Neki je dan naša spisateljica Vedrana Rudan (72) pokušala srpsku voditeljicu Mariju Kilibardu (41) prizvati pameti i na svoj famozan i specifičan način reći joj da rađanje djece nije za žene 40+… Ona je tako, osim Marijinog, uzburkala duhove i mnogih mojih frendica i poznanica koje su upravo u toj životnoj dobi i ponekoj koja je još mlađa.
Neke od njih našle su se duboko uvrijeđene jer su se friško udale i žele upotpuniti svoju bračnu idilu s bebicom, a drugima od njih djeca su već odrasla i žele se brinuti za još jednog mališana, citiram "dok još mogu". One mlađe, pak, naljutile su se na Vedranu jer se petlja u nečije intimne stvari i radi si publicitet oko toga…
Petljala se ona ili ne, u mom ženskom kružoku pokrenula je žustru raspravu o trendu rađanja u petom desetljeću života. I zaista, treba li prihvatiti savjet mudrije i starije žene koja je prošla sito i rešeto? Žene 40+ u drugom su stanju uma zbog perimenopauze i treba li im zaista pored toga još i to "drugo stanje"?
Moja mama, koja ima tri kćeri i 68 godina, kaže da definitivno ne treba. To mi je vrlo jasno dala do znanja kad sam se udala u 40. godini. Tada sam i ja poželjela sa svojim suprugom imati našu sliku i priliku - zajedničko dijete. Mama mi je tada rekla da sam totalno prolupala jer sam prestara da bi rodila. Nisam se uvrijedila jer sam u dubini duše znala da je u pravu. Ipak, po običaju nisam je htjela poslušati jer čemu kvariti tradiciju ne slušanja roditeljskih savjeta koju uspješno prakticiram više od četiri desetljeća?!
Suprug i ja smo se trudili neko vrijeme da ostanem u drugom stanju, no brzo smo odustali od te ideje i prepustili sve u "Božje ruke" zbog enormnih cijena umjetne oplodnje…
Žene su vjerojatno po prirodi teški mazohisti
Je li mi žao? Pa, što više razmišljam o tome, to se više pitam "Koji mi je vrag bio da sam prije šest godina htjela još jedno dijete!?". Muž i ja iz bivših smo brakova dovukli dobranu prtljagu u obliku četvero djece i složili smo se da nam peto baš i ne treba, osim ako se slučajno ne dogodi. I onda se sprdamo na vlastiti račun da ćemo "ostati trudni za deset godina kad nam se sva djeca odškoluju i odu od kuće jer smo takve ušljive sreće". I onda sve nanovo k'o onaj bijedni Sizif.
Dandanas doslovno podivljam od euforije kad vidim malu bebu. Utopim se u njenom opojnom mirisu i rastopim k'o sladoled na suncu kad me bebica milo pogleda i anđeoski mi se nasmiješi. Već se počnem zamišljati kako pičim s kolicima u grad, kupam svoju bebu, premotavam, hranim… I tako u mislima odletim u sedmo nebo. No, osmijeh na mom blaženom licu polako se pretvara u bolnu grimasu i dobijem utege na nogama koji me instant vrate na zemlju kad se sjetim besanih noći, minusa na tekućem kojeg se ne mogu nikako riješiti, nebrige sistema za trudnice, starenja vlastitog tijela, činjenice da će mi dijete imati tek deset godina kad ja budem imala 56…
Žene su vjerojatno po prirodi teški mazohisti jer u poodmaklim godinama unatoč tome svemu žele rađati djecu. No, za tu našu, po mnogima, fiks-ideju krivo je i društvo koje je s medijima i farmakologijom stvorilo kult vječne mladosti, a mi, jadnice, nasjedamo na to kao muhe na ljepljivu zamku. Osim toga, ženama je od rođenja usađeno da moraju biti majke. Tako da je moderno društvo umjesto da ljepšem spolu olakša život, uvelike im ga je otežalo stvorivši im dupli pritisak kreacijom potražnje za vječnom mladosti i neuništivim fertilitetom.
Slikovito i sarkastično rečeno, da živimo u nekom SF romanu žene bi zasigurno bile roboti koje je isprogramiralo društvo, tj. muškarci jer, zna se, oni svugdje kolo vode. Žalosno je to što većina muškadije o životu nema blagog pojma. Smisao života im je zgrtavanje novca kako bi ostvarili svoje egoistične želje, a žene ih k'o ovce slijede. Same smo si krive! Na stotine godina feminizma, a mi smo još uvijek izgubljen slučaj kad su naša prava u pitanju…
Preporodila se kad je rodila
I odlutala ja naveliko od teme! Što mogu, kad o (ne)pravima žena mogu do sutra mljeti… Postati mamom u petom i šestom desetljeću može ponekad biti bajno. To zna i moja poznanica koja je ostala trudna u 49. godini. Ona se udala kad je imala 32 godine i dugo vremena njen muž i ona njegovali su vlastite karijere umjesto djece. Ipak, kad je prevalila 40. nije više marila za poslovna odijela i menadžerske bonuse. Mentalni sklop joj se odjednom promijenio i samo je htjela biti mama.
Njena obitelj, šira i uža, pa čak i neki prijatelji, zbog te njene nove ambicije sasuli su na nju drvlje i kamenje. Maltene su je izopćili iz društva kao da će sotonu roditi. Skoro svakodnevno je slušala mise tipa "Pa ti si skoro pa baba", "Umrijet ćeš kad ti dijete upiše srednju školu, pa tko će se onda brinuti o njenu", "Jako si sebična", "Rodit ćeš deformirano dijete"… Ipak, nije se dala, već je uporno pičila prema svom zacrtanom cilju majčinstva. Nakon par godina patnje, hormona, velikog stresa i neizvjesnosti napokon je čula plač svoga djeteta.
Rekla je da joj je to bio najsretniji dan u životu. Pošto više nije u cvijetu mladosti, a zlobnici bi za nju rekli da je jednom nogom u grobu, za doručak se nakrca vitaminima i raznim remedijama te onda trči po kući k'o navijena. Otkad je rodila počela je više paziti na svoje zdravlje te redovitije vježbati kako bi se mogla što bolje brinuti za svoju jedinicu i zjenicu oka njenog. Kćer joj sada ima pet godina i zajedno trčkaraju po Jarunu bez ikakvog problema. Ona je svojoj curici dala dar života, a ona njoj razlog za život i energiju da se sa smiješkom i elanom ustaje svako jutro.
Njena kćer je, na mamu, tvrdoglava kao mazga i svojeglava, no mojoj poznanici to nije nikakav problem jer se, citiram, u životu "s puno gorima nosila i hendlala ih bez problema", pa se na kćerkine nepodopštine samo nasmiješi i izbroji do deset prije nego joj se obrati. Kaže da joj je drago jer je "stara majka" jer možda da je mlađa rodila ne bi imala toliko životnog iskustva, živaca, strpljenja i razumijevanja za svoju kćer.
Drage moje, majčinstvo je većini žena životna pokretačka snaga i ne vidim razloga zašto ga ne bi ostvarile u bilo kojim godinama. Ipak, prije nego se bacite na injekcije hormona doro, dobro, dobro, dobro o svemu razmislite, pogotovo o tome hoćete li imati mentalne i fizičke snage biti majkom. No, nemojte da vas pri odluci strah pokoleba i zakoči, a pogotovo onaj od kojeg boluje većina Hrvata - strah "što će ljudi oko mene reći". Neki ljudi zbog straha propuste cijeli život, nemojte biti jedna od njih!
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autorice i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
