Život DJ-a u Hrvatskoj često je daleko složeniji nego što se na prvi pogled čini. Iza nekoliko sati provedenih za pultom stoje godine rada, ulaganja, neprestane edukacije i osobnog angažmana koji nadilazi samu glazbu, o čemu je za net.hr progovorila Daniela Francesca Buble koju znamo pod umjetničkim imenom DJ Antika.

Kako je objasnila DJ Antika, financijska nesigurnost i društvene predrasude dodatno otežavaju put onima koji žele profesionalno graditi karijeru u elektroničkoj glazbi. Ipak, unatoč izazovima, strast prema glazbi i trenutku zajedničke energije s publikom ostaje njezin glavni pokretač.

U razgovoru smo otkrili što se doista krije iza DJ pulta, tom mističnom mjestu između umjetnosti, poduzetništva i osobne borbe za autentičnost.

Preko politologije došli ste do posla za DJ pultom - kako i kada se rodila želja za politologiju zamijenite glazbom?

Put između politologije i glazbe bio je dug, ali danas razumijem da je morao biti upravo takav. Još u mladosti snažno su me privlačili glazba i film. prostori u kojima sam se prirodno izražavala. Odrastanje u Trogiru, bez mogućnosti formalnog glazbenog obrazovanja, usmjerilo me prema sigurnijem akademskom putu. Nakon započetog studija politologije, u potrazi za većom dinamikom i praktičnijim okvirom, obrazovanje sam nastavila na ekonomiji, gdje sam pronašla strukturu koja mi je više odgovarala.

Profesionalno sam se razvijala u području prodaje i digitalnog marketinga, zaokruživši karijeru pozicijom direktorice digitalnog marketinga u Zepter International-u. To razdoblje donijelo mi je disciplinu, odgovornost i poslovnu zrelost, ali i tihu, postojanu svijest o potrebi za autentičnijim izrazom.

Prekretnica je nastupila tijekom samostalnog putovanja Južnom Amerikom. U dugim satima vožnje vlakom kroz peruanske Ande, negdje između Cusca i Machu Picchu, odluka je u meni sazrijevala mirno i prirodno. Tada sam jasno spoznala da je vrijeme da se okrenem glazbi i svjesno krenem putem koji je oduvijek bio moj najtiši, ali najdublji poziv.

Foto: Privatna arhiva/ Daniela Buble

Kako izgleda život DJ-a u Hrvatskoj - može li se kod nas živjeti od DJ-inga?

Ne može, odnosno može se, ali uz iznimno velik osobni angažman, kada je umjetnik istodobno vlastiti menadžer, DJ, producent, organizator, community manager, profesor itd. Takav model zahtijeva stalnu prisutnost i pored vježbe, selekcije i produkcije - zar se stvarno moramo baviti i ostalim stvarima? U tom smislu nadam se da će i kod nas doći vrijeme u kojem će umjetnik moći prvenstveno biti umjetnik - te da će stvarno stvaranje i kreacija, bez nužnih paralelnih uloga, biti dovoljne za dostojanstven i stabilan život. Hrvatska je vrlo malo tržište pa u pravilu ne postoji ni booking agencija specijalizirana za DJ-eve, zbog čega su umjetnici u potpunosti prepušteni vlastitom angažmanu, samostalnoj organizaciji nastupa i vlastitom profesionalnom pozicioniranju na tržištu. Primjerice, Irska i Portugal ukinuli su porez glazbenim umjetnicima, a Irska je išla i korak dalje te umjetnicima koji ispunjavaju određene uvjete daje i mjesečnu naknadu. 

Posao DJ-a mnogi doživljavaju samo kao okretanje ploča za pultom, a ustvari i nije baš tako... Kako izgledaju pripreme za gaže?

Sve ovisi od nastupa do nastupa i o kontekstu u kojem se događa. Priprema nikada nije jednaka jer svaka publika, prostor i energija nose nešto drugačije. Temelj svega je selekcija - pažljivo biranje glazbe u skladu s atmosferom i konceptom večeri. Ono što je po meni najvažnije jest dubinsko poznavanje vlastitog repertoara. DJ ne "okreće samo ploče ili trake"; iza svakog seta stoji detaljno razumijevanje strukture traka, dinamike, prijelaza i energije. Ključno je poznavati svaku traku: znati njezin ritam, prijelomne trenutke i emotivni naboj. Redovita praksa kod kuće jednako je važna. Bez vježbe nema sigurnosti, a bez sigurnosti se na nastupu lako događaju tehničke pogreške. Publika vidi nekoliko sati za pultom, ali iza toga stoje sati slušanja, selektiranja, slaganja setova i tehničkog usavršavanja.

No, čak i uz najbolju pripremu, jedan element ostaje presudan: očitavanje publike.

DJ mora znati osjetiti energiju prostora, prepoznati trenutak kada treba podići intenzitet, kada ga smiriti, kada iznenaditi, a kada dati publici ono što intuitivno traži. Jer DJ set nije samo niz tehnički preciznih prijelaza; on je dijalog između umjetnika i publike, razmjena energije u stvarnom vremenu. U tome leži njegova prava snaga - u sposobnosti da se glazbom povežu ljudi koji se možda nikada prije nisu sreli, ali u tom trenutku dišu istim ritmom. Upravo zbog tog zajedničkog pulsa i te nevidljive veze, koja ako se pravilno uspostavi i održi stvori se "magični moment" između DJ-a i publike - i to je glavni razlog zašto DJ-ing postoji. Publika koja pleše, uživa i zabavlja se, najveća je nagrada. Za taj osjećaj živimo i radimo ovaj posao.

Foto: Privatna arhiva/ Daniela Buble

Koji je najveći izazov vašeg posla? Plaši li vas ikad da se publici neće svidjeti vaša set lista?

Najveći izazov mog posla je financijski aspekt. Čak i početnik mora imati određena početna sredstva kako bi nabavio osnovnu opremu, a riječ je o raznim uređajima bez kojih je teško profesionalno funkcionirati. To je realan minus ovog posla jer ulaganja dolaze prije konkretnih rezultata.

Osim toga, u Hrvatskoj se često susrećem s percepcijom dijela underground scene koja me promatra kroz društveni kontekst iz kojeg dolazim, što otežava objektivno vrednovanje mog rada. Svjesna sam da je potrebno vrijeme da se takve predrasude promijene, ali vjerujem da se dugoročno jedino kvaliteta, dosljednost i profesionalnost nameću kao relevantni kriteriji. U inozemstvu sam prvenstveno vrednovana kroz svoj umjetnički identitet i rezultate. Ne gradim karijeru kroz privatne veze ili prilagođavanje drugima, već kroz autentičnost i profesionalni integritet.

Plaši li vas ikad da se publici neće svidjeti vaša set lista?

Strah je uvijek prisutan. Pred svaki nastup osjetim tremu: tihu, ali snažnu.

Smatram je zdravom i potrebnom, jer me podsjeća na odgovornost koju nosim. Publika ne dolazi slučajno. Ljudi dolaze s očekivanjem, s povjerenjem, s otvorenošću da im se nešto dogodi. Moj zadatak nije samo pustiti glazbu. Moj zadatak je otvoriti prostor. Voditi ih kroz frekvencije, kroz vibracije, kroz energiju koja će tu večer imati svoj jedinstveni potpis. Set nije lista pjesama. To je puls, narativ, dijalog bez riječi.

Ipak, taj početni strah ima kratak vijek. Nestaje nakon druge pjesme. U tom trenutku energija se uspostavi, pogled publike se promijeni, prostor počne disati zajedno sa mnom. Tada više nema sumnje: ostaje samo protok. Razmjena. Potpuna prisutnost u trenutku. Strah je početak. Sloboda dolazi odmah poslije.

Posao DJ-a ipak zahtijeva i rad noću. Kako vam pada taj noćni rad i kako nakon toga punite baterije?

Rad noću nikada mi nije predstavljao problem. Dinamična sam osoba i lako se prilagođavam, bilo da je riječ o danu, večeri ili ranom jutru. Ovaj posao ima svoj ritam, a ja sam naučila živjeti u skladu s tim ritmom. Ipak, moram priznati da sam najsretnija kada sviram sunrise ili after party. Postoji nešto posebno u tom trenutku kada, nakon duge i intenzivne noći, dočekam ljude u zoru. Tada energija postaje mekša, dublja i iskrenija. U tom prvom svjetlu dana glazba zvuči drugačije - toplije, emotivnije. Volim ih tada dočekati s notama koje će ih nježno zaljuljati, ali i ponovno podići. To jutro ima posebnu čar i meni je osobno najdraži dio "noći". Naravno, volim i snagu peak timea, trenutak kada je energija na vrhuncu i kada podij diše kao jedno. Warm-up setovi su mi možda manje prirodni jer traže strpljenje i suptilnost, ali i to je dio profesionalnog puta. Trenutno sam u fazi u kojoj ih učim voljeti i prihvaćati kao važan korak u vlastitom razvoju.

Foto: Privatna arhiva/ Daniela Buble

Baterije punim kroz mir i povlačenje nakon nastupa. Budući da se bavim poslom u kojem je prisutna snažna razmjena energije i gdje je potrebno zabaviti velik broj ljudi, u privatnom vremenu tražim suprotnost tome. Najviše se družim sa svojom djecom, mačkom i psom, te često vrijeme provodim u prirodi. Upravo ta jednostavnost i tišina vraćaju mi ravnotežu i omogućuju da se ponovno napunim za sljedeći nastup.

U svom privatnom životu ste i majka dvoje djece. Jeste li se ikada susreli s nekim predrasudama ostalih roditelja na račun vašeg posla?

Naravno da jesam, i to od ljudi koji su mi bili vrlo bliski. Paradoksalno je koliko ponekad najviše nerazumijevanja dolazi upravo iz kruga od kojeg očekujete podršku. Ipak, dovoljno rano sam shvatila da se ne želim opravdavati za svoj poziv niti objašnjavati vlastite izbore. Moj posao je dio mog identiteta, mog izraza i mog profesionalnog puta. Kada sam osjetila osudu ili pokušaj umanjivanja onoga što radim, nisam ulazila u polemike. Jednostavno sam postavila granicu i udaljila takve ljude iz svog života. Vjerujem da osobna sloboda podrazumijeva i odgovornost da zaštitimo vlastiti mir. Ne tražim odobrenje za ono što jesam i što radim. Tko razumije - ostat će. Tko ne razumije - ima pravo na svoje mišljenje, ali ne i na prostor u mom životu.

Smatram da svaka žena i umjetnica ima pravo graditi svoj put bez osjećaja krivnje i bez potrebe da se prilagođava tuđim očekivanjima.

Neko ste vrijeme svog života živjeli i u New Yorku, kako vas je životni put odveo u Ameriku i možete li povući paralelu između noćnog života tamo i ovdje?

Godine 2022. primljena sam na jednogodišnji program režije i produkcije na New York Film Academy kao jedina polaznica izvan Sjeverne Amerike.

Boravak u New York Cityju rezultirao je filmom "Broken Humanity", u kojem istražujem odnos individualne sudbine i društvene odgovornosti. Kroz istiniti događaj sam pokušala progovoriti o društvenoj odgovornosti, o sustavu koji često reagira tek kada se tragedija dogodi, i o tankoj liniji između individualne sudbine i kolektivnog propusta. Film je kasnije u kategoriji studentskog filma nagrađen na nekoliko američkih i europskih festivala, uključujući priznanje i prvu nagradu na Independent Shorts Awards LA, što mi je bila potvrda da iskrena autorska perspektiva ima svoju vrijednost.

To razdoblje bilo je intenzivno, zahtjevno i na trenutke nadrealno, ali i jedno od onih iskustava koja se dogode samo jednom u životu. New York me oblikovao, testirao i potaknuo da budem još iskrenija u svom umjetničkom izrazu.

Tijekom snimanja istraživala sam i glazbenu scenu. Gotovo svake večeri prije i poslije snimanja odlazila sam na drugo mjesto, slušala različite DJ-eve i promatrala puls grada. Stekla sam dojam da Amerika danas dominantno živi trend i komercijalu. Gradovi poput Chicaga i Detroita, koji su postavili temelje housea i techna, više nemaju istu težinu u suvremenom kontekstu. Manhattan konkretno se uglavnom i dalje oslanja na trendovski komercijalni ili retro zvuk. Čini mi se da publici često nedostaje dublje razumijevanje kulture elektroničke glazbe, što utječe i na smjer u kojem se scena razvija.

Foto: Privatna arhiva/ Daniela Buble

Kako publika u New Yorku reagira na europski zvuk?

Reakcije su često mješavina iznenađenja i znatiželje.

Europski zvuk nosi određenu dubinu i strukturu koja nije uvijek dominantna u američkom mainstream kontekstu. U Brooklynu takav pristup prolazi znatno bolje, ondje postoji otvorenija i eksperimentalnija scena. Manhattan je, s druge strane, u većoj mjeri usmjeren prema komercijalnijem i prepoznatljivom formatu, pa je prostor za dublje, suptilnije setove uži. Najviše iskustava ipak imam iz Kalifornije, posebno iz San Francisca i šire Bay Area regije. Tamo sam nastupala na manjim, nezavisnim događanjima, često inspiriranima konceptom Burning Mana, gdje je prostor za eksperimentiranje znatno otvoreniji. U takvom okruženju imala sam priliku zaroniti dublje u underground zvuk i istražiti granice forme. Publika reagira pozitivno, ali često s dozom zbunjenosti. Osjeti se da im se sviđa energija i drugačija dinamika, no istovremeno je vidljivo da šira kultura elektroničke glazbe nije jednako duboko ukorijenjena kao u nekim dijelovima Europe. To, naravno, ne vrijedi za sve, postoje vrlo educirani i strastveni pojedinci, ali mainstream publika još uvijek je više vezana uz trend i prepoznatljivost nego uz istraživanje i slojevitost zvuka. Upravo zato smatram da postoji prostor za dijalog i razmjenu, a ne za usporedbu. Europski i američki pristup imaju različite korijene i upravo u toj razlici vidim potencijal.

Postoji li neka suradnja ili poznanstvo iz New Yorka koje vam je promijenilo perpsektivu?

Tijekom boravka u New York Cityju, kroz odredena poznanstva, došla sam u kontakt s ljudima povezanim s bivšom američkom administracijom i filmskom industrijom. Predstavila sam svoj film i ponudjena mi je suradnja. Ubrzo sam shvatila da ta ponuda nije bila slobodna prilika, nego ugovor s jasno postavljenim okvirima i očekivanjima. To iskustvo mi je promijenilo perspektivu. Postalo mi je jasno koliko umjetnost može biti usmjeravana interesima koji nisu nužno autorski. Tada sam odlučila da mi je kreativna sloboda važnija od brzog uspjeha.

Koji su vam neki planovi za budućnost - kako danas živi domaća scena elektronske glazbe?

Moji planovi za budućnost vezani su uz daljnji autorski razvoj, kako u glazbi tako i u filmu. Želim nastaviti graditi međunarodne suradnje, ali istovremeno ostati prisutna i aktivna na domaćoj sceni. Dugoročno me zanima razvoj vlastitih projekata koji će povezivati zvuk, vizual i društveni kontekst, bez kompromisa u autorskom izrazu. Kada je riječ o domaćoj elektroničkoj sceni, mi jesmo malo tržište, ali postoji trud, strast i jezgra ljudi koja je istinski posvećena kulturi.

Izdvojila bih da Zagreb aktivno ima dva kluba koja su meni osobno najdraža i koja trenutno dosljedno njeguju zvuk s kojim se bavim. Oni su u određenom smislu kolijevka te estetike kod nas i važan prostor za razvoj scene. Uz njih postoje i manja, izrazito underground mjesta, intimni prostori u kojima se okupljamo, istražujemo i međusobno podržavamo. Ta mjesta možda nemaju veliku vidljivost, ali imaju autentičnost. Scena nije velika, ali ima potencijal.

Trenutno sam nažalost u fazi prividnog mirovanja na sceni zbog manjih zdravstvenih problema. To je, na neki način, danak brzini kojom sam živjela i intenzitetu ovog posla. No ovu fazu ne doživljavam kao povlačenje, nego kao strateško restrukturiranje. Moja djeca, sin (17) i kćer (14), nalaze se na pragu vlastitih samostalnih puteva.

Dok ih pratim prema njihovim životima, želim biti prisutna. Istovremeno, ovo razdoblje koristim za ozbiljno produbljivanje znanja. Posvetila sam se vinilu i produkciji, a zajedno s kolegom izgradila sam kućni studio. Sljedeće dvije godine rezervirane su za razvoj zvuka, tehničko usavršavanje i stvaranje materijala koji neće biti kompromis, nego autentičan potpis.

NET I VOYO /

Prijavite se na Net.hr s istom e-mail adresom kojom ste pretplaćeni na Voyo i čitajte sadržaje bez oglasa!

Naravno, nikada neću odbiti kvalitetan nastup. Ali želim da scena sazrije do točke u kojoj se umjetnici pozivaju prema onome što doista jesu. Ako želimo ozbiljnu scenu, moramo imati ozbiljno kuriranje. Smatram da je vrijeme da se scena počne kurirati s više razumijevanja i odgovornosti. Umjetnik koji je izgrađen za peak time ne može automatski biti postavljen u dnevni termin, kao što ni netko tko briljira u daytime ili sunrise atmosferi ne mora nužno funkcionirati u vrhuncu večeri. Svaki termin nosi svoju dramaturgiju, energiju i odgovornost. Jednako tako, duljina nečijeg boravka na sceni, pet ili petnaest godina, sama po sebi ne znači mnogo. Ono što je ključno jest angažman, kontinuirani rad i dubina pristupa glazbi. Nije presudan staž, nego sadržaj. 

POGLEDAJTE VIDEO: Trofej Svjetskog prvenstva na turneji po Meksiku čuvaju kolone specijalaca i duge cijevi