U zrak su pustili balon sa 120 litara vode na nebu iznad Istočne Anglie. Radi se o minijaturnom eksperimentu za nešto puno veće, procesu pumpanja kemijskih čestica koje bi reflektirale sunčevu svjetlost i tako, kako su izračunali znanstvenici, hladile planet. Trebao je to biti jako važan dan.
Nakon desetljeća teoretiziranja, grupa znanstvenika s Cambridgea trebala je biti prva koja bi geoinženjering primijenila na otvorenom. No, neposredno prije polijetanja, znanstvenici su odustali. Obuzeo ih je strah zbog činjenice da nemaju pojma tko bi se sve i na koji način mogao okoristiti njihovim istraživanjem s klimatskim inženjeringom. Nisu htjeli otvoriti vrata koja bi kasnije moglo biti nemoguće zatvoriti, piše britanski Independent.
Oružje protiv globalnog zatopljenja
Međutim, zbog sve veće zabrinutosti oko klimatskih promjena, ponovno se počelo povlačiti pitanje geoinženjeringa. 27. rujna na Međuvladinom panelu o klimatskim promjenama (IPCC), najcjenjenijem svjetskom autoritetu na temu globalnog zatopljenja, prvi put je izražena potreba da se metoda iskoristi kao oružje u borbi protiv rastućih temperatura.
Prema izvješću IPCC-a iz 2013. godine rast temperature događa se sa sigurnošću od 95 posto pod utjecajem čovjeka, ali je i dano na znanje da je stopa porasta temperature usporena u zadnjih 15 godina. No, zagrijavanje se nesmanjenim intenzitetom nastavlja u oceanima, a zbog čega je jasno da kratkoročne varijacije ne utječu na dugoročne trendove.
Razina mora raste brže no što se ranije procjenjivalo da hoće. I led se topi brže. I sve je izvjesnije da će ekstremni vremenski događaji uskoro biti sve češći. Procesi su, nažalost, dugoročno nepovratni.
Panika...
Zbog te poplave loših vijesti na stol je došlo i pitanje geoinženjeringa. Ta se tehnologija razmatra u zadnjem paragrafu izvješća IPCC-a, ali s velikom dozom opreza: "Modeliranje pokazuje da (određene metode geoinženjeringa), ako su ostvarive, imaju potencijal da značajno umanje porast globalne temperature".
Nakon objavljivanja izvješća glavni znanstveni savjetnik za klimatske promjene David MacKay pozvao je na daljnja ulaganja u istraživanja i razvoj geoinženjeringa, uz preporuku da to dugoročno bude javni prioritet.
Određeni broj ljudi nakon toga je počeo paničariti.
Teorije urote
Znanstvenici su predložili slanje divovskog staklenog suncobrana u svemir da reflektira svjetlo, erupcije umjetnih vulkana, ili prskanje sulfatnih aerosoli u stratosferu, otapanje planina i prenošenje ostataka u oceane, i, a što je najmanje dramatično, punjenje oceana željeznim česticama kako bi se stimuliralo cvjetanje algi (sićušne čestice željeza potiču cvjetanje algi koje pak upijaju ugljični dioksid).
To je potaknulo formiranje prosvjednih pokreta, od kojih neki vjeruju kako je vlada počela manipulirati klimom godinama ranije, primjerice putem chemtrailsa. No strah od teorija urote dijele i znanstvenici i ekološki aktivisti, zbog razloga koji se protežu unatrag do Vijetnamskog rata.
Između 1967. i 1972. godine američko zrakoplovstvo provodilo je operaciju "Popaj", kada se prvi puta vrijeme koristilo kao instrument za ratovanje. Više od 1.000 letova poslano je u nebo iznad Ho Ši Mina gdje su avioni ispuštali oblake čestica srebrnog jodida, uzrokujući oluje i produžujući sezonu monsuna. Operacija "Popaj" zgrozila je međunarodnu zajednicu. 1977. ugovorom Enmod (Environmental Modification Convention) zabranjeno je interferiranje u vremenske prilike u svrhu ratovanja.
Opasnosti od geoinženjeringa
Neki od aktivista i znanstvenika stoga se zalažu za potpuno prekidanje bilo kakvih aktivnosti u smjeru geoinženjeringa smatrajući da je bilo kakvo tehnološko rješenje prema promjeni klime opasno, te pomiče fokus sa konvencionalnih metoda smanjivanja emisije CO2, kao što su obnovljivi izvori energije.
Uz pomoć računalnog modeliranja znamo ponešto o tome koliko bi štetan geoinženjering mogao biti. Prskanje velikih količina sulfatnih aerosoli u stratosferu bi primjerice zamaglilo prisutnost sunčevog diska. Padaline bi se mogle poremetiti, a ozonski sloj razbiti. Ubacivanje željeznih čestica u more moglo bi uništiti dio morskog života.
Jednako zastrašujuće su geopolitičke posljedice. Steve Rayner, jedan od ljudi koji usmjeravaju program geoinženjeringa, koristi primjer indijsko-pakistanskog sukoba pitajući se kako bi Pakistan reagirao kada bi Indija uvodila sulfatnu aerosol u stratosferu, a što bi moglo primjerice poremetiti azijske monsune? Šanse za izbijanje rata, napominje Rayner, vrlo brzo bi se multiplicirale. Upravo zato se njegov tim suzdržava o praktičnog istraživanja te se za sada fokusiraju isključivo na pitanje upravljanja. "Ja nisam za geoinženjering, ali nisam ni protiv. Bolje proučimo implikacije i pronađimo način kako da se osiguramo da se istraživanje vodi odgovorno", kazao je.
Ne činimo dovoljno
Sličan oprez dijeli većina istraživača geoinženjera. Ipak u jednom postaju agresivni: kako stvari stoje ne činimo dovoljno kako bi smanjili opasnost od globalnog zagrijavanja mada su geopolitičke posljedice već itekako vidljive: naselje na Aljasci blizu je toga da zbog podizanja razine mora bude izbrisano sa zemljopisne karte, a zbog čega je već podiglo 400 milijuna dolara teške tužbe protiv naftnih kompanija i kompanija koje se bave iskapanjem ugljena.
"Neuspjeh u usporavanju klimatskih promjena najviše će osjetiti najmanje odgovorni za globalno zatopljenje. Velika Britanija mogla bi gledati posljedice klimatskih promjena narednih 50 godina. Manje je vjerojatno da će Pakistan, Bangladeš i Jamajka uživati taj luksuz", kazao je jedan znanstvenik.
