Diglo se ponešto prašine oko 150 000 kuna dodijeljenih od strane Hrvatskog Društva Skladatelja Gibonnijevom novom albumu na engleskom jeziku kao ovogodišnjem projektu odabranom za prezentaciju hrvatske pop glazbe i kulture u svijetu. S pozicije "zašto njemu on ima" bilo je podozrivih, s druge strane, osim 2 Cellos, teško da u datom momentu ima pozvanijih reprezentirati tuzemni pop u svijetu, pogotovo poslije reakcije LA Timesa koji ga izlistava kao glazbenika vrijednog za posluhnuti od strane ostatka svijeta. Radilo se o objektivno interesantnom skretanju pozornosti na njegov mediteranski pop i MOR (middle orientated rock).
Obzirom na dosadašnju karijeru i zatvaranje nacionalnih i regionalnih krugova gdje već petnaestak godina slovi za broj jedan komercijalne ali i kvalitativno umjerene pop struje, album na engleskom se doimao kao logičan korak naprijed i pokušaj obaranja inozemnih granica. Već je na ranijim albumima uz gostovanja Tonyja Levina, Manu Katchea i druge inozemno relevantne jam session družbe dao naslutiti da se neće zadovoljiti ponavljanjem krugova i epitetima pobranim od Čakvca do Dubrovnika gdje ga se prepoznavalo kao Stingovog priležnika, čovjeka sa senzibilitetom i emocijom dovoljno zrelom i profesionalno zapakiranom da se osjeća kao dio svijeta. Migovi postrance su stigli, pa nema razloga ne probati to kapitalizirati. Album je realiziran u produkciji cijenjenog Britanca Andya Wrighta i objavljen za Gibonni Music etiketu, što će reći da se traži partner za inozemnu distribuciju i plasman.
I sam kaže u novim stihovima da je zaglavio u Osamdesetima i da ne zna izaći. Je li mu ta staromodnost dobra referenca za publiku 21. stoljeća tek je za izvidjeti, ali neosporno radi se o čovjeku koji vjeruje u formu albuma prilikom prenošenja poruke. Dakle, cjelovito djelo ispred singlova. Iza sebe ima kapitalni pop album "Judi zviri i beštimje", jedan od ponajboljih albuma svih vremena ako ćemo do ovih prostora, te još nekoliko produkcijski i skladateljski jezgrovitih tragova njegove veličine. Ovo što plasira van kombinacija je prepjeva i prilagođenih stvari. Tamo gdje Bon Jovi sipa patetične metafore, Gibonni je literarno jači, međutim produkcijski i dalje daleko iza modela koji bi mogao profukcionirati na zapadanjačkom tržištu. Ono što ovdje nudi jest rock za srednju generaciju i starinske balade za isto takve. Njegovo skladateljstvo nije upitno međutim realizacija i prevođenje jest. Bilo da se radi o orkestriranom singlu "Ain`t Bad Enough For Rock And Roll" ili naslovnoj stvari, baladičnima "My Cloud", "Hide The Mirror", uvodnoj "Hey Crow", širenju dijapazona interesa u "My Brother Cain" i "Kids In Uniform" ili adaptaciji predivne "Rekla je" u "She Said", "Broken Finger" u "Vesla na vodi", a "Žeđam" postaje "Nothing Changes". Pri prijevodu na engleski, nježnost pjesama, metafore i literarne skice nisu izgubile na jačini, međutim koliko god se trudio biti autentičnim osjeća se njegov tvrdi izgovor engleskog i dijalektika koja ga udaljava od touchdown efekta.
Klasičnim hrvatskim jalnicima dat će materijala za daljnja kljucanja ili osporavanja, a hoće li garnirati inozemni feedback, pitanje je više za jaku i kvalitetnu marketinšku i promotivnu mašineriju. Ima li takvu i Gibbo ostaje enigmom. 7/10
