Vanna otkriva kako je izgledalo snimanje spota za hit ET-ja: 'Snalazili smo se kako smo znali'

Početkom 90-ih godina domaća glazbena scena doživljavala je snažan uzlet, a neka su imena gotovo preko noći postala dio kolektivne memorije. Među njima se istaknuo i ET, kao i Vanna, čiji je glas obilježio eru dance-pop zvuka i velikih hitova. Iako je uspjeh dolazio brzo, iza reflektora su se skrivali izazovi, skromni uvjeti i puno improvizacije.

Za Net.hr Vanna je ispričala kako joj se ta se razdoblja čine gotovo nestvarnima, ali i duboko utkanima u osobni i profesionalni identitet. U razgovoru se prisjeća početaka, kultnih trenutaka i energije koja i dalje živi kroz generacije publike.

Foto: Ivan Balić Cobra

Tada ste bili tek 20-godišnjakinja, a gradili ste karijeru o kakvoj su mnogi maštali. Kako je bilo biti Vanna u 90-ima? 

I samoj mi se ponekad čini da sam na cijeli taj ET dio samo promatrač sa strane, dio publike koja zna svaki stih, svaku melodiju, a da se ne trudim prisjetiti, kao da je odavno dio mene. Istina - i jest dio mene. I da, s veseljem i užitkom izvodim te pjesme i danas, gledam reakcije publike i uživam u trenutku.

Nekad se iznenadim jer mi se čini da već polako i treća generacija nasljeđuje te naše pjesme i postaje mi jasno kako je to dio mog DNK-a i da će tako biti do kraja.

Foto: : Igor Kelčec

Znamo da ste ozbiljnije hitove, a tako i album "Second to None", stvarali kada su u Hrvatskoj počinjali ratni nemiri...  Koliko vam je bilo izazovno stvarati glazbu u 90-ima i postići takav uspjeh u tim okolnostima? 

Sve što se imalo reći stalo je na jedan album. Baš mi je drago da nam je to uspjelo. Mislim, nije nam to otprve tako uspjelo, imali smo prije toga i manje uspješan album. U Hrvatskoj je baš počinjao Domovinski rat, nije bilo neko bajno vrijeme za početak nečega novog. Etabliraš se, a trebaš imati i financije da sve to možeš prikazati. Ništa od toga nije nam išlo u prilog.

Prije "Second to None" nismo imali baš ni hit, nekakav "ubod", a onda smo zapravo imali sreću što smo otišli u London na festival dance glazbe i tamo se naslušali svega i svačega. To nam je dalo nekakvu vjeru, ako već brijemo, kao što smo brijali, da smo na pravom putu i da to treba jednostavno napraviti s malo odlučnijim, pjevnijim refrenima. Tu sam možda ja malo pridonijela s Mirom Buljanom. S obzirom na to da smo on i ja najviše radili na mojoj interpretaciji i pjevačkim dijelovima, kako bi mi vokal došao što više do izražaja, na kraju je to otišlo u smjeru koji su domaći ljudi bolje pamtili i prihvaćali. Da baš ne podvalimo sve i da sve ne zvuči drugačije, novo, šokantno, tako da su te melodije možda podsjećale ljude na nešto što su voljeli prije. To nekakvo lijepo pjevanje moralo je biti povezano s cjelinom, pogotovo sa stihovima, a i tu smo bili prilično revolucionarni. Sve smo radili u glavu, bez okolišanja, bez lijepih metafora i poredbi, sve je bilo vrlo eksplicitno u izrazu - volim te, ne volim te, točka - bez okolišanja.

Foto: HRT arhiva

Kako danas gledate na utjecaj koji je album "Second to None" imao u vrijeme kada je objavljen?

Svjesna sam da smo bili novotarija bez premca, ali i onda smo bili svjesni da je izgledalo lako i jednostavno kopirati takav glazbeni stil. Poriv smo razumjeli - postali smo vrlo brzo jako popularni, ali nije mi bilo jasno zašto neki ljudi koji, recimo, nisu bili toliko naslušani te glazbe rade nešto osrednje i to mi je više izgledalo kao ukrcavanje u pobjednički vlak. Naravno, bilo je i tu kvalitetnih projekata. Nekako je „Second to None“ bio baš epicentar kreativnog zanosa u to naše doba; odbacili smo neke mladenačke komplekse i glazbena iživljavanja radi potvrde šačice elitista, a osvijestili smo ono što nas je izdvajalo od drugih i ispolirali sve te naše prepoznatljive nijanse. Iskreno, uspjeh je bio golemih razmjera, i to sve u vrijeme kada nije bilo YouTubea i streaming platformi. Samo pjesme na CD-u, radijski urednici i klubovi sa DJ-evima koji su jedva čekali naše nove pjesme.

Spot za "Tek je 12 sati" privukao je interes čak više od 10.000 statista. Sjećate li se kako ste snimali taj spot? 

Da, sjećam se da smo kasnili sa snimanjem spota za "Tek je 12 sati", ne znam zašto, ali valjda nas je popularnost pjesme pretekla ili se, po običaju, nismo mogli složiti oko radnje spota, natezali smo se oko budžeta (uvijek se sve činilo preskupim, svaka ideja, lokacija...) Ne sjećam se kako, ali statista za scene "tuluma u HNK-u" bilo je i previše" pročulo se po gradu da ET snima spot za "Tek je 12 sati". Puno mladih, zgodnih ljudi je bilo u kadru za pjesmu novog benda za mlade koji je rušio rekorde popularnosti.

NET I VOYO /

Prijavite se na Net.hr s istom e-mail adresom kojom ste pretplaćeni na Voyo i čitajte sadržaje bez oglasa!

Iz sadašnjeg kuta gledanja sve mi to izgleda logično. Da bi sve izgledalo high class i fancy, snalazili smo se kako smo znali jer je naš tadašnji životni stil bio miljama daleko od skupog i bogatog - mislim da sam se u to vrijeme taman preselila iz studentskog doma u podstanarski stan od 25 m2. Naravno, sjećam se kako mi ni tada nije bilo najugodnije snimati spotove jer se sve svodilo na beskrajno čekanje, namještanje kamere, svjetla, scenografije, statista ili skupih automobila koje bi nam na sat ili dva posuđivali neki prijateljevi poznanici.

POGLEDAJTE VIDEO: Cirkus ili horor? Tigar nije htio biti dio točke, nego je odlučio iskusiti drugu stranu