Tuga na nacin Black Keysa
BLACK KEYS - Turn Blue (Nonesuch)
Omeksalo se, komercijaliziralo, popustilo nostalgicnim i melankolicnim tonovima. Dan Auerbach i Pat Carney udruzeni s Danger Mouseom kao producentom, svakim novim albumom odlaze prema mainstream smjerovima.
Otkad su s 'Brothers' albumom kapitalizirali godine podrumarenja i strpljivosti cekanja na red otkrivanja, s 'El Caminom' pecatirali, novo doba Black Keysa ih salje natrag u surfanje proslosti.
Dokinulo im se prljavstine, sirovine zvuka ranijih albuma, zakljucno s 'Attack & Release'. Sad se stvari jako pomno kanaliziraju i formuliraju u smjeru osluskivanja bila sire publike. Jer, kako je nestalo The White Stripesa, utinulo The Killsa, a The Bots ili Deap Valley nisu jos dokazani te nema dovoljno novih imena koja ce paliti taj duo rock zarni minimalizam.
Na tom tragu je bildanje novog albuma. Skladateljski ponajvise duguje beatlesovskim psihodelicnim fraziranjima i umatanjima u pop formu. Koristenje falsetta Auerbachu je sve draze, gitaristicka soliranja budu izvadana shematski i nimalo uzbudljivo ili originalno.
Osobito primjetno pri pocetnoj osnovi 'Weight Of Love', te razradivanju predloska dobrim dijelom albuma. Od osrednjosti materijala iskacu tek 'In Time' ili zakljucna 'Gotta Get Away' kao nimalo kiceni, jednostavno srolani pop komadi kakvih se ni Lennon/McCartney glazbena postolarija ne bi posramila.
Sve ostalo je uzivanje u statusu open air benda koji grabi svoj trenutak kronicnim fraziranjima i trazenjima predaha od glazbe koja ih je nekoc cinila zanimljivima. Valjalo bi se momcima ostaviti penthouse apartman tretmana i vratiti natrag u podrume ne bi li se prisjetili sto je znacilo raditi glazbu iz potrebe i srca.
6/10
//www.youtube.com/embed/4um4nvJLjT4
