Vijest o smrti Ive Gregurevića, jednog od ponajvećih hrvatskih glumaca koji je iznenada preminuo u srijedu, potresla je mnoge. Nakon odlaska glumačkog velikana sjećanje na njega ostat će sačuvano u stotinjak filmova u kojima je glumio - od "Ne naginji se van" filma Bogdana Žižića iz 1977. godine u kojem je debitirao pa do prošlogodišnjeg "Osmog povjerenika" Ivana Salaja, ovogodišnjeg hrvatskog kandidata za Oscara. Gregurevića ćemo pamtiti i po ulogama u televizijskim serijama, naročito po nezaboravnom utjelovljenju Netjaka u "Velom mistu" i Marka Kosmičkog u seriji "Odmori se, zaslužio si". Pamtit ćemo Gregurevića i po kazališnim ulogama, ali i po intervjuima koje je davao rijetko i nevoljko pa su stoga zanimljiviji i vredniji.
"Osim glume ne bih ništa drugo znao raditi"
U jednom takvom "asketskom" intervjuu Večernjem listu prije dvije godine povodom osvajanja nagrade "Večernjakova ruža", na pitanje što bi poručio mladim glumcima i kakav bi im savjet dao, kratko i mudro, bez mnogo filozofiranja je odgovorio: "Ako se žele time baviti, neka se bave. Vani je situacija još gora nego kod nas, ali ako se netko želi time baviti, neka okuša sreću. Nema tu puno savjeta i pomoći, bitno je samo da dobro pripremite ono što trebate napraviti i date sve od sebe."
U istom intervjuu kazao je kako u svome životu ne bi ništa mijenjao i, kada bi mogao, ponovno bi bio glumac.
"Ovo je najbolji posao kojim se mogu baviti i ne bih ništa drugo znao raditi", rekao je te dodao kako želi da ga ljudi pamte isključivo po ulogama.
"Nemaju me po čemu drugome pamtiti", kazao je u svome stilu.
"Naš film na livadi trajao bi četiri, pet sati"
U lipnju 2016. godine Gregurević je dao još jedan nekonvencionalni intervju Jutarnjem listu u kojem se raspričao tek kada ga je novinar pitao za djetinjstvo u Donjoj Mahali kod Orašja kada se, u stvari, zaljubio u filmove. Najprije one kaubojske.
"Imam u Mahali u mojoj kuću etnosobu u kojoj su slike Indijanaca, strijele zabodene u kamin... Kao dijete sam se već bavio filmom. Bilo nas je sedmorica dječaka. Gledali smo skoro sve filmove koji su dolazili, naročito kaubojske, u Županji, u koju smo išli čamcem preko Save. U obližnjem Orašju bila su dva kina, sad ima samo jedno. Nakon filma smo išli na livadu pokraj Save pa podijelili uloge iz filma koji smo gledali. Naš ‘film’ na livadi trajao bi četiri, pet sati, u kinu sat i pol. Volio bih da se sad snimi takva naša filmska predstava. To je moje djetinjstvo. Sretno. Igrali smo, na primjer, "Seljačku bunu", zimi. Uspjeli smo nagovoriti stotinu ljudi da budu statisti. Podijelili ih na dvije grupe. Dobri i loši. Igrali smo na zaleđenoj bari. Snijeg je padao. Moj prijatelj Paca, mali niski, bio je naš šef. On je igrao Matiju Gupca. Mi ostali imali smo mačeve, koplja, vile, štapove i počeli se tući. Velmože i seljaci. Odjednom led nad barom pukne... Svi smo završili u ledenoj vodi skoro do vrata. Sto ljudi počelo izlazit’ iz bare... svi mokri i smrznuti. Nismo se usudili takvi otići kući pa smo otišli u prijatelja, Marijan se zove, mi ga zvali - Marijana. Tamo smo se sušili. Takvih priča imam stotine. To su bili počeci hrvatskog filma u Posavini", rekao je u tom intervjuu.
"Šovagović je bio najveći hrvatski glumac i moj jedini idol"
U istom je intervjuu Jutarnjem listu opisao kako mu je 2014. godine, tijekom velikih poplava u Posavini, bila poplavljena rodna kuća nakon što je pukao nasip kod Mahale pa se izlila rijeka Bosna.
"Puk’o i nasip u jednom selu u blizini Vidovica pa je Sava navaljivala s jedne strane, a Bosna s druge. Nismo to očekivali pa nas Bosna poplavila. Uništila mi rodnu kuću. U dvorištu mi je bio metar vode. Smrdjelo je strašno kad se voda povukla. Moj rođak i prijatelj Zlatko mi je nešto spasio. Htio sam otić’ živjeti na Velebit, visoko... Naravno, nisam to napravio. Gledam tu moju kuću, jadnu, tražim što je ostalo... Otvorim vrata od ostave u koju sam spremio 160 litara rakije... sve porazbacane boce... nema ništa više... Udarim nogom u bocu, vidim, puna rakije. I sve su ostale pune. Uzmem jednu bocu, stavim stolicu nasred dvorišta, sjednem i - pijem. Nije mi više ništa smrdjelo... Sutradan su došli prijatelji iz Orašja, Osijeka, Vukovara, iz Broda, došlo njih dvadesetak. Vele, obnovit ćemo ti kuću. Radili smo tri tjedna. Sad je moja kuća bolja nego što je bila prije. Eto, to je prijateljstvo.
U intervjuu sarajevskim Danima iz ožujka 2001. godine odgovorio je na pitanje o Fabijanu Šovagoviću i sebi kao najvećem hrvatskom glumcu nakon Šovagovićeve smrti.
"Fabijan Šovagović jest bio najveći hrvatski glumac i Gavella je tu bio u pravu. Radi se o izuzetnom čovjeku i umjetniku kakav se rađa u bogzna koliko vremena. To je bila vulkanska erupcija energije i znanja, on je, u krajnjoj liniji, moj idol, možda i jedini kojeg sam imao. (...)
"Ja sam umjetnik, ne želim se miješati u posao političara"
U tom je intervjuu upitan i za svoje kazališne uloge po kojima je, u odnosu na filmske i televizijske, ipak bio manje poznat široj javnosti.
"Čini mi se da je suština u tome da je kazalište cjelovitije, da u njemu nema mogućnosti ponavljanja i da se sve događa samo jednom. S filmom je, sami znate, moguće rascjepkano, kadar po kadar, sekvencu po sekvencu, lakše doći do kompliciranih scena. Kao neko tko je dosta igrao na filmu, ali i netko tko je u stalnom angažmanu u kazalištu, mogu reći da različiti uvjeti utječu da se glumci češće i radije opredjeljuju za film. Na filmu je veći broj gledatelja, veći su honorari, ponekad i za manje uloženog truda dobijete naizgled više, a tu je i 'slava', popularnost. Neki dan smo u omiljenom okupljalištu zagrebačkih glumaca, buffetu kazališta Gavella, raspravljali o tome pretjeruje li se kad se teatru daju svi umjetnički atributi. Ali, ako govorimo o tom nekom božanskom užitku, nijedna filmska uloga ne može zamijeniti onu na sceni, u teatru", kazao je tada.
U intervjuu sarajevskim Danima 2001. godine objasnio je i zašto nikada nije dao "politički" intervju.
"Nikad neću dati politički intervju. Zašto bih? Prvo, nisam siguran da intervjui uopće koriste, pa ih zato i ne dajem skoro nikako. Istina, dao sam honorarno: od tri lista sam dobio naknadu za to, od ostalih nisam. I ne zovu me više. Drugo, ja sam umjetnik i ne želim da se miješam u posao političara. Oni imaju svoju pozornicu, govornicu, javne nastupe, i tu glume, tu je njihovo mjesto i tu bi, u krajnjoj liniji, trebali odgovarati za svoj rad. Moj rad i moj život su stvar za koju mogu odgovarati", zaključio je onomad danas neprežaljeni Ivo Gregurević.
