U vremenu kada su društvene mreže prepune savjeta o tome kako živjeti savršen život, glasovi koji otvoreno govore o ranjivosti, strahu i stvarnim životnim borbama rijetko se izdvajaju. Upravo zato su kratki videi psihologinje i bivše novinarke Barbare Udovičić u samo nešto više od mjesec dana prikupili čak 60 milijuna pregleda. Snimani iz jednostavne radne sobe, bez velike produkcije i uljepšavanja stvarnosti, njezini iskreni monolozi o razvodu, majčinstvu, životnim krizama i osobnom rastu pogodili su nešto duboko u ljudima.

Umjesto gotovih recepata za sreću, Barbara govori o stvarnim emocijama, o trenucima kada boli, o strahovima koje svi pokušavamo sakriti i o hrabrosti da život nastavimo živjeti čak i kada nemamo sve odgovore. Publika je, čini se, upravo to i tražila: nekoga tko neće glumiti savršenstvo, nego priznati da je ponekad teško.

Kako je doživjela iznenadnu popularnost, zašto vjeruje da su ljudi danas usamljeniji nego ikad, gdje povlači granicu između intime i javnosti te što je kroz vlastite životne izazove naučila o hrabrosti i odgovornosti prema sebi, Barbara Udovičić otkrila je u razgovoru za Net.hr. 

Foto: Josip Čekada

Vaši videi snimljeni iz radne sobe u kratkom su vremenu prikupili milijune pregleda. Jeste li uopće očekivali da će ono što govorite toliko odjeknuti među ljudima?

Tu brojku od 60 milijuna pregleda u nešto više od mjesec dana zbilja nisam mogla ni zamisliti, s obzirom na to da se radi o trostrukom broju ljudi u odnosu na one koji bi uopće mogli razumjeti jezik. No, te brojke su tek neka nevjerojatna apstrakcija, sve dok ne dobijem poruku od stvarne osobe kojoj je neka moja rečenica pomogla da lakše udahne. Pretpostavljam kako je sve ovo ovako odjeknulo jer smo svi već kolektivno pomalo umorni od savršenstva. Ljudi ne žele nekoga tko će im „soliti pamet“, nego nekog tko se ne boji priznati da ga ponekad boli. Ta viralnost je, u tom slučaju, samo potvrda koliko smo svi žedni obične, nefiltrirane istine.

U svojim objavama govorite vrlo iskreno o razvodu, majčinstvu i životnim krizama. Je li vam bilo teško odlučiti da tako osobne stvari podijelite javno?

Izazov mi nije bio u reakciji publike, nego u mojoj vlastitoj spremnosti da neke stvari uopće naglas izgovorim. Tako testiram i sebe - ako ne boli dok o nečem progovaram, znači da je rana zarasla, pretvorila se u ožiljak i sad je sigurna na dodir. Kad jednom naglas izgovorimo stvari koje nas najviše plaše, strah izgubi moć nad nama. Dijeljenje intime za mene je postao čin slobode, a ne izlaganja.

Foto: Josip Čekada

Kao profesorica psihologije, kako objašnjavate potrebu ljudi da danas traže podršku i razumijevanje upravo na društvenim mrežama?

Ljudi su danas usamljeni, usred sve te silne povezanosti, i više nego ranije. Lakše je povjeriti se ekranu jer on pruža neku vrstu sigurnosne udaljenosti. Na mrežama tražimo ogledalo, potvrdu da nismo "pokvareni" ili ludi zato što se osjećamo kako se osjećamo. Tražimo nekoga tko će nam reći "i meni je tako". To je mehanizam prepoznavanja koji nam nedostaje u stvarnom svijetu gdje svi nosimo maske uspješnosti.

Često kažete da ne nudite gotove recepte za život. Što biste ipak izdvojili kao najvažniju lekciju koju ste sami naučili kroz svoje životne izazove?

Jedna od najtežih svakako je bila ona u kojoj moraš izabrati sebe da bi uopće preživio. Zamijeniti pitanje "zašto opet ja?" pitanjem "što ću sad s ovime?" također nije bilo jednostavno. A najvažnija? Možda ona kako nas nitko neće doći spasiti ako sami ne odlučimo preuzeti volan svog života, čak i kad nam se ruke tresu od straha.

Foto: Josip Čekada

Radili ste i kao novinarka i urednica. Koliko vam je to iskustvo pomoglo u načinu na koji danas komunicirate s publikom?

Medijsko iskustvo sigurno ne odmaže, ono me je naučilo strukturi, ali život je taj koji mi je dao sadržaj. Pretpostavljam da zbog tog „treninga“ uspijevam poruku učiniti jasnom i ne komplicirati tamo gdje treba biti jednostavan. Psihologija je uvijek negdje u pozadini, kao tihi sufler, ali iskustvo i emocije vode glavnu riječ. Govorim svakodnevnim jezikom jer sam uvjerenja kako istina ne treba velike riječi da bi bila snažna.

Mnogi vas već nazivaju svojevrsnim glasom generacije žena koje su prošle mnogo životnih faza. Osjećate li odgovornost zbog toga?

Ta titula "glasa generacije" mi zvuči preteško i ne bih ju rado nosila, hvala! Naime, i ja sam tek jedna od tih žena. Moja jedina odgovornost je da budem iskrena dok pričam o onome što sam doživjela i kako sam to preživjela. Najdalje moguće sam od bilo kakvog „vođe“, samo stojim na svojoj hridi i palim svjetlo pa onda i netko drugi vidi kako se mrak može preživjeti. Ja sam samo podsjetnik da se može dalje.

Foto: Josip Čekada

Kako vaša obitelj i prijatelji reagiraju na vašu novu popularnost na društvenim mrežama? Što kažu djeca na 'hype' koji se stvorio oko mame?

Za moju djecu taj "hype" ostaje izvan naših vrata. Za njih svakako nisam nekakva popularna osoba s milijunima pregleda, nego, jednostavno, njihova mama. Oni su moje uzemljenje, oni koji vide moju snagu, ali i moj umor. Moja obitelj i šačica prijatelja moj su mirni kutak gdje ne moram biti ništa, osim onog što jesam.

Postoji li neka tema o kojoj još niste govorili u svojim videima, a osjećate da bi mogla biti važna za ljude koji vas prate?

Postoje sigurno prostori u meni na kojima još uvijek „traju radovi". Neke boli još nisu postale ožiljci, a neke druge pak još uvijek traže prave riječi kroz koje bi izašle i pokazale se svijetu. Kad sve te tišine u meni „proradim“ i kad sazru, postat će, vjerujem, dio priče.

Za kraj, planirate li ostati samo na formatu kratkih videa ili razmišljate o knjizi, podcastu ili javnim predavanjima?

Trenutačno pišem knjigu koja je, doduše, već godinama u nastanku, sad se trudim prebaciti u višu brzinu. Što se svega ostalog tiče, neka se i dalje sve događa organski, kao i do sada, pa ćemo vidjeti kamo će me to odvesti. Važno mi je samo da ostanem vjerna sebi i svojoj intimi.

NET I VOYO /

Prijavite se na Net.hr s istom e-mail adresom kojom ste pretplaćeni na Voyo i čitajte sadržaje bez oglasa!

POGLEDAJTE VIDEO: Je li prosječna plaća dovoljna za dostojanstven život? Ljubo Jurčić: 'Ne! Moramo se ženiti'