao da mi je poručio: nema problema, nisam gladan, bez brige.

A ja bih poručio ljudima: Nemojte ići u Delhi. Ako već dolazite avionom, samo produžite dalje. Ne treba vam to u životu. Ponekad je blaženo neznanje.

Foto: Privatna Arhiva

Kako ste se snalazili s prijevozom po Delhiju? Biste li podijelili neki praktičan savjet?

U Delhiju sam uzeo tuk-tuk nakon što mi je jedan motociklist povratio po patikama onu crvenu tekućinu od duhana. Tamno bordo boje, s mrvicama. Izgledalo je kao smjesa od kakve se radi krvavica, kad se svinjska krv pomiješa s kukuruzom.

Tuk-tuk je inače najbrže i najpovoljnije prijevozno sredstvo po azijskim ulicama.

Nakon Delhija već sljedeće jutro krenuo sam vlakom prema Vrindavanu, svetom gradu zbog kojeg se uglavnom i dolazi u Indiju. Od tog trenutka imao sam osjećaj da je moje putovanje nadalje nekako podržano i blagoslovljeno.

Već na peronu sam sreo mladića koji me bez puno riječi odveo točno do vagona koji mi treba i do mog mjesta. Nisam imao pojma gdje trebam ići. Vlak ima preko sto vagona. Na početku su najniže klase, oni pretrpani vagoni gdje ljudi vire kroz prozore, slike koje smo svi već viđali. Ja sam, međutim, bio u boljoj klasi, s ležajem. A1 vagon, zadnji na vlaku. Put do Vrindavana trajao je oko dva sata.

Foto: Privatna Arhiva

Cijelim putem gledao sam nastambe u kojima ljudi žive i kako cijele dane sjede po  tračnicama. Tijelo mi je tada već bilo potpuno iscrpljeno od svih prizora i šokova. Dva dana nisam sklopio oka, ali sam u tom vlaku napokon uspio malo zaspati.

Dolaskom u Vrindavan sve je krenulo izvanredno. Čak mi se počela vraćati neka dječačka energija. Odmah mi je jedan čovjek preporučio najbolji kvart. Otišao sam tamo, stao pred lijep hotel, ušao, uzeo odličnu sobu, ostavio ruksak i odmah krenuo nešto pojesti.

U Vrindavanu nema mesa, ribe, jaja ni alkohola. To je doslovno drugi planet. Energije su tamo toliko jake da možeš ozbiljno dobiti po glavi ako se ne ponašaš iskreno. Ako su ti namjere loše ili nečiste, osjetiš to vrlo brzo. Ja sam to poštovao. Jeo sam indijsku hranu, "čapati" tanki indijski kruh kojeg odlomiš prstima, njime zagrabiš nešto iz posudice i staviš u usta. Nakon toga piješ kašmir mlijeko, kuhano bademovo mlijeko.

Duhovni segment boravka bih preskočio. Ne zato što nije važan, nego zato što masovna publika to često ne dočekuje najbolje. Mi smo tvrd narod. Nekom drugom prilikom čemo o tome.

Agra i Taj Mahal

Došli ste u Agru u trenutku besplatnog ulaza u Taj Mahal – kakav je bio osjećaj gledati Taj Mahal uživo? Što vam je Taj Mahal značio osim svoje ljepote – jeste li osjećali neku posebnu energiju toga mjesta? Kakva je razlika između putovanja vlakom u Indiji i, primjerice, putovanja vlakom u Europi? Koja je najveća kulturna razlika koju ste primijetili?

Iskreno, čuo sam od nekih ljudi da ih Taj Mahal najmanje dojmio od svega što su vidjeli u Indiji. Mene je, međutim, potpuno razoružao. U trenutku kad sam ga prvi put ugledao, kad sam prošao kroz onaj prolaz i otvorio se pogled, cijeli sam protrnuo i krenule su mi suze. Srećom, imao sam sunčane naočale.

Foto: Privatna Arhiva

Nevjerojatan blagoslov. Dođeš jednom u životu vidjeti Taj Mahal i dođeš točno na dan besplatnog ulaza. Kada pola Indije pohrli.

Meni se osobno svidjela i ta nevjerojatna gužva. Nešto kao na Thompsonovom koncertu. To mi je dodatno pojačalo dojam i euforiju. Ali dobro, svjestan sam da sam ja ekstreman tip i sumnjam da bi se to svidjelo većini ljudi.

U toj masi bile su žene s malom djecom, koje su doslovno prebacivali preko ramena, dok su druga djeca ostajala zgnječena pri dnu gomile. Pod je bio pun cipela, kako su ženama u gužvi ispadale i više se nisu mogle vratiti po njih. Dva sata tog neprestanog kretanja u masi bilo je nemoguće otići na toalet.

Foto: Privatna Arhiva

Ljudi su preskakali ograde, provlačili se ispod konopa prema prednjim pozicijama, a redari su trčali za njima i pokušavali ih zaustaviti. I ja sam u jednom trenutku morao ubrzati i preći dio puta u trku, ali me jedan zaštitar sustigao, pogledao i samo produžio dalje. Valjda je osjetio da sam miran i da nema potrebe za sukobom.

Hrana, cijene i preživljavanje

Otvoreno ste pisali o važnosti pažnje na hranu – što ste konkretno jeli u Agri i kako birate mjesta za jelo? Večera za 2,6 eura mnogima zvuči nestvarno – je li kvaliteta hrane u Indiji zaista na visokom nivou unatoč malim cijenama? Može li se jesti dobro i sigurno u Indiji, a istovremeno ne potrošiti previše? Što biste preporučili onima koji prvi put dolaze?

Ne, u Indiji se ne može dobro jesti ni piti ako ste tipični tradicionalni Hrvat, kao što je moj otac. Da je njemu netko dao tu hranu, mislim da bi ili zaplakao ili umro od gladi. Iskreno, ne mogu ni zamisliti kako bi to izgledalo.

Probiotike sam počeo piti tjedan dana prije puta i nisam se razbolio. Na početku sam jeo isključivo u finijim restoranima. Recimo pizza za 2,6 eura. Tijesto, malo rajčice, tri komadića zelene paprike i par šampinjona iz konzerve.

Kasnije sam na ulici pojeo kuhani kukuruz. Pomislio sam, ajde, to valjda ne mogu nikako pokvariti. Dok prodavač nije izvadio kukuruz iz lonca prstima, zagrabio sol i neki smeđi prah, i s vrhovima tri spojena prsta krenuo to utrljavati u brazde kukuruza. Pao mi je mrak na oči, ali sam ga ipak pojeo. I nije mi bilo ništa.

Kasnije sam stigao u turistički grad Jaipur i tamo sam već znatno bolje jeo. Veggie lazanje, chicken pizze, a zadnji dan u Indiji (Jaipuru) uspio sam popiti čak i pivo. U osam dana smršavio četiri kilograma.

Ako ste pretili, a ne možete smršavjeti kod kuće, nema problema. Otiđite mjesec dana u Vrindavan i vratit ćete se mršavi.

Foto: Privatna Arhiva

Smještaj i kretanje

Kakav smještaj preferirate – tražite li udobnost, ili vam je važnija lokacija i sigurnost? Kako ste se snalazili s prijevozom između gradova i destinacija u Indiji? Što biste savjetovali onima koji planiraju putovati? Koje opcije prijevoza biste preporučili onima koji planiraju putovanje po Indiji? Postoje li alternativne opcije koje su sigurnije i povoljnije?

Ovisi o tome kakvi su putnici. Ako su to standardni turisti koji traže udobnost i sigurnost, moj savjet je da uopće ne dolaze u Indiju, jer im se vrlo vjerojatno neće svidjeti. A ako već dolaze, onda neka plate agenciju da im sve organizira i da ih voze automobilima.

Foto: Privatna Arhiva

Za one hrabrije, preporučio bih putovanje vlakom, ali isključivo u A1 ili B1 klasi vagona. Nikako autobusima. Mogu se slobodno javiti meni na Instagram pa ću ih spojiti s čovjekom koji može biti njihov vozač, doći po njih na aerodrom i pomoći oko rute.

Što se tiče smještaja, meni je skromno sasvim u redu. Ali ne smije biti prljavo. Neoprano, neusisano, neuredno, to ne dolazi u obzir. U Delhiju sam imao smještaj za koji sam pomislio da je i ćelija u Lepoglavi bolja. Vrata se nisu mogla zaključati, posteljina je bila puna dlaka, nije bilo grijanja ni tople vode. Ako se baviš ugostiteljstvom, moraš zadovoljiti neki osnovni standard, bez obzira na cijenu. Ne možeš izdavati kokošinjac.

Lokacija mi je također bitna. Volim biti blizu centra, da mogu pješice ili trčeći istraživati destinaciju.

Osobna dimenzija

Osjećate li da vas ovo putovanje iznutra mijenja? Što ste naučili o sebi tijekom ovog iskustva? Je li ovo putovanje više bijeg, potraga ili suočavanje sa samim sobom? Kako biste to opisali u nekoliko rečenica?

Ovo putovanje je potraga za dubinskim pitanjima mog postojanja na ovom planetu, u ovoj dimenziji. Micanje iz zone komfora u kojoj živim u Hrvatskoj. Uredio sam si život toliko dobro da nemam nikakvih problema ni stresova, a u takvoj zoni komfora stagnacija je gotovo zagarantirana. To ne želim. Želim rast i iskustvo.

Svako putovanje me mijenja. To je neminovno. Upoznajem nove ljude, ali i novog sebe. Putovanje je jedina zagarantirana stvar u životu. Htjeli mi to ili ne, već putujemo samim time što naš planet kruži oko Sunca i okreće se oko svoje osi.

Putovanja mi otvaraju vidike, šire obzore, uče me toleranciji i poniznosti. Zato sam odabrao ovo putovanje. Da postanem još bolji čovjek. To mi je u fokusu. 

NET I VOYO /

Prijavite se na Net.hr s istom e-mail adresom kojom ste pretplaćeni na Voyo i čitajte sadržaje bez oglasa!

POGLEDAJTE VIDEO:Konji, pjesma i tradicija koja živi kroz generacije: 'Što kažu bolje da umre selo, nego običaji'