Kad podvlačimo crtu pod hrvatsku politiku 2021. godine Tomislav Tomašević je nezaobilazna zvijezda. Bila je to godina u kojoj je on i cijeli tim Možemo dokazao da su ozbiljni igrači na političkoj sceni, da nisu "samo" aktivisti, da njihov model minuciozne izgradnje kvartovskih organizacija i cijele mreže građanskih udruga ima smisla, da Zagreb pod teretom dugogodišnje Bandićeve vladavine nije umro iznutra, da u gradu još ima snage za otpor.
Pobjeda Tomislava Tomaševića i Možemo u Zagrebu bio je i ostao politički događaj godine, ako ne i desetljeća. Cijela Hrvatska već dugo ne pamti tako pozitivan i afirmativan ushit s kojim je dočekan veliki politički preokret u gradu. Bilo je to veliko i gromoglasno NE i Bandićevoj vladavini, ali i cijelom kompleksu bandićevštine, stilu vladavine čiji je on bio reprezent i jedan od kreatora, ali u kojem su se sjajno snašli i mnogi uglednici iz mnogih stranaka, od SDP-a do HDZ-a, ali i elita iz različitih segmenata društva. Bilo je to veliko NE i ispreplitanju politike i podzemlja i brutalnoj političkoj trgovini između HDZ-a, Plenkovića i Bandića, s kojom su, uostalom, ušli i u lokalne izbore.
Kako razgraditi Bandićeve kadrove?
Tomašević i Možemo je preuzeo rijetko viđenu, dugo godina građenu, golemu strukturu gradske vlasti i gradskih tvrtki koja je imala malo doticaja s poželjnim modelima poslovanja i upravljanja. Bile su to, i još uvijek jesu, nakupine članova Bandićeve stranke, ali i prijatelja i rodbine i raznoraznih osoba koje su negdje nekome iz Bandićevakruga učinile kakvu uslugu ili su naprosto bili celebritiji kojima se htio pohvaliti Bandić ili netko drugi od njegovih menadžera, voditelja podružnica, pročelnika.
Samo je nekoliko najeksponiranijih bandićevaca odmah napustilo gradsku službu: Pavle Kalinić, Mirka Jozić, Ana Stojić Deban… A mnogi drugi još uvijek s velikim plaćama uživaju zaštićeni zakonskim regulativama o državnim službenicima, iako se pretpostavlja da više ne rade ništa – osim što, naravno, ogovaraju novog gradonačelnika i njegove zamjenike, Danijelu Dolenec i Luku Korlaeta, koji su do prvih kadrovskih promjena bili jedini službeni predstavnici nove vlasti na golemoj piramidi službenika koji su zaposleni u Bandićevo vrijeme.
Rekapitulacija Tomaševićeve 2021. i očekivanja u 2022.: prolazna ocjena i velika očekivanja
Šest mjeseci nakon uspostave nove vlasti tu su još uvijek Ivica Lovrić, bivši pročelnik za obrazovanje koji je značajno mnogo vremena trošio na zbrinjavanje članova svoje obitelji (o čemu je Net redovno izvještavao), tu je i Milana Vuković Runjić, bivša pročelnica za kulturu, za koju se pisalo da nije plaćala najam gradu za knjižaru, itd. No, osim njih tu su i dalje i bivša pročelnica Andrea Šulentić i Zdravko Krajina, bivši Bandićev vozač. Iako su pod optužnicama za koruptivne radnje, i dalje rade i dobivaju lijepe plaće iz gradske blagajne, jer njihovi nadređeni nisu došli do saznanja da su zloupotrebljavali položaj i ovlasti toliko da bi bilo dovoljno za otkaz.
No, unatoč svemu, u gradskoj upravi su postavljeni neki novi pročelnici, i dosta v.d. pročelnika izvlačenjem u prvi plan osoba koje nisu bile kompromitirane, i nakon šest mjeseci se može reći da gradska uprava definitivno bolje funkcionira, da je prisiljena zbog novih standarda na kojima inzistiraju Tomašević i zamjenici, biti i transparentnija i efikasnija.
Mir u Holdingu nakon odlaska dvojca Vuković-Samodol
U Zagrebačkom holdingu Tomašević i ekipa odlučili su krenuti nešto odlučnije u kadroviranje, no to se pokazalo i kao prvi veliki kadrovski promašaj. Za predsjednika uprave je izabran Nikola Vuković, bivši zaposlenik Holdinga koji je imao reputaciju protubandićevca, a za člana uprave – Ante Samodol, bivši šef Hanfe, financijaš kojeg je bilo teško povezati s idejama koje je zagovarao Možemo. No, već nakon natječaja za nove članove Uprave Holdinga odnosi su počeli pucati, Vuković i Samodol odlaze, ali uz osvetoljubivo vađenje "prljavog veša".
Nakon odlaska objavljuju da su smatrali Tomaševića i njegov tim neiskusnima i naivnima, Samodol ih post festum i otvoreno ismijava, govore o tome da su neke osobe imale preveliki utjecaj – posebno apostrofiraju Ratka Bajakića iz NO Holdinga itd. Ali sve skupa je stalo nakon nekoliko njihovih objava, vidjelo se da Nikola Vuković nije spreman stati pred kamere i detaljnije govoriti o tome što mu je smetalo, više je to htio činiti iz prikrajka, a Samodol je već i ranije imao reputaciju konfliktnog menadžera koji neće dugo izdržati.
Ukratko, iz velikog i dramatičnog raskida s Vukovićem i Samodolom, Tomašević se zapravo izvukao kao pobjednik. Kao onaj koji je imao petlje javno presjeći odnose prije nego što se još više zakompliciraju. Nakon Vukovićeva odlaska vodstvo Holdinga je preuzeo Ivan Novaković, menadžer s dugogodišnjim iskustvom ( bio je, recimo, direktor razvoja u Ini), a diplomirao je elektrotehniku na FER-u, a iz Holdinga nakon toga ne cure nikakve glasine iako se krenulo u ozbiljnu reorganizaciju i iako je najavljeno da će – posebno u sferi nabujalog Bandićevog menadžmenta u direkciji – doći do ozbiljnih rezova.
Tomaševićeva praksa: svakog tjedna zajedno sa zamjenicima održava press konferenciju za medije i pokazuje da je spreman preuzeti odgovornost za sve poteze u gradu
Sa ZET-om, strateški važnom gradskom tvrtkom, koja zapošljava oko 3800 radnika i raspolaže prilično lošim voznim parkom, a opterećena je brojnim problemima, oklijevalo se prilično dugo. Tek u prosincu je izabran, nakon natječaja, novi predsjednik uprave, Marko Bogdanović, iskusan menadžer – no pravi rezultati njegova pokušaja sređivanja tvrtke moći će se vidjeti tek polovicom naredne godine.
Žičara još ne vozi, zbog pravnih procedura, i tako nijema, golema građevina, vjerojatno od sve Bandićeve ostavštine nekako najviše još podsjeća na njega: na njegovu grozničavu želju da ostavlja dojam da radi za javno dobro dok istovremeno u pozadini skuplja torbe nafilane eurima za svoj džep, kao što je to otkriveno u slučaju bivšeg ravnatelja HRT-a Kazimira Bačića.
Projekt zbrinjavanja smeća kao veliki test
Usvojen je i prvi Tomašević proračun, i to uz kritike "da nije bitno drugačiji od Bandićevih", ili da je rekordno visok, ali i razumijevanje – da nije moglo drugačije, da je to sanacijski proračun, a da će tek naredne godine proračun moći biti razvojan. Činjenica je da su prekinuli s mjerom za roditelje-odgajatelje i da im se i dalje vuku prosvjedi roditelja kojima je nesumnjivo život bolno zakompliciran zbog te odluke, ali prosvjedi ne uzimaju maha, jer se nitko od vladajućih s državne razine ne usudi ozbiljnije podržati prosvjede zbog činjenice da ni oni ne bi imali novaca za takav projekt. No, i dalje ostaje otvoreno pitanje je li se možda moglo u analizi pojedinih slučajeva izdvojiti one kojima se moglo konkretnije pomoći u prijelaznom razdoblju.
Ono što su građani i javnost dobili nesumnjivo bitno drugačije je dostupnost gradonačelnika i njegovog tima svakog tjedna na press konferenciji: i kad je bilo neugodnih pitanja i tema Tomašević se nije skrivao i trudio se odgovarati i na najneugodnija pitanja, pa i ona koja su zvučala kao da su pripremljena u uredu tajkuna Petra Pripuza.
A svih ovih mjeseci javnost prati to zanimljivo opipavanje i dopisivanje na liniji Petar Pripuz – Grad Zagreb. Pripuz i njegov grozd svakovrsnih tvrtki za zbrinjavanje otpada i razne druge poslove bili su miljenici i povlašteni partneri Holdinga u vrijeme Milana Bandića, a zbog tih su poslova završili i u zajedničkoj Uskokovoj optužnici. Znalo se, također, da Pripuz, kao jedan od najbogatijih hrvatskih poduzetnika uopće, uoči lokalnih izbora (nakon smrti Milana Bandića) ozbiljno podupire kandidate koji bi nastavili Bandićevim putem, a onda je nakon izbora i pobjede onih koje Pripuz jako nije htio krenulo "opipavanje": hoće li se Pripuzove tvrtke javiti na natječaje, što ako pobijede, može li grad uopće zbrinjavati otpad bez sveprisutnog Pripuza?
Tomašević se osobno klonio teških riječi iako se Pripuz oglašavao "priopćenjima" u kojima mu se otvoreno rugao, a onda je krenuo i s ovrhama. No, ta borba definitivno još nije završena. I ne tiče se samo Zagreba. Radi se o mnogo kompleksnijem hrvatskom problemu u kojem su državne institucije toliko slabašne da dopuštaju narastanje gospodara pojedinih segmenata poslovanja do te mjere da onda oni mogu ucjenjivati ili prijetiti ili pritiskati i gradonačelnike i načelnike i ministre, jer postanu moćniji od njih.
Novi direktor Čistoće, Davor Vić, s iskustvom vođenja osječkog komunalnog poduzeća Unikom, tek priprema novi cjeloviti model zbrinjavanja otpada i kada bude objavljen – biti će mnogo toga jasnije. Odnosno, nazirat će se je li 2022. godina u kojoj će se Zagreb pokušati osloboditi patoloških kreacija zbrinjavanja otpada ili će i dalje ostati zarobljen u raljama u koje ga je uveo Milan Bandić.
Oprezan bio i ostao
Iako ima onih koji lakonski zaključuju da je Tomašević obećavao mnogo više, ili da im je išlo na živce kada je prvih mjeseci nakon preuzimanja Grada znao govoriti da su strahote koje su zatekli premašile njihova očekivanja, činjenica je da nakon pola godine vladavine Zagrebom Tomašević daje upravo ono što je najavljivao. A to je borba za sređivanje stanja, analiza, priprema terena za kvalitativne promjene. Uvijek je bio oprezan i u predizbornim nastupima i u prvim intervjuima u vrijeme postizborne euforije da ne obeća previše.
A to je nesumnjivo zrelost političara koji misli na duge staze.
Tomašević se otvoreno klonio rasprava o nacionalnoj politici i to je doista na tragu onog što je govorio u predizborno vrijeme. Njegov teren je grad. Iako je bilo i ostalo pogrešno da komunikaciju o svim konkretnim problemima u gradu preuzima na sebe (i dvoje zamjenika) jer trebalo bi širiti tu lepezu osoba koje preuzimaju odgovornost, tako je opet pokazivao da je spreman preuzeti odgovornost za sve, da stoji tu – pred „streljačkim“ vodom novinara i cjelokupne javnosti svakog tjedna ispočetka – i da želi biti odgovoran i za ono dobro i za ono loše.
Unatoč prilično prljavoj kampanji uoči lokalnih izbora Tomaševiću nije nađen, niti mu je "spakiran" bilo kakav skandal – iako nesumnjivo ima mnogo onih koji bi ga rado zaljuljali skandalom. Drugim riječima, samozatajnom političaru nema se što naći. I to je ono što ga prati i dalje, od početaka političkog aktivizma do danas: smatra ga se poštenim političarem.
Ako srede četvrtinu Hrvatske...
To je nesumnjivo osobni kapital koji ga drži visoko na svim istraživanjima popularnost političara. Njegova politička vrijednost prepoznaje se i među glasačima Možemo i mnogo šire i to je ono što ga uvodi u 2022. godinu kao političara od kojeg se još mnogo toga očekuje.
Godina 2021. je bila godina nastupa, euforična pobjeda je bila samo uvod u zauzdavanje zvijeri zvane Bandić-grad, a zvijer je samo djelomično obuzdana. U 2022. godinu ulazi definitivno s prolaznom ocjenom, ali i velikim očekivanjima da će sada sa sređivanja stanja krenuti prema ozbiljnim promjenama u gradu, a to će onda značiti i veliko osnaživanje Možemo i za sve planove na nacionalnoj razini.
Ništa od toga sigurno neće biti jednostavno. Bandićeva mreža u gradskoj upravi i gradskim tvrtkama nije razgrađena, ali sigurno su detektirani oni koji se žele emancipirati utega bandićevštine, ono što može biti zdravo tkivo za buduće promjene za ozbiljno popravljanje stanja u Zagrebu, ali i uspostavu modela koji bi mogao biti pokazna vježba za popravljanje cjelokupne Hrvatske. Jer Zagreb je četvrtina Hrvatske.
Ako se pokaže kao gradonačelnik koji može pomaknuti Zagreb na bolje, on će tako uvesti i Možemo u još veće visine, tamo gdje treba još odlučnije parirati i Andreju Plenkoviću, ali i Zoranu Milanoviću. Do parlamentarnih izbora ima još dosta vremena, ali 2022. godina će sigurno biti godina i velikog pročišćavanja i preslagivanja na strani oporbe, i jasnog pokazivanja tko doista može, a tko – ne može.
